Prošle je godine zagrebački nakladnik „Mala zvona“ u svojoj biblioteci „U prvom licu“, u prijevodu Sanje Lovrenčić, objavio knjigu kratkih proznih zapisa Waltera Benjamina „Berlinsko djetinjstvo oko 1900.“ Radi se o prvom hrvatskom izdanju čuvenih literarnih radova ovog njemačko-židovskog filozofa, književnog kritičara, teoretičara, esejista, prevodioca, čiji je rad obogatio i obilježio misao 20. stoljeća. Walter Benjamin (1892-1940) poznat je po svojim esejima, kojima je utjecao na estetičke teorije, literarnu kritiku, historijski materijalizam. Bio je član Frankfurtske škole. Kao književni kritičar pisao je eseje o Baudelaireu, Goetheu, Kafki, Krausu, Proustu, Walseru… Na njemački je jezik preveo Baudelairove „Cvjetove zla“ i Proustovo „Traganje za izgubljenim vremenom“. Neki od njegovih eseja i rasprava su „Kritika nasilja“, 1921., ,,Goetheovi Duševni srodnici“, 1922., „Porijeklo njemačke tragične drame“, 1928., „Karl Kraus“, 1931., „Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije“, 1936., „Teze o filozofiji povijesti“…

Za Waltera Benjamina običava se kazati da je bio eklektičan mislilac – kombinirao je elemente njemačkog idealizma, romantizma, zapadnog marksizma, židovskog misticizma… U svojoj studiji o porijeklu njemačke tragične drame, koja je u razdoblju baroka zauzela mjesto tragedije – u tumačenju simbola, alegorije, metaforike otkriva se njegovo oslanjanje na mističke teorije jezika. U kasnijim radovima Benjamin se, prema vlastitim riječima, opredjeljuje za povijesnu aktualnost – od mističkih teorija okreće se dijalektičkom materijalizmu, otkriva „radikalnost komunizma“, u njemu se budi želja da više „ne maskira svoje misli“. No, bez obzira na takvu težnju, njegovo je mišljenje obilježeno zagonetkama njegova spisateljskog stila. Te se zagonetnosti i u današnje vrijeme mogu čitati i prepoznati kao dalekosežne. U tom pogledu svaki je prijevod nekih od radova Waltera Benjamina značajno obogaćenje za intelektualnu i književnu publiku, koja je i u nas već upoznata i opčinjena radom ovog iznimnog autora. Tako i autobiografski, a zapravo na jedan način i većim dijelom pseudoautobiografski zapisi Waltera Benjamina, njegova prisjećanja na izgubljeni raj vlastitog berlinskog djetinjstva doživljenog oko godine 1900., za ovdašnje ljubitelje lijepe književnosti srećom nije novo otkriće, ali je svakako hvale vrijedan prevoditeljski i izdavački poduhvat, koju ovdašnju kulturu ponovno okreće k ovim tekstovima, podsjećajući, i nove čitatelje upoznajući, sa visokim literarnim dosezima evropskog moderniteta, postignutim od strane jednog od njegovih intrigantnijih sukreatora.

Ove je, svakako jedne od svojih najintimnijih tekstova, Benjamin pisao boraveći u egzilu, u Italiji, godine 1932., kada mu je, kako je zapisao, „postalo jasno da će se moguće i zauvijek oprostiti od grada u kojemu je rođen“. U popratnim bilješkama knjizi istaknuo je kako je namjerno prizivao slike koje u egzilu najsnažnije izazivaju žal za domom, slike iz djetinjstva, pazeći pri tome da mu osjećaj čežnje ne zavlada duhom.

Biografske crte povukle su se zbog toga u pozadinu – prednost u ovim kratkim tekstovima, „meditativnim slikama“ kako ih autor karakterizira, dobila je neizbježna društvena nepovratnost onoga što je prošlo.

