Svoj prvijenac Farbanje Hamza Hodžić je objavio u vlastitoj produkciji u februaru 2017. godine. Na promociji je rekao da izdavačke kuće uzimaju previše od autora i da su nepouzdane. Zbog toga je odlučio da sudbinu svoje knjige, njen marketing, štampanje, promociju i sve ostale teškoće koje prate nezavisno izdavaštvo uzme u svoje ruke. Na mjestu izdavača simbolički se našla fiktivna izdavačka kuća Vakat.


Struktura: od priče do romana

Kako se priče prelivaju jedna u drugu, prvo što dolazi do izražaja je snažna struktura romana. Ako me sjećanje dobro služi i na promociji je bilo riječi o tome da priče koje su se našle u romanu mogu funkcionirati samostalno, pa se zbog toga može govoriti o zbirci pripovjedaka objedinjenoj jedinstvenom tematikom. Takva teza je neodrživa. Način na koji se priče prepliću, nadovezuju i zajednički stvaraju jednu jedinstvenu priču jasno iscrtava strukturu romana. U Teoriji romana, prilikom utvrđivanja razlike između romana i epopeje, Lukacs kaže: Zbog ove kontingecije relativno samostalni dijelovi postaju samostalniji, u sebi savršeniji, nego dijelovi epopeje, pa se zato moraju, na način koji transcendira njeno jednostavno postojanje, prilagoditi cjelini da je ne bi razrušili. Drugačije nego u epopeji, oni moraju imati strogo kompozicioni-arhitektonsko značenje, bilo to kao kotrastno osvjetljavanje problema kao u novelama o Don Kihotu, bilo preludijsko postavljanje skrivenih, ali za kraj odlučujućih motiva kao u „Ispovijestima jedne lijepe duše“; nikada, međutim, njihovo jednostavno postojanje ne opravdava njihovu egzistenciju (Lukacs, Georg, Teorija romana, Veselin Masleša: Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 60). Ta samostalnost i živost priča zbunila je pobornike stava da to može biti zbirka pripovjedaka. Međutim, njihova podređenost cjelini, usmjerenost na jedinstven problem i činjenica da se unutar romana kreću ka zajedničkom cilju, Farbanje nužno i nedvojbeno određuje kao roman. A taj cilj nije (samo) da se ispričaju pojedinačne priče, već da iscrta lice i naličje (jedne) medrese. Svojom strukturom, načinom preplitanja priča, vještim sprovođenjem čitaoca kroz labirinte sižea, Farbanje je ispunilo zadatak koji stoji pred svakim prvijencem: da pokaže talenat autora i njegov potencijal za razvoj.


Portret medrese: lice

U centru romana stoji građevina toliko stara da se čini da je vječna, kao most u Višegradu. Zbog toga što je jednim dijelom od kamena a drugim sazdana od priče, njen opis čini upečatljiv početak romana: Kada učenici uđu u dvorište Gazi Husrev-begove medrese, pogled im sam pada na blijedo žutu fasadu prednjeg zida internatskih soba. Na desnom kraju se spaja sa drugim dijelom zgrade koja se proteže prema čaršiji, a u kojem se nalaze učionice, sala za sport, kabineti, a na dnu kancelarije i kuhinja, te amfiteatar. Te dvije spojene zgrade čine nesrazmjerno slovo L i zgradu u kojoj učenici medrese provedu četiri godine svog života, a možda i više.

Farbanje je roman o medresi ispričan iz perspektive učenika. Njihove zgode i nezgode kost su i meso ovog romana. To su jasni potezi kistom koji se vješto nadovezuju, međutim, njihova funkcija u romanu je da iscrtaju sliku i duh Gazi Husrev-begove medrese i načina na koji je taj duh oblikovao i obilježio njihove živote. Jer, dok pripovjedač opisuje njihova druženja, bježanje sa časova, kršenje strogih pravila, zaljubljivanje i prve poljupce, u sjeni svakog događaja stoji Medresa i svaki događaj osvjetljava neki od njenih mnogobrojnih, drevnih, misterioznih uglova. Roman je izgrađen na dva kontrasta koji se međusobno prepliću. (1) Na jednoj strani imamo kontrast koji pripada nivou događaja, avantura internatskog života. On je vezan za funkciju pripovjedača. Tako roman obiluje pričicama koje se iz perspektive učenika grubo mogu podijeliti na ugodne i neugodne. Uspomene koje su lijepe i ružne. One koje su sretne i nesretne. Među događajima koji su za pripovjedača sretne uspomene najviše se izdvajaju scene prijateljstva i učeničkih ljubavi:

Bilo je već dva iza ponoći, a Ibrahim Ćehaja je još sjedio u stacionaru sa dvojicom najdražih guštera, Ismailom i Baltazarom. Dugo je pričao i nije se činilo kao da će uskoro završiti. Što je više pričao, bivao je sve ogorčeniji i sve više stvari je htio reći. Ismail i Baltazar su ga slušali istom onom pozornošću i pažnjom kojom su neprekidno palili cigare.

(...)

Približavao joj se cijelu vječnost, a kada je dotakao njene usne, zatvorio je oči iz straha. Straha od najljepšeg osjećaja koji je do tada osjetio u svom životu.

Naravno, niti jedan događaj nije obojen jednim tonalitetom, u ljubavi uvijek ima straha, u kazni avanturizma i sl. Zbog toga što je ispričan sa vremenske distance pripovjedača koji je bivši učenik, na ovom nivou događaja koji slika lice medrese, granica između sretnih i nesretnih okolnosti blijedi. Kontrast se u svojoj punini ostvaruje samo onda kada čitalac poima da se radnja dešava sada. U tom momentu se smanjenje vladanja čini kao nesretna situacija. Međutim, sa vremenske distance svi događaji poprimaju vedre note, pa je lice medrese, internatski život pun dogodovština, vedro i nasmijano. I slamanje srca, i kazne, i plač postaju uspomene kojih se pripovjedač rado sjeća.


Portret medrese: naličje

(2) Na drugoj strani imamo kontrast koji je u pozadini događaja i na taj način određuje njihov tok. Čitalac ga ne primijećuje direktno, o njemu nas pripovjedač ne obavještava. O njemu saznajemo najviše iz dijaloga, ili interpretacijom onoga što je pripovjedač iznio. Tu s jedne strane imamo osjećaj učenika za to šta je pravedno, koji se u najvećoj mjeri oslanja na islamski moralni sistem, i, s druge strane, ponašanje profesora koji bi trebali biti utjelovljenje tog morala. Iznevjereni ideal profesora / odgajatelja tako postaje prva slika dekadentnog naličja medrese. Tu se ostvaruje estetski vrhunac romana. Na mjesto idealizacije došla je kritika i to s pozicije odozdo: s pozicije učenika. Adel zvani Pukovnik, učenik koji je oličenje morala odlučuje prijaviti odgajatelju prijatelja Mahira zbog konzumiranja alkohola u nadi da će mu profesori i odgajatelji pomoći: Nakon neprospavane noći teška srca je odlučio prijaviti Mahira svom odgajatelju. Pomislio je da je to jedina ispravna stvari i vjerovao da će i odgajatelj misliti kao i on. Jer dok je pričao sa odgajateljem, Pukovnik je objašnjavao kako je Mahir prije svega dobar čovjek, ali i učenik i da zaslužuje drugu šansu jer je svestan svog grijeha. Govorio je o putu milosti, o pokajanju u islamu, o Božijoj milosti kojoj svi ljudi trebaju težiti i moralnoj dužnosti da pomogne prijatelju, bratu muslimanu. Iskreno je vjerovao kako bi ga oni (odgajatelji i profesori) mogli vratiti na pravi put. Odgajatelj ga je mirno saslušao, pohvalio njegovo razmišljanje i dobre namjere. Sve što je rekao Adelu za Mahira bilo je da će dati sve od sebe da ga vrate među vjernike, a njemu je to bilo dovoljno jer je vjerovao svom odgajatelju. Bio je ushićen u mislima kako pomaže svom prijatelju i kako će sve biti kao prije. A nije ni slutio kako za njega više nikad ništa neće biti kao prije. Tog istog dana je sazvana sjednica na kojoj je Mahir Karić izbačen iz škole zbog konzumiranja alkohola. Na tom mjestu, na samom početku romana, pripovjedač ruši ideal i stereotip medrese kao nekog sakralnog toposa. Umjesto očekivanog, uspostavlja se obrnut sistem vrijednosti kao alegorija života izvan medrese. Fazani, učenici prve godine koje svi maltretiraju, oni koji su na dnu hijerarhije, moralno su najčistiji. A profesori i maturanti, učenici četvrte godine, predstavljaju dekadenciju. Medresa postaje mjesto koje umjesto da uči moralnim vrijednostima, svoje stanare kvari: Ismaile, ovdje sam došao nadajući se da ću izaći bolji, pametniji i pošteniji, a kunem ti se da sam samo gori! Medresa me pokvarila! Ti se svima smiješ, svima dijeliš hrane. Koliko njih ti je reklo hvala? Veoma malo njih, je l' tako? Došao si ovdje i vjerovao svima, mislio kako ljudi nisu govna. I svi ste takvi bili kad ste došli. Eto pogledaj i ti, vrati film. Mahir iz tvog razreda je iz Tešnja. Zna ga Ibrahim od ranije, i kaže mi kako mu je babo efendija u nekom selu, mati mu isto medresu završila, bili na hadžu, a vidi njega... libo njega racku i za sebe i za njih! I ne govorim ja to zbog njegovih ocjena. On, kolko znam će pasti samo iz Kiraeta. Ali voda civilke – izraz civilka se u medresi koristio za djevojke koje ne idu u medresu i nisu pokrivene – po Darivi, kad ode u Tešanj zalazi po diskotekama, propušio se i vjerovatno i pije. Niko mu ništa ne može. A znaš kad je takav postao? Od drugog polugodišta medrese. Prođe momak četvorkom. To znaš bolje od mene, bod mu falio za petice, a oni mu nisu dali, iako su znali da mu treba zbog stipendije. Znaš šta su mu rekli? Drugi put ćeš učiti bolje. I eto vidiš, on im odgovori kako će učiti. Došao je ovdje čist, ali samo Bog zna kakav će otići iz nje...

Taj kontrast, kao ni onaj prvi, nije banalan. Profesori nisu monstrumi koji maltretiraju učenike. Oni rade ono što vjeruju da je dobro. Međutim, njihova nefleksibilnost, nerazumijevanje i privrženost kazni kao osnovnom i jedinom nastavnom sredstvu, a često i njihova dvoličnost i nepravednost, leže u samom temelju dekadentnog naličja medrese koje kvari učenike. Njihovo zlo nije zlo radi zla, nego je popločano dobrim namjerama. Ali, punina kontrasta ostvaruje se spram stereotipne slike medrese kao mjesta svjetlosti, morala i znanja. Zbog tako visoko postavljenog ideala, njegov pad u niskomimetsko je snažniji: Znaš, u drugim školama postoji puno loših stvari, ali tamo se bar ne skriva sve. Tamo ne propovijedaju o moralu, ahlaku, etici i grijehu. Ovdje je to temelj znanja. Ovdje imaš čak i odgajatelje, zar nije njihova svrha da te odgoje upravo kroz moral, ahlak i etiku? Ali koga briga za to? Ni na jednom drugom mjestu ti neće toliko propovijedati o moralu, a da ga tako malo poštuju i sami propovijednici. Valjda se vode logikom da ono što nama govore za njih ne važi. Samo je korist njima bitna!

Obrnuti poredak najbolje se ostvario u priči o čistačici medrese: Bila je to starija žena niskog rasta koja je ispratila desetke generacija softi. Teta Almasa je bila nevjerovatna žena. Sama je odgojila i odškolovala troje djece, a od rata naovamo je radila ko čistačica. Milioni opušaka su prošli kroz njene ispucale i nažuljane ruke, a uvijek je bila nasmijana u odnosu sa softama koji su za sobom ostavljali ta i svaka druga govna. Uvijek se nađe neka budala koja želi vidjeti kako će petarda eksplodirati u čučavcu. Iako su joj samo nagomilavali posao, nerijetko je znala sjesti na svoju kantu ispred Zelenog i čuvati stražu učenicima koji su pušili. Tek bi se poneko sjetio ponuditi je cigarom, a samo je jedna generacija umjela ljudski se ponijeti i kupiti joj skromni prsten. Pored kritičkog potencijala na oba nivoa (jer dolazi i od autora i od pripovjedača koji je učenik medrese), te umijeća pretakanja jedne priče u drugu tako da na najbolji način podrže problem romana, autorov talenat se ogleda i u biranju ovakvih, naizgled nebitnih motiva, kako reče Lukacs, koji čine samo srž romana. Upravo takav je motiv čistačice koja je moralna i ljudska vertikala jedne medrese.

Još jedan takav motiv, ali suprotnog polariteta u središtu je događaja u kojem predsjednik B odjeljenja trećeg razreda napada Mahira, mirnog i povučenog učenika: Iz ko zna kakvog hira, iz nekog dječijeg dokazivanja snage koje ne poznaje granice; možda zbog nekog poremećaja ili ludila. U borbi za dah, kada je igra prevazišla sve granice i kada je Mahir bio u životnoj opasnosti, ugrizao ga je za ruku. Iako su svi učenici i svi dokazi jasno govorili da je Predsjednik kriv, profesori su se pravili da nije pošto je bio predsjednik razreda i trebao je biti učenik generacije. Na roditeljskom sastanku Mahirov otac s očima punim suza upitao je razrednika zašto je njegovom sinu, koji je zapravo žrtva napada, sniženo vladanje. Mirno je podigao ruku, poput poslušnog učenika, sačekao da Fufi ušuti i uputio mu pitanje: „Hafize, kada bi Vas neko davio golim rukama tako da ne možete disati, Vi se ne bi branili?“ Hafizu nije trebala ni jedna sekunda promišljanja, gledao je čovjeka u oči i ispalio odgovor kao đule iz topa. „Ne bih! Ja bih čekao da dođe odgajatelj i prijavio bih napadača.“ Prisutni svjedoci tog roditeljskog sastanka su se poslije kleli kako su čuli Mahirovog oca kako je zajecao, a neki su govorili i kako su vidjeli suze koje su potekle niz njegovo lice. Baltazar je poslije objašnjavao Mahiru kako je tog dana shvatio značenje hadisa Božijeg Poslanika u kojem se kaže da će hafizi biti potpala u džehennemu.


Ono bez čega se može

Roman nedvojbeno svjedoči o piščevom talentu u smislu pričanja priče. S tim u vezi ovdje ćemo upozoriti na dva slaba mjesta romana koja vidimo kao prostor na kojem se autor može usavršavati. O rečenici i njenim manjkavostima, smatramo, ne treba govoriti vezano za prvijenac. Iako nema dovoljno rečenica koje će na prvu osvojiti čitaoca, oduševljava činjenica da su se i u prvijencu našle neke: I kad se čovjek krene zaklinjati, istinski vjerujući u to da će držati sudbinu pod uzdom, ona se nasmije i uzde ispadnu.

Viškovi, kao ono bez čega se može, veliki su zalogaj i za iskusne pripovjedače. Roman svjedoči o piščevom talentu u smislu pričanja priče. Međutim, objašnjenja, kao i način na koji završava, smatramo, slaba su mjesta romana. Očekivano je da ćemo se čitajući roman sresti sa diskursom koji nam je manje poznat – govorom i žargonom medrese. Međutim, na više mjesta, pripovjedač objašnjava ono što je manje poznato ili nepoznato: U to se zakleo onog dana kada je zbog Muharema prvi put „prefarbao“ ikindiju i korepeticiju. Farbanje namaza je samo uljepšani termin za bježanje koji se u medresi koristio svakodnevno, najmanje pet puta dnevno. Riječ prefarbao u romanu se nalazi u kurzivu i to je sasvim dovoljno. Objašnjenje je suvišno. Umjesto objašnjenja bolje je stavljati riječi u kontekst u kojem će čitalac sam doći do značenja. Na taj način stvara se utisak da čitalac otkriva značenje, a time se povećava njegovo učešće u stvaranju priče. Čitalac postaje saučesnik u pisanju romana. On postaje aktivni graditelj njegovog svijeta, a ne samo pasivni posmatrač. Također, kraj, tačnije radnja od smrti Ismailovog dede Hamze i posljednje poglavlje naslovljeno Danas, slaba su mjesto romana, što je šteta iz jedinog razloga što se radi o kraju romana. Tu je trebalo pronaći bolje rješenje. Priča je nemotivirana i nije u vezi sa ostalom strukturom. Osjeti se kao strano tijelo. Posljednje poglavlje, iako jeste u vezi s romanom, nema funkciju unutar njega. Tu se čini da je pisca ponijela biografičnost, što ga je malo odvuklo od književnosti.

***

Kreiranjem ubjedljivih likova i interesantnih događaja Hodžić je ispisao roman koji vraća u vrijeme koje je svima bitno. Na početak. Roman Farbanje može se u širem smislu shvatiti i kao kritika obrazovnog procesa. Za svakog učenika se na ulasku u školu može reći Došao je ovdje čist, ali samo Bog zna kakav će otići iz nje..., što dovodi u pitanje i odgojnu i obrazovnu funkciju škole kao institucije. Tema kojom se bavi zanimat će svakoga, ponajviše one koji su išli u medresu, ali i one koji nikada nisu zavirili unutar njenih tajnovitih zidina. Spratovi na koje, kao u Harry Potteru ne smijemo ići, skrivene i tajne prostorije i načini na koje su se učenici provlačili pored portira stvaraju autentičnu sliku internatskog života. I upravo zbog toga što ostvaruje kritički dijalog sa kulturom iz koje je izrastao i što je tematski jedinstvena pojava u našem društvu, preporučujemo ovo djelo ljubiteljima savremene književnosti. Kako je Hamza Hodžić roman izdao u vlastitoj produkciji, najbolji način za kupovinu romana je da se autor kontaktira putem Facebooka.

Autor: Armin Stefanović, Prometej.ba