Kuća, stvari

Stvari su duše zaustavljene u kretanju,
Pisao si nekad,
Uvjeren u trajnost njihovih oblika,
I da ideje ulijevaju im se u tijela
Prije materije.
A nutrina kuće neprestano ti šapuće,
Jer duše u stvarima ne čame,
Nego mrmore, mame,
Ljeskaju se i njišu,
Ili se zavijore dok brišu
Granicu između jagodice
I glatke kore kuhinjskog stola.
Nije li krevet ponekad kosmos bola,
A katkad prostran kao Velikog medvjeda kola
Što s nebesa svijetle u sobu.
A pepeljara, npr. zar biografiju nema:
Nije li rođena iz praoblika svog
Ognjišta davnog, na kojem vatre bog
Grijao je nepoznatog ti pretka
Iz azijske stepe ili s obale Sjevernog mora.
A u jeziku, stvari su izvor svemu:
Ne leže li u korijenu stvarnog
I lebde do Stvoritelja koji rastvara i stvara
I stvar, i svakog stvora, i stvarnost cijelu.
I ono što jest, i bilo je, i bit će,
I ono što iz ništavila niče,
Iz kojeg bije jeza.
Od nje u snu skačeš
I spotičeš o stvari
Što te svojom blizinom tješe,
Kao davno u djetinjstvu majka.


Amin, sustanar

Jedino on je umro u ovoj kući,
Premlad za sestricu smrt.
Mora da u Ahiretskim
Vlasničkim knjigama
Kuća pripada njemu.
Dijelimo sobe on i ja,
I knjige, i stvari.
Poneko popijemo pivo
U tišini, dva najsamlja samca.
Nekad mi ukrade
Duhansku kutiju, olovku,
Ili šrafciger s nastavcima.
Ima i on svojih kućnih poslova,
S osmjehom kaže,
Kad ih ugledam na mjestima
Gdje sam tražio hiljadu puta.
Zato kupujem stvari
U parovima, da ima
Svoj alat, pisaći pribor,
Svoje meni drage knjige.
Ne mogu mrtvi
Stalno u istom položaju,
U svome bezvremenu,
Bez ičeg u rukama biti.
I živom bi to dosadilo,
A kamo li mladiću mrtvacu
Koji još miluje svoju živu dragu.
Zna i odlunjati od kuće.
Tad brinem da ne zaglavi
Na ahiretskom tulumu
Sa kakvom hurijom.
One su, kažu, neodoljive,
Kao Odisejeve Scile.
Nikome ne odaje moje tajne,
Pa mu vjerujem koliko i sebi.
Takva je među nama bliskost.
Imamo nas dvojica
I naše kućne raspre.
Jer živjeti s mrtvim
U istoj kući svaki dan
Bez svađe nije ljudski.
Svaku kuću kućom i čine
Zađevice i svađe njene čeljadi.
Kad na put krenem,
Upozorim ga da ne lunja okolo,
I gasi svjetla na vrijeme,
Isključi ringlu na peći,
Neiskusan je u kućnim poslovima,
Uz to trapavo muško.
Biva i to među nama:
Sporimo se
Ko je u prednosti,
On što je mrtav,
Ili ja što sam
Još uvijek živ.
Ali, o toj raspravi
Ne bih da pričam,
Jer mrtvi u rukama
Imaju neoborive argumente.
Zato i jest mrtvovanje vječno
I bliže Bogu od življenja.


Na sestrinom grobu

Tamo ti dugo ležiš, sestro,
U nevidljivome, gdje Božji prijesto,
Sazdan je od molitvenih riječi,
Što tvrde da On je jedan i najpreči
U vaseljeni, iako stoljećima ćuti samo.

Ovamo ništa nije isto, mada po vječnom
Zakonu teče rasulo stvari, kao po riječnom
Koritu brzac, a tvoga glasa odavno nije
Izveče da me raznježi mornog i ugrije
U studi koja i dalje pomamno raste
I nježnosti sve pretvori u gnojne kraste.

Ni riječi više nisu iste, iz njih su pobjegle
Igre u kojima su naše djetinje rime
Znale ljetnome suncu na vrhuncu nadjenuti ime:
Zrakoljub, za kožu grub, ima užarene igle.
Na kožu će majka za mirosan staviti zahladu iz tegle.

I reci, sestro moja,
Kako da preko smrti stopimo duše
Što se čeznu, kad otud s tvoje strane puše
Bezmjerno bezdno i bezgraničje bolno,
Koja je to kuća u nigdini gdje čekaš svoje žive.

Kaži gdje je skrita, da makar u snu
Pohodim te, kad ne mogu na javi
U kojoj tijelo steže i mesom davi.

Ili ti, sva dušna, dođi u zemnost tijesnu,
Makar niz kišu, jesenju, stresnu.
I neka proljetne izmaglice
Opet narišu tvoje lice,
Da ga dotaknu jagodice
Što u djetinjstvu pravile su igračke
I za tvoj bebast osmjeh jedan crtale zračke
U bukvaru .


Tragovi nestalog svijeta, groblja

Na pravoslavnom groblju
U Ravanjskome polju
Zadnji mrtvac sahranjen je 1995.
Od tada do danas
Tu nije imao ko umrijeti.
Na muslimanskom groblju
U Grivinu, u pitomoj dolini Lima,
Zadnji mrtvac sahranjen je 1992.
Od tada do danas
Ni tu nije imao ko umrijeti.
Na katoličkom groblju
U Taračin-dolu na obroncima Čemernice
Zadnji mrtvac sahranjen je 1993.
Od tada do danas
Ni tu nije imao ko umrijeti.
Pravoslavci, muslimani i katolici
Samo još grobljima potvrđuju
Pokornost Bogu na zemlji
Koju su nastanjivali.
Sve drugo nacionalne su historije,
Njihovi katalozi smrti.


Voda

Ona je most
između tvari krotkih
I tvoga srca,
Prastar kao duh
Što lebdio je nad vodama.
I leglo u kojem
Začeto je sve,
Davno, prije ljudi.

I besmrtna je i sveoblična
I kad u ledni kristal
I pahulju nježnu pređe,
I kad se raspari u pari.

I u tvom oku je ima,
I bez nje ni vida tvoga,
Ni tebe ne bi bilo.

I grgolji, i žubori
I talasima obale dubi
I da se razlije u slobodu,
Od izvora do ušća svoga
Čezne od pamtivijeka.

Na vodi počiva
I lav žedni, i miš u kućnoj rupi,
I jabuka u cvatu,
I ti dok ljubav svoju ljubiš.

I svoju ljutinu voda ima,
I potopi i ništi zbog nje
I livadu plodnu, i grad
I kuću tvoju, i u bešici dijete.

I blagih voda ima.
I žegu, i žeđ,
I žerav oganj one gase.

I s nebesa se spuste u duše
I strah od smrti uguše
U putniku za tamo
Gdje nigdina puše
I nikad ne granu zore,
Samo se prospe tijelo
Do grke, nemislive more.

Ima i Bijela voda,
I Crna rijeka i Studenac,
I Banjevac, i Zemzem vrelo.
I kad ih u vrč naspeš,
I u anđela, i u lastu,
I u med nježnih pčela
Iznutra orosiš.

I slatka, i slana,
I ona što stoji,
I ona što teče,
Voda je pramajka
I kad je kaplja,
I brza rijeka,
I okean plavi.

Ima odskora
I brendiranih voda:
Jana, Rosa, isl., čak
I Voda voda ima,
Ali one se kupuju za novac
I nisu vode, nego proizvodi
U plastičnoj boci.

Ima i crnih voda
Od ljudi otrovanih.
U njima ni raka, ni ribe,
Ni lokvanja. One teku
U grešnost našu, svevjeku,
U želudac zemlje
I zgrče u smetlište:
I leptira, i bubamaru,
I proljetnu krhku travu
I onog iz slikovnice zeca.

I krvavih voda ima,
I ljudske leševe one stoljećima nose.
I ne teku zemljom, nego umom ,
I u srcu načine grobne jame
I očiju, i ruku, i preklanih grla.
I prazno, i pusto, i svebolno bude
Kad ih se usni u znoju, u mraku
I kad pokažu povijest kao ljudoždersku raku.

Ima i voda što iz oka kane
I peče kao žeravica sve dane
Koji su bili i bit će
Dok nas grije sunce
I tuče vjetar hudi naše žiće.

Kažu postoji
I jedna voda što teče
Na kraju svijeta,
Od bezvremena pusta.

Preko nje ni oca, ni majke,
Ni sestre, ni brata,
Samo samoća, ukočena, gusta
I ti u njoj bez sebe,
Bez osvita dana,
I voda, tvoja, nutarnja rana,
Što daruje te
Korijenu svega,

Bliskome bilju.