Mađarski književnik Sándor Márai (rođen godine 1900. u slovačkim Košicama, preminuo 1989. godine u San Diegu, SAD), jedan je od značajnijih mađarskih književnika koji su stvarali tijekom 20. stoljeća. Važnost pisma ovoga pisca i novinara u Mađarskoj je bila prepoznata osobito u vremenu između dva svjetska rata – Marai je već tada bio zapažen kao autor romana i dramskih komada koji su imali vidljivu naklonost i publike i kritike. U svojim ranim djelima Sándor Márai piše djela koja svjedoče o ekspresionističkom nadahnuću, no već 1930-ih godina odbacuje avangardan pristup jeziku, i okreće se gradnji čistog, preciznog, realističkog stila. Njegovi su interesi zarana bili usmjereni ka književnosti njemačkoga jezika, sa kojega je prevodio, no također je i proučavao austrijsku književnost s prijelaza stoljeća, književnost vremena Austro-Ugarske Monarhije, i taj interes ka bečkoj književnoj secesiji ostaje kod njega prisutan tijekom cijeloga života, stoga se prirodno reflektira kroz njegovo djelo. Tematske dodire Márai, upravo u romanu „Kad svijeće dogore“, ostvaruje sa prvim romanom Roberta Musila, „Pustolovine gojenca Törlessa“, baveći se odrastanjem mladića u bečkoj vojnoj školi, sa Josephom Rothom – kroz nostalgično prizivanje uspomena na period Monarhije, osjećaj povrijeđenosti zbog nestanka svijeta u kojega je vjerovao, ali i sa Thomasom Mannom, kroz dostojanstvenu viziju građanina, koja dakako podrazumijeva i demokratska politička opredjeljenja, a od koje ne odustaje niti pod težim egzistencijalnim pritiscima sve do konca svog dugog, iznimno plodnog života.


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu i Josephu Rothu


Za mađarsku, ali i evropsku književnost, Sándor Márai je važan i kao netko tko je za rana prepoznao i visoko vrednovao djelo i književne opuse današnjih velikana književne povijesti, kao što su Franz Kafka, Virginia Woolf, Andre Gide, James Joyce... Već je kao mlad Márai putovao Evropom i evropskim prijestolnicama, surađivao je sa evropskim novinama, bio je u kontaktu sa intelektualcima i književnicima toga doba u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, a pred kraj 1930-ih odlučno se, hrabrim novinskim člancima, protivio fašizmu, odbacujući zahtjeve radikalne desnice, zauzimajući se za građansku demokraciju.

Na oblikovanje Maraieva pogleda na svijet poznavatelji njegova djela ističu osobito velik utjecaj djela Oswalda Spenglera i Ortege y Gasseta. Njegovo je shvaćanje jezika blisko egzistencijalističkome, a temeljne preokupacije njegova djela trajno su vezane uz problem mogućnosti stvaranja autentičnog bića, kao i uz patništvo individue koje proizlazi iz shvaćanja nemogućnosti potpune samorealizacije, u svijetu koji je neprijateljski nastrojen spram svake autentičnosti.

U romanima kao što su „Rastanak u Budimu“, „Kad svijeće dogore“, „Sinbad se vraća kući“ i „Gostovanje u Bolzanu“ stvara svoju karakterističnu epiku, koja se može nazvati čak i kriznim ili analitičkim romanom, a možda i „komornim“ komadom, kako zapaža jedan mađarski književni povjesničar. Radi se o djelima koncipiranima na način da uglavnom raspleću prošle događaje, nastoje objasniti, vode prema „neobjašnjivosti fragmentarnog postojanja“. Marai je sklon dijalozima, ali i monolozima sa atmosferom pathosa, no i sa ironijom koja se ponekad osjeća u pozadini.

Njegov život obilježava opiranje političkim i ideološkim nasiljima nad pojedincem – u vrijeme kada njemačke trupe zauzimaju Mađarsku, 1944. godine, obustavlja svoj javni rad, usredotočuje se na pisanje dnevnika. Odmah po dolasku na vlast komunista u Mađarskoj biva napadnut, jer je u romanima odstupao od socrealističkih zamisli epopejskih romana, stavljajući naglasak na samoanalizirajuću radnju osobe, kroz koju probijaju njegovi građansko humanistički nazori, za kakve u tadašnjoj, staljinističkoj Mađarskoj, nije bilo mjesta.

Za Sándora Máraia uslijedile su, iz tog razloga, teške i duge godine emigracije – živio je najviše, zajedno sa obitelji, u Italiji i Sjedinjenim Državama, putovao u Španjolsku, Njemačku, Austriju i Francusku. I dalje je pisao i objavljivao puno (tijekom cijeloga života sveukupno je objavio oko 46 naslova, najvećim dijelom romana), no objavljivanje djela u Mađarskoj za njega je bilo zabranjeno. Preživljavao je uglavnom pišući tekstove za Radio Slobodna Europa.

