Kao da nije dovoljno tragično što su kantoni, kao oblici teritorijalno-političke organizacije, nosioci akademskog legitimiteta i legaliteta, već je logika (sarajevskog) kantonalnog (ne)uma kao apologiziranja načela prosječnosti, pronašla novi model manifestacije svoje moći – kroz polupismeni i pravno amaterski nacrt dokumenta pod nazivom Kodeks oblačenja i ponašanja na Univerzitetu u Sarajevu, a koji je – kao što je već manje ili više i poznato – usvojen Odlukom Senata Univerziteta u Sarajevu od 27.06. ove godine.

Već je u nekoliko tekstova na Prometeju raskrinkano dosta stvari – od anatomije kodeksodavaca, do drskog i bezobraznog laganja sitnih vodonoša vlasti o postojanju sličnih Kodeksa na „prestižnim“ univerzitetima u svijetu – od Bostona, do – Mostara. Veoma brzo, manipulacija kojom se služilo pala je u vodu, što dokumentovano preko ovog portala, što po društvenim mrežama – od Kodeksa oblačenja i ponašanja, slično ovome, se na svjetskim Univerzitetima odavno odustalo. Drugim riječima, oni i ne postoje u ovakvoj formi. Međutim, nije se odustalo od njega, u Katoličkom školskom centru u Sarajevu koji, gle čuda – ne samo da postoji, već je gotovo pa preslikan kao nacrt Univerzitetskog - http://www.ksc-sarajevo.com/images/2016-2017/rsporedi/Kodeks_odijevanja_KC.PDF. Dobar posao Komisije.

Neupitan je, stoga, naum kantonalnog neuma njegovih kodeksodavaca, kao i svjetonazor unutar kojeg se on kreće i odakle načela ovog Kodeksa dolaze. Pravo pitanje - ko kreira Kodeks onima koji Kodeks donose – očito se sažeto može odgovoriti parafraziranjem statusa Adija Zahiragića, brata Harisa Zahiragića – inače vijećnika u OV Stari Grad – „Njihov Kodeks je Sveta knjiga“ – kao mjesta gdje sva argumentovana javna rasprava i naučni skepticizam kao osnova prosvjetljenog mišljenja padaju u vodu. Skepsa je zamijenjena dogmom, a saznavanje – vjerovanjem. Unutar takvog svjetonazora, uloga akademije se gubi. Univerzitet kao objedinjujući kolektiv nauke, studenata i profesora – više ne podrazumjeva pluralnost u bilo kojem smislu. Pluralnost je monizirana, a taj se monizam institucionalno hoće ostvariti – kroz monouniverzitet kao totalitarnog aparata za branu kritičkog, pluralnog i emancipatorskog. [1]


Zarobljeni univerzitet

Louis Althusser u Ideologiji i državnim ideološkim aparatima o školi piše, kako ona pored sticanja vještine i znanja služi i za učenje pravila ispravnog ponašanja – drugim riječima, za „reprodukciju (...) potčinjenostima ustanovljenog poretka, to jest, reprodukciju potčinjavanja vladajućoj ideologiji (...) i reprodukciju sposobnosti da se tačno manipuliše vladajućom ideologijom za činioce eksploatacije i ugnjetavanja kako bi oni omogućili dominaciju vladajuće klase „putem reči““ (Altiser, 2015: 15-16). Univerzitet je stoga, kao monouniverzitet sredstvo brane i preškolavanja.

Tek kada stvari poredamo na takav način, onda je jasno zbog čega načela ovakvog Kodeksa otvoreno krše neka od osnovnih ljudskih prava – ne samo ona UN-ova i Ustavna, već čak i Univerzitetska. [2] Nije on samo seksistički, ksenofoban i šovinistički – on je samo odraz ideologije kantonalnog ne-uma. I u tome, ovaj Nacrt je pohvalan zbog demaskiranja sakrivenih i nevidljivih ideoloških naličja.

