Prošle je godine, u prijevodu Tvrtka Klarića s talijanskog, u izdanju „Frakture“ iz Zaprešića, objavljen najpoznatiji roman Prima Levija, talijanskog pisca i prevoditelja (Torino 1919–1987), - „Zar je to čovjek“, paralelno sa knjigom esejističkih promišljanja „Utopljenici i spašeni“. Primo Levi, po temeljnoj izobrazbi kemičar, kao Židov i pripadnik talijanskog antifašističkog pokreta deportiran je u Auschwitz godine 1944. Igrom sretnih okolnosti (kemičar po struci, drugi je dio „boravka“ u Auschwitzu proveo u radu u logorskom laboratoriju), Levi je preživio strahotno iskustvo, koje je oblikovalo i preusmjerilo njegov život u pravcu književnosti. Danas su poznata njegova, autobiografijom obilježena djela: „Smiraj“, 1963., gdje tematizira povratak iz logora kroz netom oslobođenu Europu; kratke proze „Periodni sustav“, 1975., „Prirodopisne priče“, 1965. i „Iščašenost oblika“, 1971.; knjige znanstveno tehnoloških parabola, romani „Zvjezdasti ključ“, 1978., i „Ako ne sada, kada“, 1982.; knjige eseja „Tuđe područje“, 1985., i „Utopljenici i spašeni“; osobna antologija „Traganje za korijenima“. Primo Levi, nekadašnji logoraš broj 174517, intelektualni znatiželjnik enciklopedijskih interesa, djelovao je i kao prevoditelj – prevodio je mnoga znanstvena, književna i filozofska djela.

Roman „Zar je to čovjek“ Primo Levi napisao je neposredno po izlasku iz logora, dovršen je 1947. godine, kada je po prvi puta i objavljen. U predgovoru, autor zapisuje kako knjiga želi ponuditi „vjerodostojan podatak za spokojno proučavanje nekih oblika ljudskoga duha“. Od prostodušne predrasude prema kojoj je „svaki stranac neprijatelj“, upozorava Levi, sve počinje – lanac ksenofobnoga niza nastavlja se sve do svoga kraja na kojemu stoji „lager“. Primo Levi u romanu „Zar je to čovjek“ opisuje iskustvo lagera, iskustvo za koje kaže da se sudionicima činilo, proživljavajući ga, „kao da gledaju neku ludu dramu, u kojoj se na pozornici pojavljuju vještice, Duh Sveti i vrag“. On potanko opisuje događaje, tako da čitalac istovremeno s pripovjedačem proživljava cijelu priču. Svjedočeći onome što se je zbilo, čitalac dobiva potreban kapacitet i oruđe kojim bi prisustvovao autorovim analizama, uz pomoć kojih duh apstrahira stvari, lica i događaje, podižući se iznad cijele nehumane situacije, pokušavajući tako da je zdravim, još uvijek logičkim rasuđivanjem opremljenim umom, osobama ne lišenima savjesti, protumači unutar razumu prihvatljivih domena, koje se tiču i socioloških, i antropoloških, filozofskih, literarnih, povijesnih, opće humanističkih znanja i vrijednosti, a čiji smisao i značaj opisane događajnosti u korijenu mrve i poništavaju.

„Lager je bio orijaško biološko i društveno iskustvo“, zaključuje na jednom mjestu autor, da bi kasnije dodao: „Mi ne vjerujemo najobičnijoj i najlakšoj dedukciji: da je čovjek, u srži, surov, sebičan i glup, kako se inače ponaša kada se ukloni svaka društvena nadgradnja, te da zatvorenik koncentracionog logora nije drugo do čovjek bez predrasuda… Esesovsko zapovjedništvo pokazalo je „sotonsko poznavanje ljudi“ pri odabiru čuvara u logorima...“


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu, Sándoru Máraiju, Andréu Gideu, Albertu Camusu i Lavu N. Tolstoju


