Chinua Achebe (1930 – 2013) je bio nigerijski književnik, kritičar, a kasnije i profesor jezika i književnosti na privatnom učilištu Bard College, te profesor afrikanistike na prestižnom Sveučilištu Brown. Autor je tzv. Afričke trilogije čiji prvi dio, Svijet se raspada, je ne samo njegovo najznačajnije, nego i najčitanije djelo suvremene afričke književnosti. Achebe je završio studij engleskoga jezika i književnosti i sva svoja djela pisao na tom jeziku, braneći njegovu upotrebu od onih koji su ga nazivali „jezikom kolonizatora“.

Roman Svijet se raspada prati život glavnoga lika Okonkwoa, pripadnika naroda Igbo, maltene od kolijevke pa do groba, pritom se dotičući tema kao što su: društveni status, sustavi vjerovanja, izopćenost, teret prošlosti, plemenski ratovi, krvna osveta, kolonizacija i neumitna promjena. I jam: mnogo, mnogo jama. Ta biljka čiji se gomolj na različite načine priprema za prehranu ljudi i marve ujedno je i statusni simbol, na osnovu čije kvalitete i količine domaćin raste u društvu, zaslužuje pravo na više žena, zemlje i poštovanja svojih suseljana.

Iako je roman objavljen prije više od šest desetljeća, a njegova radnja je smještena u kolonijalnu Nigeriju devetnaestoga stoljeća, mnogi odlomci i zamisli su univerzalni i bezvremenski: dovoljno je pri čitanju jam zamijeniti novcem. Okonkwo je slojevita ličnost s čijim postupcima se ponekad (bolje rečeno: često) ne možete složiti, ali vas sigurno ne ostavljaju ravnodušnima. Prototip je snažnoga ratnika, ali i marljivoga zemljoradnika, nepokolebljivoga u namjeri ostvarenja napretka i stjecanja titule seoskoga vođe. Vuče ga želja za uspjehom, a proganja pomisao na neuspjeh njegovoga oca koji nije mario ni za rat, ni za hrvanje, a ni za uzgoj jama, sve one stvare koje jednoga muškarca čine muškarcem. Njegov otac radije je zapodijevao razgovore, svirao frulu i uzimao zajmove nego što se trudio osigurati dobar urod. Na Okonkwovu veliku žalost, ta nasljedna crta prisutna je i kod njegovoga sina kojega smatra mekušcem.

Nakon što je sudjelovao u činu gnjusnoga ubojstva zbog krvne osvete, Okonkwo zapada u depresiju iz koje se pokušava otrgnuti posjetom svome prijatelju i klanskome starješini Obieriki. U nastavku slijedi dio njihovoga razgovora u slobodnom prijevodu.

Ubrzo nakon što je Ofoedu otišao, Okonkwo pokupi svoju torbu od kozje kože da krene.

„Moram ići kući urezati svoja palmina stabla za popodne“, reče.

„Tko ti urezuje visoka stabla?“ upita Obierika.

„Umezulike“, odgovori Okonkwo.

„Ponekad žalim što sam uzeo titulu ozo“, reče Obierika. „Srce me zaboli kada vidim ove mladiće kako ubijaju palmina stabla zarad urezivanja.“

„Uistinu je tako“, složi se Okonkwo. „Ali zakon zemlje mora se poštovati.“

„Ne znam kako smo dobili taj zakon“, reče Obierika. „U mnogim drugim klanovima čovjeku s titulom nije zabranjeno peti se na stablo palme. Ovdje kažemo da se ne smije uspeti na visoka stabla, ali niska stabla smije urezivati s tla. Kao što Dimaragana, koji ne htjede ponuditi svoga noža za rezanje psećega mesa, jer mu je ono zabranjeno, ponudi svoje zube.“

„Smatram dobrim što je u našemu klanu titula ozo tako štovana“, reče Okonkwo. „U tim drugim klanovima koje spominješ, ozo je tako nisko da je svaki prosjak uzima.“

„Samo sam se šalio“, reče Obierika. „U Abame i Aninta klanovima titula vrijedi manje od dva kaurija. Svaki čovjek nosi vrpcu titule oko gležnja, a ne gubi je čak niti ako ukrade.“

„Uistinu ukaljaše ime ozo“, reče Okonkwo dok je ustajao da krene.


Nze na Ozo je najvažnija duhovna i socijalna grupa Igbo naroda iz jugoistočne Nigerije. Nositelje titule ozo smatraju plemićima.

Kauri je malen morski puž s lijepo išaranom kućicom koji je korišten kao sredstvo plaćanja ili nakit. U Italiji ih zovu porcellana ili porcello di mare (morski praščić), po čemu je dobio ime porculan.


Matej Lozančić

Prometej.ba