Davor Schunk, Mehanizam za hranu

Iako smijeh, svojstven isključivo čovjeku, sadrži široke mogućnosti kojima oslobađa, preobražava i mijenja percepciju i samospoznaju, nerijetko ga u društvu nedostaje. Naročito nedostaje smijeha na vlastiti račun kao nekog višeg oblika inteligencije, smijeha koji ima snagu približiti čovjeka vlastitoj istini, na blagotvoran način. Upravo zato ukazujemo na knjigu „Fratri u zgodama i nezgodama“, fra Tomislava Brkovića iz Rame koja približava čitatelja kreativnom i imaginativnom karakteru smijeha. Taj smijeh čovjeka uči čak i kritičkom mišljenju jer, između ostaloga, čini duhovitim i vedrim i ono što nije uvijek takvo. Pri tome se fratri i njihov život ne mistificiraju, naprotiv šalama se demistificira, u čemu ilustracije imaju važnu ulogu.

O autentičnosti ove knjige i njezinoj utemeljenosti u povijest, kulturu i društvo Bosne te onome što čini njezin duh, a to su, razumije se, franjevci, ponajprije mogu govoriti sami franjevci jer su još živi neki koji se spominju i koji su prikazani, ili ako nisu, njihove se šale i marifetluci rado prepričavaju u franjevačkim krugovima. Ono što je čini vrijednom jest svakako to što nam način na koji je realizirana uzorno približava njihov svijet, jednostavnost i vedrinu pristupa životu kroz prikaz svakodnevnih situacija. Od dolaska Osmanlija, austrougarskog razdoblja, komunizma, zadnjeg rata i danas, zgodama i nezgodama prikazana je likovno i riječima opisana povijest bosanskih franjevaca.

Kada je autor prije više od desetljeća pripremao prvo izdanje svoje knjige zasigurno nije očekivao da će knjiga dozivjeti četiri izdanja. Posljednje je objavila izdavačka kuća Synopsis. Sva prethodna izdanja bila su ilustrirana i potpisuju ih poznati karikaturisti: Otto Reisinger, Mirza Ibrahimpašić i Davor Schunk čija se izložba trenutno prikazuje u Galeriji Greta. Uz ta je izdanja 2015. godine objavljeno i specijalno strip-izdanje naslova „Fratri bosanski u stripu (Na svoj račun na svoj način)“ koje je ilustrirao Marko Dješka.

Iako je karikatura bila vrlo popularan i važan način izražavanja od sredine 19. i tijekom 20. stoljeća (uglavnom do Drugog svjetskog rata), kasnija desetljeća pokazuju nam koliko ona postaje marginaliziran način likovnog izražavanja. Jedan od razloga je i pad kvalitete tiskanih medija. Tiskani mediji sve manje i gotovo uopće ne objavljuju karikature. Na njihovo nekadašnje mjesto postavljaju se reklame i oglasi. Karikaturist Joško Marušić primjereno je istaknuo da je karikatura, uz to što je „ekstrakt medijsko-umjetničkog očitovanja“, ujedno i „zbilja dragocjena u dešifriranju i očuvanju poruka o vremenima i ljudima u kojima je i s kojima je nastala“. Zato, možda nije bilo primjerenijeg načina za vizualizaciju bogatog franjevačkog literarnog sadržaja od karikatura, ilustracija i stripa jer se obično šalama smijemo u spontanosti kakav je karakter crteža i karikatura, spontana realizacija neke ideje ili doskočice. Na njima ne zadržavamo pogled kao na slikama jer je njihov izraz tih prikaza različitog karaktera, ali zadržava se i pamti raspoloženje kojim ona „progovara“.

„Ja se ne mogu pomiriti s tim da se Bog ne smije, mislim da je naš utemeljitelj sveti Franjo Asiški bio čovjek od smijeha. Bosanski franjevci nekako, od svih redova, najviše unose smijeh i u sakralno i u svakodnevni život, zato su vjerojatno i najbliži narodu.“ (fra Tomislav Brković)

Tekstove koje je Brković dugo vremena pisao i skupljao odnose se na život franjevaca u povijesnoj i recentnoj provinciji Bosni Srebrenoj. Ono što je jednako u svakom izdanju jesu četiri tematska dijela: „U legendama“ su povijesno utemeljene zgode povezane sa životom franjevaca u Bosni; „U kronikama“ su franjevačke kronike koje su revno ispisivali stoljećima; „U razgovoru“ zgode približavaju život nekih franjevaca; dok se u dijelu naslovljenom „U sjećanju“ zgode odnose na franjevce o kojima izostaju vjerne povijesne činjenice što im ne umanjuje autentičan duh i franjevačku kulturu. Ovo najnovije izdanje iz 2018. godine, koje je ilustrirao Schunk, donosi i novo poglavlje „Andrićeve fratarske priče“ te na kraju pogovor književnika Josipa Mlakića.

Mlakić piše kako je „suprotnost smijehu zapravo strah“ što uspoređuje s anegdotom Milana Kundere u romanu „Praznik beznačajnosti“ želeći ukazati kod „šale“„skopčanost s tragičnim, fatalnim, tj. sa strahom“. Zanimljivo je tomu dodati kako Miljenko Jergović u tekstu „Fratri i smijeh“ specijalnog strip izdanja opisuje svoj put s fratrima u Zenicu pred rat u proljeće 1991. godine, u kojemu kaže:

„Ne pamtim što se pričalo, ali pamtim osjećaj: to zajedništvo ljudi koji se skupa smiju i jedni drugima na čuvanje povjeravaju svoje duše. Rat, koji je malo kasnije naišao, odbio se o bratstvo nasmijanih. Nije ga uspio razbiti.“ (…) „Smijeh relativizira stvari. Između ostaloga, relativizira i ljudsku patnju. U Auschwitzu i Jasenovcu ljudi su se potajice smijali. Nisu bez toga mogli jer ih je to činilo ljudima.“


Individualni izraz ilustratora

Izgled je svake knjige, odnosno njezin vizualni sadržaj određen individualnim izrazom ilustratora. Slijedeći tradiciju prethodnih triju izdanja Brkovićeve knjige, i za ovo novo izdanje Davor Schunk je izabrao zgode koje je predstavio grafikama. One nam obogaćuju čitalačku imaginaciju onih drugih priča, zgoda koje nisu ilustrirane. Tu je knjigu od sveukupno 414 (uz 8 Andrićevih fratarskih priča), Schunk ilustrirao posve različito od prethodnika. Primjerice u prvom „Reisingerovu izdanju“ stranica koja je naslovljavala novo poglavlje sadržavala je karikaturalan prikaz tipova franjevaca koji nas asociraju na široku paletu Andrićevih likova (fratar koji stoji i pokazuje na nešto duhovito, onaj koji sjedi za radnim stolom punim knjiga i osluškuje prikazan s prislonjenom rukom uz uho kako bi bolje čuo neku zgodu, onaj koji sjedi sam na klupčici i smiješi se nekoj dosjetki, a možda najdomišljatiji jest onaj koji stoji u zvoniku i povlači zvono pred stalkom s notnim zapisom…).

Schunk je stranice svih poglavlja na donjem rubu ukrasio specifičnom vinjetom: planinama, prikazom crkve, stećcima, brežuljkastim krajolikom s kućom, stablom i suncem, dok je drugom varijantom krajolika s pticama ukrasio stranice gdje su Andrićeve fratarske priče. Naslovnica sadrži prikaz košnice iz koje izlijeću pčele, dok iza brda na stražnjem ovitku knjige izlazi tamni oblak. Ujedno je u sredini knjige ta priča i vizualni prikaz uz fra Tomislava Međugorca koji razmišlja i promatra košnicu. Na pitanje zašto je upravo ta grafika inspirirana pričom o Međugorcu koji je u Njemačkoj radio disertaciju o pčelama, izabrana za naslovnicu, Schunk je jasno odgovorio:„Izabrala je ona mene. Što o tome reći?“

Impresivan je izbor i količina opisanih franjevačkih likova, karaktera, tipičnih situacija i prilika u kojima je bilo društvo povijesne Bosne koji su razmjerno i vizualno predstavljeni. Primjerice, dojmljivo je kako je Otto Reisinger u prva tri izdanja, karikaturama približio franjevački duh. One posjeduju takve psihološke karakterizacije kojima još snažnije prepoznajemo opisani duhovit karakter likova, uz kreativno ilustrirane situacije postavljene u ambijente franjevačkih samostana i njihova životnog okruženja. Čini se kao da primjereno odgovaraju onim kriterijima kojima, kako je Reisinger isticao, crtež treba udovoljiti:

„Mora biti smiješan, inteligentan i dobro nacrtan. Ta tri zahtjeva u izravnoj su vezi jer nikada priču ne izmišljam…“

Naravno, Reisingerove karikature ne dominiraju, nego dopunjuju jezgrovito opisane zgode i predstavljaju bosansku lokalnu svakodnevicu, vremenske prilike… Reisingeru se vlastitim crtačkim rukopisom, pridružio u trećem izdanju i sarajevski karikaturist Mirza Ibrahimpašić, vjerno opisujući ambijent i ljude koji su mu bliski.

Bilo da je riječ o krajoliku, bilo da je riječ o arhitekturi, jasno su predočene same biti radnji, bez suvišnog detaljiziranja. Schunk je ovdje crtač stiliziranih, neprekinutih i gotovo pravilnih (po potrebi širih i tanjih) linija. Kod njega nema stereotipizacije prizora i tipizacije likova franjevaca, nego svaki prizor / zgodu promišlja i individualno te tako daje vlastitu interpretaciju ponašanjā, bila ona slabosti ili vrline. Pojedine se odlikuju dinamizmom radnje („Konji“, „Povrat novca“, „Mehanizam za hranu“, „Koga vozi“), predočenim vremenskim prilikama ( „Stari i mladi redovnik“, „Bolesnik“) i životnošću međuljudskih odnosa („Ko djeca“, „Šetam“, „Zabavni striko“ „U zindanu“). Izostanak stereotipizacije najsnažnije ide u prilog činjenici koliko su fratri poticajni za interpretaciju, posebno književnicima koji su analizirali postupke naracije, karakter i prirodu smijeha u predgovorima ovoj i drugim Brkovićevim knjigama.

Sjedi fra Jozo Loparević u župnom uredu u Barlovcima. Pred sv. misu dovedoše mu neko nestašno dijete. Tuže ga ujaku, kako nikoga ne sluša. Pravi obješenjak. Sluša fra Jozo, meškolji se i smišlja. Raspustio ono svojih 120 kilograma, istrbio se. Kad ovi završiše, obrati se malom strogim, povišenim glasom:

– Mali!

Svi pažljivo slušaju što će reći, a fra Jozo se protegnu u svoj svojoj veličini te se pogladi po stomaku i reče:

– Vidiš, od jutra sam troje takvih pojeo, nemoj da i tebe pojedem!

Kako on to reče, dječak se istrže iz ruku onih koji su ga doveli i nestade kroz vrata. Kao vjetar istrči iz crkvenog dvorišta. Nije se zaustavio sve do kuće.

Novim izdanjem koje je grafički uredio Schunk nastojalo se obogatiti odnos teksta i crteža kako bi, razotkrivajući karakter zgoda i nezgoda, približio čitateljima nove humorom protkane sadržaje. Schunk ističe kako mu je važno ne opisivati ilustraciju, nego da ona mora pratiti sadržaj:

„Zadatak ilustratora je oplemeniti zadanu priču, dodati likovnu narativnu vrijednost. To, osim praćenja teme i motiva priče, uključuje i autorsku ideju ilustratora koja nekom grafičkom intervencijom unutar glavne priče stvara paralelni svijet, a koji je u skladu s pričom. „Fratri“ su niz zgoda i anegdota veristički ispričanih, po ljudskoj mjeri. Svaka od tih kratkih priča u sebi skriva malenog junaka, tako važnog za društvo. Ti su junaci moderatori života bez presedana i svaki ima osebujan karakter. To i jest najvažniji dio jer profilacija svakog karaktera priči i događaju daje smisao. Sav okoliš i razvoji iznesenih događaja zapravo su podređeni tim karakterima. U njima su prožete ljudske sudbine iz različitih diskursa, a opet u isto vrijeme zamršene i jednostavne, u sučelju s određenim društvenim ili prirodnim fenomenom. Stoga su crno-bijele grafike smirene poput filozofske paslike, a istom i vrlo aktivne kroz likove i njihove nijeme dijaloge. Svim pričama zajednički je princip ljudskost pa tako i u grafikama koje ih prate.“

Otto Reisinger, Frapantna pouka


Prostor Andrićeve književne kulture

Svi koji su imalo upućeni u djela Ive Andrića, itekako su svjesni koliko su mu franjevci bili važni i koliko su mu njihov način života i kultura bili literarno poticajni. To potvrđuju djela u kojima je pisao o njima, primjerice u „Travničkoj hronici“, „Prokletoj avliji“, te dakako u različitim pripovijetkama. Deset ih je objavljeno i pod naslovom „Fratarske priče“ koje su nedavno izdane u talijanskom prijevodu što ukazuje na aktualnost franjevačkih tema i djela Ive Andrića. Kako je istaknuo Ivan Lovrenović: „kao duhovni baštinik sve Bosne, Andrić je i pisac sve Bosne. Kao nitko prije i poslije njega u cijeloj povijesti bosanskohercegovačke književne prakse, do danas.“

Ivo Andrić približio je u svojim djelima društvo povijesne Bosne, napose turskog razdoblja (1463. – 1878.). Franjevački svijet upoznavao je u djetinjstvu i kasnije boraveći u samostanu, kada mu je kao dvadesettrogodišnjaku određen prisilan boravak u okolici rodnog Travnika jer je bio član Mlade Bosne koja je bila protiv austrougarske vlasti. Motive za svoje priče Andrić je uzimao iz franjevačkih ljetopisa i kronika (povijesna vrela i arhivska građa), ali prije svega iz neposrednog kontakta, doživljaja i druženja s fratrima.

Brkovićeve knjige nastale su na prostoru Andrićeve književne kulture te su temama i sadržajem neminovno uz nju i vezane. Vrijednost je tih knjiga i u tome što one donose konkretna imena fratara koji se spominju u zgodama, objašnjenja manje poznatih riječi i pojmova koji za današnjeg čitatelja mogu biti nepoznati jer se više (zbog arhaičnosti, ali i političkog određenja jezika, sada nije poželjno koristiti turcizme, a anglizme, primjerice jest) ne koriste, te bibliografiju koja donosi uz pisane izvore i imena onih koji su ispričali pojedinu zgodu. Upravo navedeno upućuje na utemeljenost priča te stoga za čitatelja ili istraživača mogu biti pouzdan izvor o različitim aspektima života franjevaca, povijesne Bosne, društva i duha vremena u kojemu su nastajale. Dakle, uz duhovit, priče imaju i edukativni, povijesni, kulturološki… karakter. Pokazuju suživot s muslimanima, primjerice među brojnim, zanimljiva je prepričana i prikazana anegdota koja se dogodila za vrijeme posljednjeg rata. Naime, upravitelj je franjevačkog svetišta u Olovu otišao u bolnicu, a crkvu je povjerio na čuvanje susjedima koji su muslimani.

Visočki franjevci, koji su došli obići to svetište, bili su iznenađeni kada su zatekli ženu kako povlači crkveno zvono u podne. Nakon zvonjave, pozdravili su je: „Hvaljen Isus i Marija!“

„Mene se tako ne pozdravlja, ja sam Naila Halilović.“

„Pa kako onda zvoniš?“, upitaše iznenađeni franjevci.

„Pa, lahko. Vučem“, odgovori im žena.

Schunk, kao svestran i produktivan grafičar i dizajner, strip crtač i ilustrator, dosljedno odgovara na pitanje zašto misli da je ovakav tip grafika objavljenih u knjizi „Fratri u zgodama i nezgodama“ vrijedan: „Ne mislim, siguran sam u to. Naime, isključivo linearno iščitavanje štiva vrlo je poticajno, ali grafika donosi (kako već rekoh) novu vrijednost u usvajanju novih svjetova. To svakako ne smije biti zbunjujuća literarno-likovna sprega, već prožimanje iskustva i ideja s otvaranjem novih mogućnosti iščitavanja. Na taj se način pobuđuju senzacije i afirmira kritičko razmišljanje. Ilustracija nije korektiv ili intelektualna / emocionalna štaka već ključ razumijevanja i šifra za ulazak u svijet onkraj.“

Promocija knjige “Fratri u zgodama i nezgodama” održat će se 5. lipnja, u 19 sati u HKD Napredak, Bogovićeva ulica 1, Zagreb.

Nevenka Šarčević, arteist.hr