Znate već kako je to, nobelovce svi svojataju. Otvorite li članak o Ivi Andriću na wikipediji, nacionalna odrednica uz njegovo ime će vam reći na kojoj se to tačno verziji wikipedije nalazite prije nego razlike u zajedničkom nam jeziku. Tako sam i ja u naumu da pišem o irskim nobelovcima umjesto na englesku verziju wikipedije, otišao na irsku: tamo će ih sigurno biti više, mislio sam. I nisam se prevario, 11 ih je nabrojanih na irskom jeziku (a 8 na engleskom).

Baš kao u ostatku svijeta, najmanje kontroverzi se veže za one koji su nagradu dobili u naučnim kategorijama: William C. Campbell, dobitnik nagrade za medicinu (2015) i Ernest Walton, dobitnik nagrade za fiziku (1951). Walton je s Johnom Cockroftom na Cambridgeu izveo prvo cijepanje atoma u povijesti. Godine doktorata i postdoktoralnog istraživanja na Cambridgeu bile su iznimka u njegovom dugom životu: karijera ga je uvijek vezala za Irsku, najviše za Trinity koledž u Dublinu i Dablinski institut za napredne studije (DIAS). Trinity danas čuva Nobelovu nagradu koju je Walton dobio, ali i uspomenu na Waltona u obliku skulpture po imenu „Jabuke i atomi“: blještave kugle koje prkose gravitaciji okružuju stabla jabuke kao podsjetnik na Waltonovu voćarsku strast.

Williama Campbella, još jednog Trinityjevog diplomca s priznanjem iz Švedske možete ponekad sresti u Dublinu. Mada je već pola stoljeća građanin SAD, Campbellom se Irska ponosi kao jedinim živim nobelovcem i neumornim borcem protiv parazita.

Kad su u pitanju pisci nobelovci, situacija se mijenja. Valja nam, naime, povlačiti crte i razdvajati pisce od djela i nezadovoljno mahati glavom čitajući biografije. Četvorica su dobila potvrdu Nobelovog komiteta za pisanu riječ: W.B. Yeats (1923), George Bernard Shaw (1925), Samuel Beckett (1969) i Seamus Heaney (1995).

Yeats je bio gromada evropskog pjesništva prve polovine prošlog vijeka. Čitate li njegovu biografiju, razočarano ćete se smrknuti na njegovu ljubav prema modnim autoritetima tipa Mussolinija s Crnim i već pominjanog Eoina O'Duffyja s Plavim košuljama. Istovremeno ćete kroz priču o njegovim danima u magijskim krugovima britanskog društva na prijelazu vijekova probuditi uspomene na Aleistera Crowleya. I onda ćete odlutati na biografiju njegove prve ljubavi, Maud Gonne (udato MacBride) i zapitati se da li se u njenoj životnoj priči ukrštaju sve priče koje će ikad biti ispričane o Irskoj u dva prošla stoljeća.


Ovo je deseti tekst u zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru

Shaw je s Yeatsom dijelio dane u drugovanju, ali i stavove po pitanju autoriteta i diktatora: uz Mussolinija, Shawu se dopadao i Staljin (među stvari koje mu se nisu dopadale spadale su vakcine i nirnberški proces). Njegove radikalne političke stavove i zaokrete u pogledima na svijet s lijevog krila na desno i natrag ostavljamo biografima, a nama ostaju predstave... i filmovi! Naime, sam je napisao filmsku verziju svog Pigmaliona i za nju je nagrađen Oskarom. Do trenutka kad je Bob Dylan dobio svoju Nobelovu nagradu, Shaw je bio jedina osoba koja je osvojila i Nobelovu nagradu i nagradu Oskar.

Beckett je bio nešto drugo. Ostavši u Francuskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata i pridruživši se Pokretu otpora, Beckett je unio nešto novo u biografije irskih nobelovaca, ali i donio svijetu novi vid književnosti. Za razliku od Shawa koji s Dylanom mora dijeliti čast jedinog nobelovca s Oskarom, Beckett svoju čast jedinog nobelovca koji je igrao prvoligaški kriket ne dijeli ni s kim.

Konačno, nešto i o Heaneyu: došao je sa Sjevera i Sjeveru se vraćao u svojim pjesmama. Još uvijek su mu stihovi bliski ovom dobu, još uvijek se Irci sjećaju njegovog lika. I kad bi se javljao da kaže nešto o političkim temama, nije to bilo kontroverzno ni isključivo.

Kategorija s najviše Nobelovih nagrada za Irce je ona norveška, za mir.

Prvi s liste je već pominjani Sean MacBride koji je nagradu dobio 1974. godine, prevalivši put od vrha IRA-e do vrha Amnesty International. Inače, Sean je sin Maud Gonne, prve Yeatsove ljubavi. Kad smo već u toj porodici, možda je zanimljivo reći da je kćerka Maud Gonne, Iseult, za vrijeme Vanrednog stanja skrivala u svom domu našeg starog znanca Hermanna Görtza. Mali svijet.

Dvije godine kasnije, Betty Williams i Mairead Corrigan su ovjenčane istom nobelovskom slavom: Nobelova nagrada za mir 1976. godine dodijeljena je za napore koje je organizacija Žene za mir uložila u pokušaju iznalaženja mirnog rješenja za sukobe u Sjevernoj Irskoj. Tu su njih dvije i dalje, u prvom redu borbe protiv nasilja i nepravde u svijetu.

Konačno, proljeće 1998. godine je donijelo mirovno rješenje za Sjevernu Irsku. Nobelov komitet je u jesen iste godine nagradio Davida Trimblea i Johna Humea za njihov mirotvorni podvig. John Hume je kasnije Nobelovoj nagradi pridružio i Gandhijevu i Martin Luther Kingovu nagradu, kao i nagradu za najvećeg Irca svih vremena.

(Harun Šiljak, Prometej.ba)

09.04.2018.