Odabir Prima Levija kao čovjeka i autora bio je pisati o okrutnosti i nehumanosti fašističkih koncentracionih logora, i o patnjama kojima su ljudi u njima bili podvrgnuti, ali tako da zaobilazi fokusirati se na vlastite patnje. Tekst njegova romana, vrsnoća njegova izraza je ne toliko u umjetničkoj obradi materijala, koliko u intelektualno–analitičkoj. Primo Levi je surov i nemilosrdan u tonu, preciznosti analiza i opisa, u detaljima, upravo kako je surov bio sustav kojega opisuje. Pripovijeda izravno, u prezentu iznoseći događaje, utiske, razmišljanja, tako da čitalac, zajedno s pripovjedačem, sve iznova proživljava. Njegov je stil znanstveno ohlađen, on upotrebljava posvojnu zamjenicu „mi“ kako bi se osobno distancirao, što više doliči znanstvenim tekstovima, kojima je cilj izdizanje iznad zone subjektivnosti, u nakani da se ogledani problem postavi što racionalnije („ovdje neće biti obrazlagano“, ili „htjeli bismo dodati još nešto“…). Takav strog, hladan stil, u sebi imanentno sadrži konstantnu notu moralnoga prosuđivanja i prozivanja, u kojemu zgroženost nad onime što se je doživjelo i o čemu se svjedoči, izbija iz svakoga retka. Levijeva gorčina nema opozicije, protuteže koja bi tu gorčinu ublažila, učinila je barem prividno lakšom (kako to imaju neka druga, literarno visoko vrijedna djela, koja svjedoče o istome iskustvu, poput onih nastalih iz pera Poljaka Tadeusa Borowskog, knjige priča „Kod nas u Auschwitzu“, ili Mađara Imre Kertesza, romana „Čovjek bez sudbine“). Veliki literarni uzor Prima Levija bio je Dante, kojega rado i često citira – „Tu moći Svetog lica trnu“, zaključuje on, citatom stiha iz „Pakla“. U logoru Levi sreće Jeana, studenta Alzašanina, koji govori francuski i njemački, a on mu objašnjava Danteovu „Božansku komediju“, recitira stihove iz „Pakla“, pokušava ih prevesti na francuski…

Pišući o privikavanju na logorska pravila i uvjete života, o snalaženju unutar njih, Levi istovremeno promišlja o složenosti fenomena lagera, o istini o lagerima koja izlazi na svjetlo dana drugim putem i na uska vrata, dok istovremeno mnogi vidovi lagera još nisu bili istraženi. Nakon opisa početnog „prilagođavanja“, u romanu „Zar je to čovjek“ slijede opisi drugih „junaka“, koji su svi, kako kaže pripovjedač, „ili neprijatelji, ili suparnici“. On opisuje logorsku bolnicu, gdje, liječeći se, razgovara s drugim bolesnicima – ispituju jedni druge „je li istina to što se čuje o selekcijama, o plinu, o krematoriju“? U to vrijeme Levi još uvijek ne želi povjerovati, ne želi razumjeti činjenicu postojanja krematorija… Jedno poglavlje romana opisuje rad na radilištu, istovarivanje željeznih cijevi, neki su dijelovi posvećeni prijateljstvu, radosnim danima tijekom kojih ima sunca i svjetlosti, i lonca punoga hrane.

Prema iskustvu što ga u romanu opisuje Primo Levi, o čovjeku se u tako ekstremnim uvjetima ne može zaključiti ništa drugo nego da su „pred iscrpljujućom potrebom i tjelesnom mukom, mnoge navade i društveni nagoni svedeni na šutnju“. On povlači paralelu sa tezama iz „Volje za moći“ Friedricha Nietzschea, konstatirajući kako, „ako netko posrne i otpočne padati, neće naći nikoga tko bi mu pružio ruku, ali će biti onih koji će ga gurnuti još dublje“.

Slijede opisi dana provedenih u logorskom laboratoriju, gdje su radile djevojke koje nisu bile zatvorenice, koje su za vrijeme rada pjevale, razgovarale o skorim praznicima, odlasku kućama. Deset posljednjih dana uoči oslobađanja logora Auschwitz, što ih je Levi, zajedno s drugim preživjelima proveo u logorskoj bolnici, opisani su potanko, dnevničkim bilješkama.

Uz ovo potresno i veliko djelo, koje, kako je izrazila američka spisateljica Toni Morrison, predstavlja „trijumf ljudskih vrednota nad patologijom ljudske destruktivnosti“, objavljena je i knjiga izvanrednih eseja Prima Levija, „Utopljenici i spašeni“. Knjiga je u originalu prvi puta objavljena godine 1986., predstavlja jedinstven, precizan osvrt i analizu teme nacističkih logora za uništenje, s obzirom na njena razmatranja i elaboracije u svjetskoj javnosti, četrdesetak godina nakon strašnih događaja. Levi se ovdje posebno bavi istinom o koncentracionim logorima, mogućnostima i načinima njenih iskrivljavanja, lažnih ili nedovoljno pouzdanih svjedočenja i interpretacija, i, osobito, negiranja, poništavanja porazne istine koja bi trebala biti nedvojbena.

On podsjeća na to da su se prve vijesti o nacističkim logorima za uništenje počele širiti još tijekom 1942. godine, međutim, obzirom da su one opisivale „pomor tako širokih razmjera, tako naglašene okrutnosti, tako zakučastih razloga, javnost je bila sklona odbaciti ih zbog njihove pretjeranosti“.

Po istinu o koncentracionim logorima posebno je bolna činjenica perfidne nacističke manipulacije, svjesnosti o tome kako su stvari koje čine u toj mjeri nezamislive da svijet neće, ukoliko po završetku rata i bude preživjelih koji će svjedočiti, vjerovati njihovim monstruoznim pričama, već esesovcima koji će sve poricati, i koji će tako, prema njihovom tadašnjem viđenju, koje se srećom, ipak nije obistinilo, diktirati povijest lagera.

U „Utopljenicima i spašenima“ Primo Levi ispisuje neke važne rečenice, koje često nisu samo glas uspravne ljudske savjesti, već puno govore i o ljudskoj psihologiji, osobito psihologiji masa, o zabrinjavajućem utjecaju kojega na pojedinca vrši kolektivna svijest: „Izvjesno je da to što se istina o lagerima nije širila dalje predstavlja jednu od najvećih kolektivnih krivnji njemačkoga naroda, te najočitiji dokaz kukavičluka na koji ih je srozala hitlerovska strahovlada“. Nakon što iznese nekoliko kurioziteta, poput činjenice da je njemačka tvrtka koja je, prema narudžbi zapovjedništva SS-a, projektirala, sagradila, postavila i izdala uporabnu dozvolu za peći za kremiranje, radila sve do 1975. godine, čak niti ne mijenjajući svoj službeni naziv, Levi će zaključiti kako je „sva podozrenja ugušio strah, želja za zaradom, dobrovoljna zaslijepljenost i glupost, a u nekim slučajevima i fanatični nacistički posluh“.

Primo Levi brilijantnom snagom i jasnoćom ulazi u prostore „iza zavjese“ nacističkih logora, u samo tadašnje njemačko društvo, u svijest, razmišljanja, motivacije građana na kukavičluk, šutnju, neprotivljenje. Esejima „Utopljenici i spašeni“ pokazuje koliko je važna kulturološka pozadina preživjelih logoraša, jer im tek ona omogućuje ozbiljnu interpretaciju događaja čiji su sudionici bili – tek su politički zatvorenici, daleko ispred Židova i kriminalaca, što su bile tri glavne kategorije zatvorenika, mogli imati pozadinu koja bi im omogućila interpretaciju kakva je potrebna, obzirom na to da su koncentracioni logori bili politički fenomen.

Na jednome mjestu Primo Levi zapisuje rečenicu koja je važna i za ovdašnja postratna traumatska iskustva, za svaku individualnu svijest koja je svjedok ratnog zločina: „Svjedočenje je ratni čin protiv fašizma“.

S druge strane, on upozorava na mnoga izobličavanja sjećanja na počinjeni zločin, na tihe prijelaze s laži na samoobmanu, kada ljudi, obmanjujući sebe, bolje igraju svoje uloge, utječući na to da im povjeruju svi – i sudac, i povjesničar, i čitatelj, i supruga i djeca. Kako od onoga koji se sjeća postati onaj koji se ne sjeća? Jednostavno, kaže Primo Levi – upornim poricanjem činjenica sjećanje se odbacuje od sebe. On podsjeća na to koliko je pomnoga rada uloženo u to da bi se spriječilo da javno mnijenje dozna što se događa na teritorijima okupiranima od strane Trećega Reicha, zaključujući kako se „cijela povijest Reicha može čitati u ključu borbe protiv pamćenja, krivotvorenja, poricanja stvarnosti, sve do konačnog bijega iz te stvarnosti“. Konačna je slika takve iskrivljene, lažne a fanatične stvarnosti, života u svijetu kulisa koji okončava bijegom i krahom, sam Hitlerov kraj.

Primo Levi u svojim esejima pokazuje krajnje suvereno vladanje diskursom i pogledom koji se kreće od društveno političkih aspekata problema lagera, čiji je mikrokozmos, kako zamjećuje na jednome mjestu, „preslika makrokozmosa totalitarnoga društva“, preko socioloških i antropoloških, do psihološko filozofskih komponenti. On je temu kojom se bavi apsolvirao iz mnogih uglova, čitalac sa tom svijesti svjedoči interpretaciji nekoga tko je autoritet za područje o kojemu govori, a taj autoritet ne odaje samo preciznost i temeljitost, znanstvenost pristupa, već i etičnost – savjesnost kojom se ogleda svaki od pojedinih problema. Iz njegovih rečenica i promišljanja ne prosijava samo bogata kulturološka pozadina nekoga kome su civilizacijske i ljudske vrednote, vrednote duha usmjerenog oblikovanju onog najvišeg u čovjeku, na prvome mjestu, već i svjesnost da od takvih premisa nije odustao, niti u njih izgubio vjeru, niti tijekom najtežih tortura proživljenih u koncentracionim logoru.

Izuzetno detaljno Primo Levi analizira odnose, hijerarhije, utjecaje i efekte koje donose moć i povlastice, u sprezi sa nasiljem i ugnjetavanjem. Podsjeća na to da su i zatočenici geta bili tako zaslijepljeni moći i ugledom, da zaboravljaju svoju suštinsku krhkost, i da su oni sa kojima se „sporazumijevaju“, a koji su sa druge strane žice, ustvari „gospodari smrti“. Nerazlikovanje žrtvi od ubojica naziva „moralnom bolešću, zlokobnim znakom saučeništva“.

Hitlerovu vladavinu sagledava kao karakterističnu po svome „beskorisnom nasilju, koje je samo sebi bilo svrhom, usmjereno jedino stvaranju boli“. Napominje kako se nikada toliki broj ljudskih žrtava nije ugasio u tako kratkom vremenu, i u tako „lucidnom spoju tehnologije, fanatizma i okrutnosti“.

Posebnu pozornost Primo Levi daje osjećanjima, stanjima ljudi koji su se nakon zatočeništva u logorima našli na slobodi – gotovo svi oni osjećaju krivnju, jer nisu pomogli onima koji nisu preživjeli. Ta je krivnja mučila i samoga autora ovih izvanrednih knjiga, u čijem rukopisu pojam „intelektualno poštenje“ poprima punu podudarnost sa svojim unutarnjim značenjem. Uza to, analiza koncentracionih logora kakvu daje Primo Levi ne dopušta stereotipima, crno-bijelim projekcijama, iskrivljenim ili nedovoljno dosljednim ili nedovoljno potpunim interpretacijama da dominiraju nad ovom složenom temom, koja nipošto ne može biti apsolvirana jednostavnim analizama.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba