Jedne večeri, Geršom zapodenu priču o grupi krstaša koja se sredinom XI veka zaputila iz okoline Avinjona u Jerusalim da bi oslobodila grad iz ruku nevernika i u njemu dobila oproštaj greha i duševni mir. Krstaši su prolazili kraj šuma i pustara, gradova i sela, brda i reka. Podneli su mnogo muka, bolesti i sukoba, gladi i krvavih borbi sa drumskim razbojnicima i drugim naoružanim skupinama koje su se kao oni u ime krsta uputile u Jerusalim. Mnogo puta su zalutali, mnogo puta ih pogodiše epidemije, trpeli su hladnoću i neimaštinu, mnogo puta obuzimala ih je čežnja za domom, ali sve vreme su pred sobom videli čudesni Jerusalim, jedinstven grad na svetu, grad u kome nije bilo zla ni patnje, samo nebeski mir i duboka, čista ljubav, grad preplavljen večnom svetlošću milosrđa. Nastavili su dalje i prolazili kraj tihih dolina, penjali se preko zavejanih planinskih vrhova, prelazili ravnice šibane vetrom i puste, valovite predele sa neobrađenim poljima. Polako im klonu raspoloženje, javi se razočarenje, van tabora vladala je zbrka, nekolicina nestade noću i krenu kući, drugi poludeše, treće opet obuze očaj i ravnodušnost što su više naslućivalli da taj priželjkivani Jerusalim možda nije bio grad, već više izraz njihove čežnje. I pored toga, krstaši nastaviše dalje na istok, u pravcu Jerusalima, kroz močvare, prašinu i sneg, vukući umorne noge duž reke Po do severnih obala Jadranskog mora, kad jedne letnje večeri, na zalasku sunca stigoše do doline okružene visokim planinama, usred zemlje koja je danas poznata kao Slovenija. Za njih je ova dolina bila božanska oaza, prepuna izvora, livada i zelenih pašnjaka, ukrašena šumarcima, vinogorjima i rascvetalim voćnjacima, tu se nalazilo i seoce izgrađeno oko jednog bunara, trg popločan kamenjem, mnoge štale kosih krovova. Na obroncima su pasle ovce, a po pašnjacima su bile raštrkane krotke krave među kojima su se gegale guske. Seljani ovog sela delovali su mirno i trpeljivo, a tamnokose devojke bile su vesele i jedre. Krstaši stadoše da većaju i odlučiše da blagoslovenoj dolini daju ime Jerusalim i tu završe iscrpljujuće putovanje.

Na jednom od obronaka preko puta sela podigli su tabor, napojili umorne konje i dali im da pasu, uronili u potok i pošto su se u ovom Jerusalimu oporavili od napora, započeše svojim rukama da ga grade. Podigli su dvadeset-trideset skromnih koliba, dodelili svakome po polje, izgradili crkvicu sa lepim zvonikom. Tokom vremena želili su se devojkama iz sela na rubu doline, dobijali decu koja su rasla u Jerusalimu i veselo se brčkala u Jordanu, bosonoga tumarala po šumama Vitlejema, penjala se na Maslinovu goru, strčavala u Getsimanski vrt, do reke Kidron i Vitanije, ili su se igrala na vinogorjima Engadija. „I tu žive do današnjeg dana“, reče Geršom Vald, „vode čestit, slobodan život u Svetom gradu u Obećanoj zemlji, i sve to bez krvoprolića i bez stalnih borbi sa nevernicima i neprijateljima. Oni žive u svom Jerusalimu u spokoju i miru, svako pod svojom vinovom lozom i smokvom. (...)

Amos Oz, Juda, Laguna, Beograd, 2016. str. 82-84