Tijekom života u emigraciji, Sándor Márai još je više pročistio oblik romana na kakvome je radio – svoj je roman još više približio eseju, što ga je moglo staviti pod oznaku „misaonog romana“. Iz emigrantskog perioda vrlo je poznat i cijenjen njegov autobiografski roman „Zemlja, zemlja“, kao i romani „Krv San Gennara“, „U Rimu se nešto dogodilo“, „Osuda u Canudosu“, „Djelo Garrenovih“… No tijekom emigrantskog perioda, unatoč produkciji, Sándor Márai biva gotovo zaboravljen kao pisac – 90-ih godina prošloga stoljeća, nakon autorove smrti, kritika ga ponovno otkriva, njegova se djela objavljuju u Mađarskoj i prevode u Evropi i u Americi, doživljava jednu vrst uskrsnuća, zahvaljujući također i velikoj i zahvalnoj čitateljskoj publici.

Roman „Kad svijeće dogore“ objavljen je po prvi puta 1942. godine. To je roman jednostavne pripovjedne strukture, kao i jednostavnog, čistog, realističkog jezika. On donosi sjećanje ostarjelog mađarskog generala Henrika, koji godinama živi u osami, sa nekoliko sluga i pomoćnika, na imanju udaljenom od civilizacije, gdje kontemplira, razmišlja o svojoj prošlosti, o stvarima koje su mu obilježile život, a to su, prije svega, velike ljubavi i strasti, velika prijateljstva. Teme prisnih, sudbinskih ljudskih veza, traganje za onime što se nalazi u njihovu temelju, kao i analiza ljudske prirode i života općenito, individualnih moralnosti, mogućnosti razumijevanja, oprosta, predstavljaju temeljnu preokupaciju ovoga djela, koje u svojim temeljitim i beskompromisnim misaonim analizama doseže vrhunce koje ovo, naoko nezahtjevno, opsegom i strukturom ne naročito volumiozno djelo, uzdiže do ravni velikih romana književne povijesti.

Prva velika i trajna, doživotna veza generala Henrika jest povezanost nekom vrsti bezuvjetne, roditeljske ljubavi sa sluškinjom koja ga je dojila kada je bio beba, i koja mu je svojom toplinom, privrženošću i ljubavi, dubokim razumijevanjem njegove prirode, spasila život još u vrijeme ranoga djetinjstva. Nini će ostarjeti uz Henrika, sa njime će u osami dočekati njegove stare dane, dane u kojima i otpočinje ova pripovijest. Potom slijede sjećanja na vrijeme školovanja, u vojnome zavodu u okolici Beča, nedaleko od kraljevskoga dvorca u Schönbrunnu, tako da je još mladi dječak mogao promatrati kraljicu u njenim šetnjama – on ju je vidio kao „osamljenu ženu koja je gotovo trčala drvoredima parka, kao da bježi od nečega...“ Opisujući dane svojega školovanja, general će kazati „od jutra do večeri učili su ih tome što se ne smije reći…“.

U periodu školovanja Henrik otpočinje veliko prijateljstvo sa dječakom Konradom – njihov je susret bio takve prirode, da su obojica odmah znali da ih taj prvi susret, kako autor kaže, „obvezuje za cijeli život“.

Ta obveza, i povezanost, mistična dubina toga prijateljstva („u zavodu su se već odavno prestali rugati ovom prijateljstvu, navikli su“, „ljudi takve veze osjete ljubomorno u svakoj zajednici…“), kao i njegova kobnost, čine okosnicu priče romana „Kada svijeće dogore“.

General svoja sjećanja na Konrada ponovno otpočinje rasplitati u mislima u času kada dobiva obavijest da će ga on, nakon četrdeset i jedne godine odsustva, potpunog prekida svakoga kontakta, i nakon događaja koji je na jedan način ostao nerazjašnjen, posjetiti…

Razmišljajući o Konradu, Henrik ustanovljuje kako je on imao jedno pribježište, mjesto kamo ga Henrik nije mogao pratiti – bila je to glazba. Glazba je bila temeljna crta razdjelnica između njihova dva karaktera, što je Henrikov otac shvatio kada je čuo Konrada kako na klaviru, zajedno sa svojom majkom, izvodi Schopena. Tada je kazao Henriku, koji još to nije mogao razumjeti, da je „Konrad čovjek drugačijega kova“. Za razliku od Henrika, koji se je dao oblikovati u vojnika, i koji je u toj vrsti životnog poziva i službovanja mogao vidjeti smisao, Konrad je imao narav umjetnika.

„Bojao se glazbe za koju je bio vezan tajnom vezom i to ne samo sviješću nego i tijelom: kao da je za njega dublji smisao glazbe neka vrsta kobne zapovijedi, koja ga pomiče s njegove putanje, i u njemu nešto slama.“

„Glazba, koju je Konrad volio nije htjela pružati zaborav, nego dotaknuti u ljudima strasti, kajanje, htjela je u ljudskome srcu i svijesti život učiniti zbiljskijim. Takva je glazba zastrašujuća“, ustanovit će Henrik.

