Sally Hawkins će pridobiti mnogo pažnje zbog igranja uloge kanadske umjetnice Maud Lewis u novom filmu Maudie. Dugo će se pričati o njenom glasu, koji se kreće u rasponu od jako niskog - nalik na žablje kreketanje, do bogatog naglaska Nove Škotske; kao i o njenoj fizičkoj transformaciji, pogrbljena je zbog akutnog artritisa i bolesnih nogu.

Jedan od ključnih momenata ove fenomenalne filmske izvedbe jeste to kako se Hawkins pojavljuje u filmu, uvijek na neki luckast način, kao da joj u svakom trenutku neka nevidljiva osoba šapuće neku smiješnu šalu, a ona se svim raspoloživim sredstvima bori da ju ne prepriča nikome.

Optimizam pred smrtnim okolnostima je ono što tragični život čini podnošljivim, a isto to se može reći i za ovaj film. Da je bilo tko drugi, osim Hawkins, igrao u filmu, teško da bi ga se moglo preporučiti. No, s njom, gotovo u svakoj sceni, film predstavlja lijepu malu karakternu studiju.

Prvi put susrećemo Maud (ime Maudie se spominje samo jedanput, na kraju filma) kako živi sa svojom tetkom u Novoj Škotskoj, dok ju je njen prepotentni stariji brat napustio nakon što je prodao staru obiteljsku kuću. Rečeno joj je kako se ne može sama brinuti za sebe, pogotovo „nakon onoga što se dogodilo“, ali, usprkos tome, Maud (svojevrsna zbunjujuća zbirka tikova) se noću iskrada kako bi prisustvovala jazz koncertima u obližnjoj prenamijenjenoj štali. A onda, dan nakon svađe sa tetkom, dok je Maud kupovala potrepštine u lokalnoj trgovini, ušeta se on!

Znanstvenici i filozofi dugo su se divili čudesnom ponašanju ljudskog srca. Everett (Ethan Hawke) je žilav čovjek sa „kratkim fitiljem“ i ograničenim vokabularom, pa, ipak, kada ga Maud primijeti kako objavljuje oglas za kućnom pomoćnicom, nešto je privuče k njemu

Lako je moguće kako je to jedini mogući posao u njenoj okolini, a Maud mora nešto da radi sa svojim životom, ali nakon samo pet minuta provedenih sa ovim okrutnim i gadnim ribarom, svatko bi otrčao glavom bez obzira u suprotnom smjeru. Ipak, ona odabire useljenje, trpeći pri tome njegovo verbalno (ponekad i fizičko) nasilje. Oni dijele krevet, a stvari su jako čudnovate kada je u pitanju polje međusobne suglasnosti. Naposljetku se vjenčaju, a prljava oronula koliba postepeno dobiva novi sjaj.

Vizuelna preobrazba je posljedica nepresušnog Maudinog izvora sreće – slikarstva. Everett joj dopušta da slika nakon što završi sa kuhanjem i ostalim kućanskim poslovima, što je konačno dovodi do jedne bogate zaljubljenice, koja boravi u New Yorku ali ljeta provodi na sjeveru, u njene razglednice i majušna platna. S vremenom, Maud postaje manje poznata slavna osoba (čak je i Richard Nixon, potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država, želio jednu od njenih slika).

Najznačajniji element filma podjednako se odražava na oba glavna lika – odbijanje promjene vlastitog ponašanja. On odlazi prodavati ribu, ona ostaje u njihovoj maloj kućici kreirati raznorazne prirodne motive veselim bojama. Everett cijelo vrijeme smatra kako je bilo tko, tko kupuje njezine radove, nevjerojatna budala, te ni u kom trenutku mu ne naumpada pružiti riječi podrške. Afektivne reakcije su za druge parove, a ovaj par, kojeg je društvo odbacilo, pronašao je svojevrsni životni udobnost „na rubu“.

Dok se u filmu pojavljuju i neki treći zaokreti, te manji broj katarzi, film Aislinga Walsha ostaje vjeran svom izvornom etosu. Zašto gnjaviti velikim riječima, kada se može usredotočiti na ono što je u ramu? Dok Maud stari, još više rastu problemi s kralježnicom; ona je poput zvijezde padalice, još uvijek isijava svjetlost prije nego što izgori sasvim. Maudie oslikava snagu u malome, i dok će se jedni čuditi u čemu je poanta svega ovoga, drugi će jednostavno biti očarani.

Preveo (izvor: theGuardian) i prilagodio: Krešo Ban