Ne samo da su suknje i bretele postali osnovni akademski problem, kao vjerovatno i razlog zbog čega je sarajevski Univerzitet jedan od najgore (ako ne i najgore) rangiranih javnih Univerziteta jednog glavnog grada iz ove regije, već kantonalni monouniverzitet kroz Kodeks uvodi novi oblik svog djelovanja – kontrolu tijela. Njegov biopolitički šmrk, sa akademskog polja eliminira istetovirane i one koji imaju piercing. Latentna, ali sigurna institucionalizirana kontrola tijela, praksa koja lomi slobodu i individualnost, čovjeka kao kovača sopstvene sudbine – afirmirajući uniformiranost i monolitnost, stavljajući znak jednakosti između očekivanja, tradicije, pravila i norme. Tijelo je objektivizirano, Istost afirmirana, a Drugost eliminirana.

Njegova praktična realizacija, svakako, daleko je od racionalne – kako postići zabranu šorceva na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj, ili održati čas slikarstva i slikanje akta na Akademiji likovnih umjetnosti kao dio nastavne aktivnosti? Da li je muškaricima dozvoljeno nositi majice na bretele i suknje, s obzirom da se pomenuta odluka odnosi samo na žene? Ovdje ponovno imamo i drugu objektivizaciju tijela – naravno, ženskog – očito se indirektno hoće dovesti u kauzalan odnos seksualno napastovanje studentica od strane profesora sa stajališta njihove odjeće, a ne namjere profesora. Namještanje ispita i varanje na njima, mobing, rodbinske veze i skriveni talovi i polutajne grupice uvezane sa uskim političkim strukturama koje teroriziraju ostale kolege i/li studente, očito nisu dio problema. Takvo ponašanje – ne bi trebalo biti ono koje ruši ugled Univerziteta.

Pored pitanja odjeće, također izrazito sporan dio ovog nacrta jeste dio koji se odnosi na ponašanje – a u kojem je uniformirajući karakter i namjera cenzuriranja Univerziteta kao mjesta slobodne misli i društvene kritike doveden do najvidljivije providnosti.

U članu 7. koji definira javno istupanje, navodi se dužnost isticanja stajališta Univerziteta na javnim istupima i nastupima. Apsurdnost ovakvog normativnog kriterijuma ne ogleda se samo u cenzuriranju, ili još opasnije - autocenzuriranju akademske autonomije i slobode, misli i djelovanja – prije svega u medijskim i naučnim krugovima, već postavlja pitanje – kako će se „stajalište Univerziteta“ prezentirati ako se izlaže neka nova naučna spoznaja, prije svega u prirodnim naukama, a koja podriva osnove postulate do tada istraženog? Šta je, u konačnici, i iz čega se crpi „stajalište“ Univerziteta – kako se definira i ko ga definira? Primjer neusklađenosti nacrta sa trenutno, a već pominjanim, Etičkim kodeksom Univerziteta u Sarajevu ovdje je evidentan kroz Član 6. koji daje pravo svim članovima akademske zajednice na autonomno djelovanje, te Član 8. koji, garantirajući pravo na akademsku slobodu podcrtava:„Članovi akademske zajednice u svojim istraživanjima trebaju se voditi idejom slobode naučnog i umjetničkog stvaralaštva te izvršavati svoje običajno i tradicionalno pravo ispitivanja i kritiziranja društvenih vrijednosti i struktura u duhu objektivnog, poštenog i odgovornog traganja za istinom, te stjecanja i distribucije znanja. Univerzitet treba zaštititi sve članove akademske zajednice od svakog pokušaja smanjenja, uskraćivanja i ograničavanja te slobode.“

Sužavanje prostora Univerziteta vidljivo je i u Članu 10. koji navodi kako „osoblje Univerziteta i studenti ne smiju sudjelovati u finansijskim i drugim aktivnostima koje mogu štetiti poslovanju, interesu, ugledu i dobrobiti Univerziteta u Sarajevu, kao i svim situacijama u kojim je lični interes u sukobu s poslovnim“. Kako finansirati projekte, naučna istraživanja, međunarodne razmjene... Da li je kriteriji njhovog finansiranja također u vezi sa „stajalištem“ Univerziteta? Naposlijetku, politički ne-neutralne osobe kao kodifikatori i zagovornici kodifikacije u Članu 11 traže političku neutralnost osoblja. Ne samo da ovakva odredba krši i član II Ustava BiH (3., g i h), kao i Članove 18. i 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a, već ostavlja teren da postojeće političke strukture nametnu svoja pravila igre u visokoškolskom prostoru, unutar kojih će latentna ideologizacija djelovati kao depolitiziran prostor. Odlično sredstvo da se profesori politički amoritiziraju, kako bi se Univerzitet nesmetano kontrolirao skrivenim centrima moći preko kojih bi ga se dodatno zarobilo. Neutralnost je samo onda kada Univerzitet ne govori jednim glasom i jezikom dominantne ideološke naracije. [3]

Stoga je nacrt Kodeksa, kao dodatak prošlogodišnjeg hipernormiranog Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo donešenog u isto vrijeme kad se na agendu stavio i tekst ovog nacrta – pred sezonu godišnjih odmora – od suštinskog ideološkog značaja novoj generaciji prodesnih, klerikalno-konzervativnih političara u nastajanju poput braće Zahiragić, Dautovića, Jusufbegovićeve. Shemu takve namjere, i s tim završavam, odlično je dijagnosticirao Rousseau – „Najjači nikada nije toliko jak da bi zauvijek mogao postati gospodar ne pretvori li svoju snagu u pravo, a poslušnost u dužnost“.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba


[1] Podsjećanja radi – i poređenja – akcija uklanjanja grafita po sarajevskim ulicama savršeno se naslanja na ove prakse, iako im, pretpostavljam, nije ista namjera. Krik onih koji se ne čuju ne može se pročitati ni na zidu, a od sada više ni čuti na Univerzitetu. Ostala je još kontrola interneta i gašenje društvenih mreža, po oprobanom Erdoganovom receptu.

[2] Deskriptivnost razdvajanja pravila odjeće na mušku i žensku koja završava u normativnom, u sebi sadrži i sadržajne elemente koji su otvoreno diskriminatorski i prožeti kontradiktornostima koji svoje pravno utemeljenje, izuzev Deklaracije o ljudskim pravima UN-a i Ustava BiH, primjerice, ne dobijaju čak ni u Etičkom kodeksu (http://www.unsa.ba/sites/default/files/dodatak/2017-10/EK12.pdf) Univerziteta u Sarajevu, a koji sadržava moralna načela i načela profesionalne etike kojima se u svom javnom i profesionalnom djelovanju trebaju voditi nastavnici, naučnici, umjetnici i svi zaposlenici Univerziteta u Sarajevu i njegovih organizacionih jedinica – i to u njegovim Članovima 5. (Načelo poštovanja integriteta i dostojanstva osobe) u kojem se jamči pravo na integritet, dostojanstvo i privatnost, 6. (Načelo autonomije naučnog, umjetničkog i nastavnog rada), 7. (Načelo jednakosti i pravednosti) i 8. (Pravo na akademsku slobodu).

[3] Zanima me da li se ovo odnosi i za ugledne pripadnike akademskog osoblja i zagovornika kodifikacije misli i izgleda, a koji su sada na listama za izbore 2018. godine. Ukoliko da – ostavke bi trebale da budu pokrenute od strane profesorice Izetbegović na mjesto članice Savjeta za nauku i umjetnost Univerziteta u Sarajevu, jednako kao i od Rijane Jusufbegović na mjesto studentice prorektora - a koja ovu funkciju obnaša bivajući imenovana od strane prošlog, a ne trenutnog saziva SPUS-a, te Harisa Zahiragića kao člana Upravnog odbora UNSA, a čiji je status redovnog studenta također nelegitiman zbog zaposlenja u javnoj ustanovi.