Márai opisuje život mladih časnika u Beču toga doba (godine 1886. mladi su časnici položili zakletvu), prikazujući ga gotovo idiličnim („Beč, Carstvo, Mađari, Nijemci, Moravci, Česi, Srbi, Hrvati i Talijani, bila je to velika obitelj puna pustolovnih želja, sklonosti i poriva, i svi su tajno osjećali da u toj obitelji samo car umije držati red…“), no istovremeno razvija i razmišljanja o psihologiji masa, o poslušnosti, o osjećaju sigurnosti ljudi u Carstvu koji se gradi na osjećaju da car liježe prije ponoći i ustaje već u pet ujutro.… Pisac piše o druženjima, dugim noćnim razgovorima mladih časnika, o suprotnostima koje su mogle biti povodom za lom njihova prijateljstva, jer su mogle izroditi zavist, ili netaktičnost (Henrik je bio nasljednik golemog obiteljskog imetka, Konradu je nedostajalo novca za život, Konrad je čitao povijesne knjige, knjige o društvenom razvoju, a Henrik, sin gardista, o konjima i putovanjima…). U živote mladića ulaze žene, zanos privih ljubavi, i, kako kaže autor, „sve što ljubav znači: žudnju, brigu i beznadnu samoću“, no njihovo, muško prijateljstvo, stajalo je čvrsto, snažnije iza tih i drugih uloga svijeta koje su im tijekom života, prirodnim slijedom dolazile…

Uslijedile su godine prijateljevanja nakon što su napustili Beč – Konrad je bio blizak prijatelj generala Henrika i njegove supruge Kristine, zajedno su provodili mnoge prijateljske trenutke, sve do dana kada Henrik shvaća da je Konrad, u vrijeme zajedničkog lova, želio ustrijeliti njega, a ne životinju koja se je nalazila u njegovoj blizini. Sutradan Konrad nestaje, ne javlja se godinama (Henrik dobiva informaciju da je otišao u trope, u Singapur), a Kristina, jednako bez riječi, odlazi živjeti sama, prekida svaki kontakt sa Henrikom, kojemu nakon osam godina odvojenosti od nje, stiže vijest da je umrla. Ponovni susret sa Konradom, četrdeset i jednu godinu nakon događaja u lovu, trebao je pojasniti stvari koje su svo troje aktera ove priče već prepoznali kao istinu…

Sándor Márai se diskretno, postepeno, na odmjeren, prirodan, elegantan način razotkriva kao velik pisac. On nije pisac koji će čitaoca zaslijepiti već prvom rečenicom, ili tonalitetom same priče, njenom neobičnosti. Jezik mu je suviše jednostavan, lišen povišenih „fraza“ – na jedan način lišen patvorenosti, jezično stilskih, pa i formalnih prenaprezanja, koja se u književno beletrističkom radu gotovo podrazumijevaju. Sándor Márai je pisac starinske, klasične težine, jednako tako mudar, odmjeren, pronicljiv i dubok, sposoban da izravnim jezično misaonim uvidima dopre do suštine i suptilnih nijansi mnogih tanašnih, skrivenih ljudskih osjećaja i misli. Misaona prodornost, kao i vrst sveobuhvatnosti, sposobnost da se ljudski svijet sagleda i sažme u njegovoj sveukupnosti, kroz samo jednu nijansu promatračke prizme - to su odlike koje tekst Sándora Máraia čine impresivnim, dostojnim ozbiljnog poštovanja svakog predanog čitatelja.

Uvidi ovoga autora dolaze do onih mjesta koja često niti dobri psiholozi među piscima, i oni koji idu dublje u otkrivanju tajnih ljudskih niti, nisu sposobni sami otkriti. To su uvidi koji rastvaraju bolnija mjesta ljudskoga iskustva, često zakrivena unutar svijesti, mjesta do krajnosti ogoljena i samotna, tegobna i nelagodna za sagledati ih i prihvatiti, no istinita, i upravo se kroz njih ogledaju ljudska bit i priroda.

„Što je dao život?“ – pita se general, osvrćući se na vlastitu prošlost, i smjesta ustanovljuje – „Dužnost i taštinu.“

„Stvarnost nije istina. Stvarnost je samo pojedinost.“

„To što je čovjeku važno, dozna bez instrumenata i bez telefona.“

„Čovjek na važnija pitanja na kraju uvijek odgovara cijelim životom. Nije važno što govori u međuvremenu.“

Ono što Sándor Máraia čini svevremenskim piscem, koji se po dubini spoznaja može mjeriti s grčkim tragičarima, jest bezuvjetna, jasna, riječima – literaturom očitovana svijest o kobnosti čovjeka, njegove sudbine i karaktera koji tu sudbinu oblikuje - „otvara joj vrata“, kako na jednome mjestu kaže. Niti jedna obmana, privid ili zgodna misao ovdje ne pomaže - Márai je bešćutan i istinit u svojoj konstataciji kako čovjek vrlo malo može učiniti po pitanjima poboljšanja svojega karaktera, stjecanja mudrosti. Čovjek, na žalost - zaključiti će - malo ili nikako uči na svojim greškama i zabludama.

„Izgleda da život i sve što živi nema drugog cilja, nego do posljednjeg časa opstati i obnoviti se“, konstatira na jednome mjestu ovog važnog romana Sándor Márai.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba