Fritz Mackensen je autor slike: „Gottesdienst im Freien“ („Bogoslužje na otvorenom“)

Umjetnost je često pitanje slobode; religija je, također, dobrim dijelom pitanje slobode. Ukoliko nemamo slobode, to ne znači da nema prostora za umjetnost, religiju. Baš kad se nađemo u bezizlaznom stanju, ropskom stanju, u nama se pojavi otpor u najdubljim zonama duše, a to je najžilaviji otpor. Tako da su najsnažniji krici slobode upućivani upravo iz tamnice. Najljepši oblici religije su oni koje oblikuju prognani, obilježeni. Tako da su duhovne zone, kojima pripada religija i umjetnost, vrlo često problem slobode.

Ako nemamo slobode u životu, mi pokušavamo da osvojimo jedan viši stepen u zonama duha, koje su još izvan vanjskih pritisaka i stega. To je često polje snova, jer u snovima se odvija jedno slobodno prožimanje ideja i slika, koje nam ponude utjehu jedne slobode, koju niko izvana nije ograničio. Ali čak i za tako nešto je potrebno imati toplu sobu, krevet i udobne pokrivače; mnogi čak ni to ne mogu priuštiti. Ukoliko je polje slobode suženo, to ne znači da će umjetnost biti zagušena ili odbačena. Čak suprotno, ta vrsta pritiska je pogonska snaga, jer umjetnost je otpor, umjetnost je izraz želje za jednim višim oblikom postojanja, za slobodom postojanja, koje nema u vanjskom svijetu.

O tim stvarima je pisao Rainer Maria Rilke u svojoj knjizi eseja „Worpswede“. Riječ je o jednoj slikarskoj koloniji, koja je bila mjesto okupljanja umjetnika, koji su željeli da pronađu jedan novi oblik stvaralačke slobode. Rilke je o tim slikarima napisao eseje, sabrane u knjizi „Worpswede“, što je i naziv tog mjesta, gdje je održana kolonija. Sa ovom knjigom je veliki pjesnik i kao esejista zablistao punim sjajem. Jako zanimljive teze o umjetnosti koje nas zadivljuju, prije svega, zbog rilkeovskog stila pisanja.

Naravno, niko se nije u stanju približiti tom femomenalnom „Rilkeovskom“ stilu pisanja, kao Rilke osobno. Međutim, ovom prilikom mene zanima jedna slika, koja je naslikana u koloniji, a zove se “Gottesdienst im Freien“ ili u prevodu „Bogoslužje na otvorenom“. Art motiv slike je potraga za nedostupnim poljima slobode. Idilična harmonija prirode, umjetnosti i religije. Harmonija za kojom toliko čeznemo, dok tamo daleko u gradovima, kao što to negdje zapisa maštovita Darija Žilić – „pljušte biblijske metafore po vrelom asfaltu“.

Slikarsko mjesto „Worpswede“ je prostor u kojem važe drugačije zakonitosti od onih iz krajeva iz kojih su poticali umjetnici. Ciklični preobražaji prirode su se odvijali u drugačijem ritmu, jer je „ometanja“ prirodnog rada svijesti u interakciji sa prirodom bilo mnogo manje, što će reći da je to mjesto nudilo više prostora za stvaralačku slobodu, što i priliči slikarskim kolonijama. To samo govori da prostora za slobodu na ovom svijetu ima, ali da je taj prostor potrebno tražiti, a često i osvajati i braniti.

Kada taj prostor bude pronađen, ostvaruju se osnovne pretpostavke za dosezanje jednog višeg stepena duhovne kreacije. To se tiče same kolonije „Worpswede“, to se tiče značenjskih razina slike „Gottesdienst im Freien“, ali tu vrstu stvaralačke slobode na jezičkom planu je želio da dosegne i sam Rainer Maria Rilke sa svojim esejima o slikarstvu, sabranim u knjizi „Worpswede“.

Rilke je u svome eseju o slikaru Fritzu Mackensenu, koji je autor slike „Gottesdienst im Freien“, napisao jedno jako zanimljivo zapažanje, kada je u pitanju suština same umjetnosti: „Uvijek se pokazuje da se umjetnički događaji odvijaju duboko ispod površine trenutačnog života, u gotovo bezvremenskoj dubini.“ Da bi dosegli jedan viši stepen kreacije, potrebno je kao podmornica zaroniti u dublje zone duhovnog postojanja, potrebno je spoznati zakonitosti tog ispod-površinskog kretanja, gdje ne važe pravila koja vidimo golim okom, koja postoje na svjetlosti dana. Za Rilkea je umjetnost jedno rudarenje, osvajanje dubljih razina, u kojima se odvija stvaralačka kreacija. Samo na taj način se na dnevno svjetlo trenutačnog može iznijeti ruda bezvremenog, onog koje supstancu duhovnog života može čuvati kroz vrijeme.

Rilke piše da je za slikara slike „Gottesdienst im Freien“ taj posao bio baš poput bogoslužja na otvorenom. To je mjesto slobode na kojem se prožimaju umjetničko i sakralno, jer pripadaju istim zonama duha, istim zonama slobode, koje popunjava božansko prisustvo u čovjeku. Tamo gdje ima te slobode, tamo ima mjesta za božanske razine postojanja.

Šta nam poručuje slika „Bogoslužje na otvorenom“? Ona pokušava uhvatiti sakralno strujanje između ljudi i otvorenog neba, koje nije ometano nekom vanjskom hijerarhijom. Premda je religijski osjećaj prije svega stvar slobode, često je upravo oko tog stožera slobode, usmjerenog prema nebu, okupljena organizacija ne-slobode, koja sputava, unosi jedan poredak prisile u ljudsko postojanje. Rainer Maria Rilke je smatrao da njemu ne trebaju posrednici, kada je u pitanju odnos prema Bogu. Danas poznate zajednice na zemlji su zajednice ne-slobode, zajednice prisile i nameta.

Takva pravila postojanja, prema Rilkeu, nije potrebno prenositi u umjetnost i religiju, jer su upravo to polja gdje je moguće osvojiti jedan viši stepen slobode, koju u stvarnom postojanju ne posjedujemo. Sve dok budemo živjeli tu ne-slobodu, utamničeno postojanje i vanjsku prisilu, u čovjeku će bujati umjetnost slobode, jer umjetnost slobode raste prema nebu zasađena u njivama Ne-slobode, patnje i života izloženog principu ucjene. Rilkeova knjiga „Worpswede“ je jedna slojevita kula slobode. Sloboda je tu dosegla jedan viši stepen postojanja na jako mnogo razina – na planu jezika, slike, prostora i vremena, ali i religije i umjetnosti, u cjelini. Te razine se vidljivim i nevidljim nitima prožimaju, gradeći jedan duhovni bedem slobode, koji se postojano odupire vanjskoj stihiji života, zasnovanog na prisili.

Umjetnost je tim problemima bila zaokupljena u Rilkeovo vrijeme, prije više od stotinu godina, ali vidimo da je danas taj problem umjetnosti i slobode zadržan u gotovo identičnom obliku. Čitavo to dugo vrijeme je življenje ne-slobode preživjelo, ali je preživljela i ljudska potreba da se bori za prostore slobode. Umjetnost je i danas pitanje slobode, baš kao u Rilkeovo vrijeme. Dok duša boravi utamničena u tijelu, čovjek samo ispoljava projekcije utamničenog postojanja, zidajući tamnice, kako bi prostor oko sebe lišio i najmanjih bljesaka slobode. Ali mi i dalje čeznemo za tim višim stepenom slobode, kojeg zasad dosežemo kroz religiju i umjetnost. Tako je bilo u Rilkeovo vrijeme, a tako je i danas.


Autor: Marko Raguž

Prometej.ba