„Nastojao sam“, kaže Benjamin, „uhvatiti slike s kojima se taložilo iskustvo velegrada u jednom djetetu iz građanske klase“. Zamijetio je kako je takvim slikama na jedan način „uskraćena njihova vlastita sudbina, iz razloga jer njih ne iščekuju već oblikovane forme“, kakve već stoljećima postoje zgotovljene za sjećanja onih čije je djetinjstvo provedeno na selu. U tom je smislu Walter Benjamin zacijelo bio pred težim zadatkom, čiji je konačan ishod mogao biti ili stvaranje nečeg sasvim jedinstvenog, i na jedan način, u svojoj posebnosti, novog, ili pak potpuni promašaj.

Sjećanja pisaca na djetinjstva provedena u urbanom, građanskom ambijentu, osobito sa naglaskom na arhitekturu i krajobraze velikoga grada, lijepa književnost do tada gotovo da nije poznavala. Nagovještaji takvih tijekova ponešto su dani u Proustovom čuvenom ciklusu romana, no jedno ovako kartografsko kretanje velegradskim predjelima i pejzažima, usmjereno na tih način i na bilježenje činjenica vezanih uz kulturnu povijest, ispisano pri tom visokim, elegantnim literarnim stilom, koji u sebi suptilno posreduje puno činjeničnih fakata i erudicije, predstavlja ekskluzivnost, rijetkost na širem književnom polju, promatrano kroz dulji tijek njegove povijesti.

Kako i sam autor u predgovoru kaže, u doticaju sa slikama „Berlinskoga djetinjstva oko 1900.“ čitatelj će moći zamijetiti „u kojoj se je mjeri odrekao zaštićenosti koju je imao u djetinjstvu“. Stoga ove slike, pisane u vrijeme rađanja, podizanja na noge fašizma – prije svega u Benjaminovoj domovini Njemačkoj, ali i šire, u Evropi, služe autoru kao jedna vrst intimnog pribježišta, sjećanje na sigurne i mirne, krotke dane djetinjstva, provedene u obiteljskom okrilju zbrinute, rutinom uljuljkane visoke građanske klase, koja još ne sluti velike svjetske ratove, progone i istrebljenja.

Opisujući magiju koju dječjem iskustvu posreduju doticaji sa dvorištima zapadnog dijela Berlina, njihove lođe i tende, zvukovi „čarkanja zelenih metalnih rebrenica“, ritam gradske željeznice i klofanja tepiha, prizori kočijaša, fijakera, konja koji vuku kočije, slame, željezničkih nasipa i dvorišta u kojima „crveni madraci vise na parapetima“, Walter Benjamin, koji je posebnu pozornost i u mnogim svojim drugim, neliterarnim tekstovima, isticao važnost duha djetinjstva, percepcije i psihologije dječjega svijeta i iskustva, kroz očitovanja bogatstva dječje imaginacije poziva i sebe odrasloga, i druge koji će ga čitati, na jednaku otvorenost i radoznalost, na djetinjstvo duha, ili na sudjelovanje u privučenost i opčinjenost ljepotom zagonetnosti, nepoznanice svijeta.

Čitalac i sam postaje nanovo svjestan uzbudljivosti prvih dojmova, svega preko čega se kasnije u životu prelazi kao da ne postoji, pa bio to makar kakav zid od lijepe crvene opeke…

Porivi za pisanjem ovakve knjige zacijelo ipak nisu bili samo nostalgično egzilantske prirode, osobito uzme li se u obzir filozofsko teorijska narav prirode autora, njegova usredotočenost, senzibiliziranost za promatranje, pa i anticipiranje društvenih pojava i procesa. U tom pogledu nije pretjerano ukoliko se ovim, naoko neambicioznim tekstovima koji uzdižu mir, sigurnost, prijatnost građanskoga života, pripiše i težnja da ovjekovječe i zadrže onu ljepotu i plemenitost njemačkoga – napose berlinskog – životnog i duhovnog krajolika, koji će dolaskom nacionalsocijalista na vlast biti nepovratno izgubljen na dulje vrijeme.

Upravo mir i idila iz ovih tekstova mogu biti viđeni kao vrst nagovještaja duljeg i trajnijeg pomračenja – uma, života i ljudskoga, ponajprije germanskoga svijeta, propasti svega onoga što ovi, naoko politički sasvim nevini tekstovi, slave. Ime, i rečenice, djelo Waltera Benjamina, u sebi sažima sve ono visoko, čisto i plemenito iz nasljeđa velike njemačke kulture, one koja je na svoju površinu iznijela Goethea, Tiecka, Novalisa, Hölderlina, Kanta, Hegela, Nietzschea, Rilkea, i mnogih drugih, a nad čijom se pojavom nije uspio nadviti niti jedan zlokobni nagovještaj ili titraj pada u „ništavilo“ i bezumlje fašizma, netolerancije, mržnje, progona… Moguće da je tome tako jednim dijelom i zato jer je Benjamin i sam predstavljao one „druge“ – progonjene, i jer je upravo zbog vlastite bezdomnosti, u sebi asimilirao ono najviše i najvrjednije ne samo svoje matične kulture, nego kultura svijeta, kojima je, vidljivo je to iz ovih njegovih zapisa, već kao dijete bio sa interesom i radosti okrenut i zaintrigiran.

Može se kazati da ovim tekstovima Benjamin na jedan način slavi građansku klasu – onaj njen dio u kojega je moguće ipak polagao određene političke nade, pozivajući se implicitno na visoke uzuse i postignuća svih onih naprednih, učenih, estetskih i plemenitih stvari koje krase ljudski svijet, usmjeravaju ga – barem jednim, svjetlijim dijelom njegove povijesti, mirnome tijeku. Njih karakterizira jedan blagonaklon pogled, obavijen zrelom, neishitrenom, svjesno odmjerenom nostalgijom, unutar koje se i oni segmenti građanskoga života i ljudskih navika koje ga čine, koji bi, moguće, u nekom drugom kontekstu podlegli kritici, (kao što je to primjerice trač ili ogovaranje), iz ove perspektive vide kao benigne, čak i simpatične međuljudske pojave, koje samo potvrđuju mišljenje o vječitoj nezrelosti ljudskih bića…

„Ne snalaziti se u nekom gradu ne znači mnogo. No lutati nekim gradom kao što se luta šumom zahtijeva školovanje“, zapisuje na jednom mjestu Walter Benjamin, i čitalac se u ovoj knjizi uistinu osjeća kao netko tko luta autorovim „gradom – Bogom“, ali vođen sigurnom rukom nekoga čija je imaginacija u tolikoj mjeri prožeta ovim prostorom, da joj se samo treba prepustiti, kao što se prepušta opijatnom, dugom snu, u kojemu nema noćnih mora. U tom snu toliko puno znače pojedine gradske lokacije, nazivi i imena, oni su dio neke šifrirane poruke koju će malo koji čitalac moći odgonetnuti u potpunosti, ali čijem će se zvuku, melodioznosti i slikovitosti prepustiti kako bi tkali u njegovoj svijesti nove, ne posve zgotovljene niti raspoznatljive predodžbe…

Ljetnikovac Brauhausberg kod Potsdama, u kojemu je Benjaminova obitelj provodila svoja mirna ljeta, Bendlerov most, Tiergarten, spomenici Friedrichu Wilhelmu, kraljici Luise, princu Louisu Ferdinadu, Aleja dvorskih lovaca, Lützowljeva obala, most Lichenstein, Hohenzollern, vožnja skelom do Sakowa, otok paunova, Potsdam – Sanssouci, Šumski park i Charlottenhof, Babelsberg dvorac sa svojim vrtovima, jezero Griebnitz, seoski vrtovi Glienickea…

Značajne beznačajnosti – mjesečeva svjetlost koja se probija kroz proreze na roletama u sobu, zvuk klokota vode koja se sipa u čašu…- čine temu ovih Benjaminovih kratkih proza, u koje i autor i čitalac ulaze kao u kakvu tajnu kuću spasenja – sluteći podrhtavanja i prijetnje kojima nikada ne oskudijeva izvanjski svijet. Carstvo djetinjstva – a ovaj je pripovjedač, kao malo koji, imao tu povlasticu da uistinu trči i provodi svoje dječje dane i traganja u sjeni kraljevskih građevina, vrtova i parkova Potsdama, postavlja pred autora uvijek jednako pitanje –„ Zašto ičega ima na svijetu, zašto ima svijeta? Njegovo nebivanje nije mi se činilo nimalo sumnjivijim od njegovog bivanja.“

Hvatati nevidljivo vječni je cilj svake velike poezije, književnosti, slikarstva, umjetnosti općenito, a u Benjaminovim je prozama i prostodušnija rečenica satkana od takve intencije. Proze iz „Berlinskoga djetinjstva oko 1900.“ otvaraju svijet prijatne memle, polusna, nježnog, usporenog življenja ispunjenog tkanjem misli, sačinjenih od imaginacije, sjećanja, od jezičnih i prostornih lavirinata kojima često smisao nije dotaknuti konačna, precizna značenja, koliko izgraditi atmosfere, postaviti zvučne i ritmične kulise koje će stvari izreći bez da one uistinu budu iskazane. Time se izbjegavaju konačna određenja, kao na jedan način neistinita, i otvara se prostor za ogledanje mnogostrukosti stvari i pojava, osobito za njihova tajna, skrivena, naslućujuća zrcaljenja, koja su ponekad toliko bitna, a koja je nemoguće iskazati riječima.


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu i Gitti Sereny


Benjamin se bavi iščezlim svijetom, svijetom u nestajanju, i u tom svijetu susrećemo i jezične pojmove gotovo nestale iz uporabe, poput naziva „erker“, „vestibul“, „kenotaf“, „balustrada“, „elizej“, pojmovi koji sami po sebi zvuče aristokratski.

No ovim tekstovima Benjamin ne uzdiže aristokraciju kao društveni sloj, iako je ne podvrgava niti kritičnim pogledima. Njega je ovdje zanimalo baviti se istinski uzvišenim, a koje se iznutra naslućuje već u povojima djetinjstva u koje se pripovjedač vraća, kroz interese i percepciju, što je svojevrsna „aristokracija duha“ – ona koja bi da svijet zadrži pred njegovim ponovnim strmoglavljivanjima u bezdane primitivizma i barbarstva. Aristokracija duha ne bi trebala biti iskrivljeno shvaćena kao vrst ekskluzivizma, elitizma koji se samoživo izdvaja iz prljavština svijeta i njegovih tijekova – dapače, u ovim se tekstovima osjeća surovost, bol i težina zbiljskog prolaska kroz svijet, kroz sve njegove slojeve i nijanse, ali i težnja da se na tome mjestu zaustave i uskrsnu ove izvanredne čarobne pojave koje na takav način mogla zaustaviti i oživjeti samo ruka velikog umjetnika.

„Među svim otmjenim stanovima u koje sam zalazio samo taj je bio kozmopolitski“, kaže autor u jednome tekstu, sugerirajući kako otmjenost nema veze sa pripadnosti društvenim klasama i strogo označenim porijeklom. Dapače, ona čak nije stvar niti nečije obrazovanosti, već, mnogo dublje, stvar sofisticiranosti, mekoće i širine duše, otvorenosti duha, spremnosti za susrete i prožimanja s drugačijim…

Tekstove iz ove knjige, kao i većinu drugih svojih tekstova, Walter Benjamin gradio je od fragmenata – netko je zamijetio – od otpadaka nakon rušenja. To je sukladno autorovom viđenju povijesti, kao katastrofe koja iza sebe ostavlja samo ruševine. Nemoć građenja svjetova iz onoga već srušenoga ovdje se predočava kao jedina nada za spas.

Kao i Nietzsche, Benjamin je bio proučavatelj odlomaka i „kratkih sjena stvari“. U svojim je fragmentarnim tekstovima razvijao vlastitu mikrologiju, otpočetu zapisima sabranim pod nazivom „Jednosmjerna ulica“, i nastavljenom u velikom radu, na tisuću stranica rukopisne ostavštine, nezavršenoga djela o pasažima, sakupljenog pod nazivom „Passagenwerk“.

Benjaminovo ustrajavanje na odlomcima i poliperspektivizmu Ernst Bloch u zbirci „Baština ovog vremena“ zove „filozofski bazar“, benjaminovski „kabare“. Rad unutar formi odlomaka autoru ostavlja veliku slobodu – stvari se mogu okretati i prelamati u sasvim nepredviđenim svjetlima. Cilj nije doći do kraja, zatvoriti misao, već, posve obrnuto – otvoriti je, okrenuti ka tek slutećim nepreglednostima. U tom smislu, Benjamin pripada svim drugim prekretnim misliocima 20. stoljeća, koji su imali potrebu okrenuti se novim formama pripovijedanja, uvodeći u književnost autobiografski zapis, dnevničke note, esej i filozofsku raspravu, spajajući filozofiju s književnosti.

Fragmentaran oblik, kao i posve autonoman jezični stil pripovijedanja, koji uključuje i jedinstvenu fantaziju – sve to zaziva potpunu slobodu umjetničkog stvaranja, za kakvu su se zalagali i Benjaminovi literarni srodnici iz vremena romantizma, poput, primjerice, Novalisa, koji su glazbu, i glazbene strukture, kao i „slike sna“, koje se ravnaju prema nekoj vlastitoj zakonitosti, a koja je ponovno bliska nizanju glazbenih struktura, vidjeli kao uzor modernih težnji, neke od estetskih maksima pripovjednih proza kakve su željeli stvarati.

Obzirom na to da Walter Benjamin niti kao filozof nije zastupao načelo sustavnog filozofiranja, da nije izgradio nikakvu novu estetiku, etiku ili teoriju književnosti, njegovo ga cjelokupno djelo pokazuje kao mislioca fragmenata. No fragmentaran oblik književnoga zapisa nije bio onovremena moderna novotarija, posljedica avangardnih prelamanja tradicionalnih tijekova – upravo obrnuto, fragmentaran iskaz jedan je od tradicionalnijih oblika bilježenja misli i zapažanja, prirodan i spontan kao i pogled, misao, percepcija, poznato je da pripada jednom od starih načina bilježenja misli kod antičkih filozofa. Mnogi su važni filozofski zapisi preživjeli i ostvaruju uspješnu komunikaciju s čitateljstvom i danas, ne samo zbog preciznosti i dubine svojih misli, već i zbog lakoće i neopterećenosti oblika zapisa, pa se može kazati da je upravo fragment – onaj Heraklitov, Marka Aurelija, Pascalov, Nietzscheov, Schopenhauerov, Wittgensteinov, … onaj koji izranja iz ruševina povijesti, i svijetli svojim zagasitim svjetlom, jednako kao što to čine ovi, i mnogi drugi važni tekstovi Waltera Benjamina.

No u to su se već uvjerili, i ponovno imaju prigodu uvjeriti se i približiti im se svi koji do sada još to nisu učinili. Istina je, genijalnosti je teško prići, a još ju je teže obuhvatiti i pojasniti, upravo stoga jer je genijalnost, jer joj niti jedan konačan oblik, niti jedna krajnja kategorija ne odgovara, budući da je dokida.

„Genij je marljivi rad“, zapisuje u jednom tekstu iz zbirke „Jednosmjerna ulica“ Walter Benjamin, pojašnjavajući kako se na fragmentima, kao nikada ne sasvim dovršenim djelima, radi cijeloga života. Za nadati se je da će domaći nakladnici uvidjeti važnost, prijeku potrebu prijevoda i ovih i drugih radova ovog velikog filozofa i literata, kako poznavatelja i ljubitelja, tumača književnosti, tako i njenog posve izvanrednog stvaraoca, „jednostavno neusporedivog“, kako ga je okarakterizirao Hugo von Hofmannstahl.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba