Između svih mojih komšija, najbolji pripovjedač je Žan. Bilo da pripovijeda o stvarnosti, bilo da iznosi proizvode svoje bujne mašte, uvijek nastupa kao realista, tvoreći u glavama svojih slušatelja uzbudljive i zanimljive slike. Ima već nekoliko godina kako ga navraćam da se poduhvati zapisivanja svojih storija, ali bez uspjeha. Spretni govornik neće da piše, tako da često razmišljam nije li me providnost božja združila s njim da bih se kao pisac okoristio? Jedna od najljepših ratnih priča koje sam ikad čuo je ona u kojoj Žan skače lastu u bazen pun riže, otkriven u magacinu jedne firme u vrijeme velike nestašice hrane; koji je ljepši momenat u priči, sama lasta ili kad se maloljetni dobrovoljci rata vraćaju kući i dijele rižu komšijama, teško mi je reći.

Ovih dana Žan je imao više sreće nego uobičajeno. Najprije pronalazi odlično biciklo, kog je neki ljenivac ubacio u kontejner, a par dana kasnije i lančić bez oznake, što je kod mog maštovitog druga poslužilo kao osnov za sumnju da je isti platinasti.

Te dvije zgode tematski su odredile Žanove pripovijesti, navodeći ga na filozofska razmatranja o pojmu nafake. Za one koji može biti ne znaju, nafaka je ono što je Bog svakom živom biću odredio da pojede i popije za života, što se u prenesenom značenju širi na materijalna dobra uopšteno.

Prema Žanovoj priči, za sretne pronalaske bicikla i lančića najodgovornija je njegova podsvijest, s godinama izbaždarena na privlačenje nafake. Prepoznao sam u tome da je vrli pripovjedač čitao čuvenu knjigu "Moć podsvijesti", čiji je nauk prema mom vjerovanju dodatno obijedio mnoge bijedne ljude, tako što ih je uputio na pusto željenje umjesto na stvarnu akciju, a što ne znači da se ni ja tim ne bavim; lako je željeti, pa zašto se ustručavati?

Ponavljajući pripovijesti, najprije o biciklu, a zatim i o lančiću, srećković Žan postavio je pitanje - šta je treće?

"Ja mislim petobanka", ponudio sam odgovor.

"Tačno", spremno će Žan na to, "u iduća tri dana nalazim petobanku, sto posto."

Mene je taj polet nasmijao, pa se Žan uozbiljio i rekao da sam budala, jer da sanja petobanke već neko vrijeme, a to može značiti samo jedno.

Imao sam u džepu Lutrijinu grebalicu sa dobitkom od 1 KM, a kako smo u tom trenutku naišli pored trafike Duhanprometa, odlučio sam je iskoristiti kao test za Žanovu nafaku. Zamijenih je za novu grebalicu, a uzeh jednu i za sebe, jer Žan nije jedini koji sanja o lovi bez truda.

Grebali smo ispred trafike, na poklopljenoj škrinji od sladoleda, uz dogovor da smo u punom talu ako šta bude. Žan je grebao prvi, a kako nije izgrebao ništa, optužio je Lutriju za prevaru. Osjećao sam da ću ga nadmašiti, pa sam mu rekao da ne zna grebati i da gleda kako se to radi.

I zaista, u drugom redu jeftine igre, po skidanju šarene emulzije, tri se stoje ukazaše, od čega odjeknuše naši ushićeni vrisci u mirnoj alipašinskoj noći; obistini se Žanovo proročanstvo da će naći petobanku.

Bio je to jedan od onih momenata slatke radosti, kog ni riječi stare trafikantice, kako nema dovoljno depozita da isplati dobitak, nisu mogle pomutiti, jer tada još uvijek nisam slutio da je to početak većeg zamajavanja. Zahvalivši se gospođi čija je sretna ruka probrala vrijednu grebalicu, požurismo na drugi Duhanpromet.

Da, zamajavanje je prava riječ, koja tačno opisuje ono što je uslijedilo te večeri i nastavilo se u narednih nekoliko dana. Pošto sam dao Žanu njegov dio, obavljajući poslove po gradu, gubio sam dragocjeno vrijeme svraćajući od jednog do drugog Duhanprometa, nailazeći na jedan te isti odgovor od Ilidže do Baščaršije: "Nemam depozita da vas isplatim."

"Kako!?", bila je reakcija Lutrijinog službenika kog sam pozvao za savjet. Mislio sam da u tonu s kojim je to rekao čujem gnjev pravednika, ali sam ubrzo shvatio da sam dobio telefonsko ćeretalo, koje mi uludo troši impulse na ponavljanje jednog te istog "Kako!?" Kada sam ga opomenuo da mi ništa korisno nije rekao, uspio sam iscijediti savjet: "Tražite jači Duhanpromet. Na Bistriku, Pofalićima ili Ilidži, moraju vam isplatiti."

Bio je to beskoristan savjet, još jedno uputstvo koje ne vodi nigdje, potez koji je obilježio bosanskohercegovačku borbu protiv pandemije u svakom aspektu. Gospođe trafikantice bile su neumoljive, ne libeći se biti drske u situaciji gdje nemaju na to prava. Baš se pitam da li bi se tako postavile da je vrijedna grebalica njihova?

Još jedan poziv prema Lutriji učvrstio me u uvjerenju da od isplate srećke zasad nema ništa. Iskrenost službenika za pomoć korisnicima, koji je kazao da mi, osim nastavka pokušavanja na Duhanprometu, može predložiti još samo da sačekam dok ne prođe lockdown, osvijestila me da je zbrka oko korone zapravo puno veća i ozbiljnija nego što sam do tada mislio. Čini mi se da nema državne firme koja se nije njome okoristila kao štitom za nerad, ili u slučaju Lutrije i Duhanprometa, za rad u onoj mjeri koji njima donosi dobro, a nama, krajnjim korisnicima, strpljenje, sabur i ostale sastavne dijelove svakog zamajavanja. No, i pored toga ne mogu reći da me ovakav razvoj situacije začudio. Žao mi je samo što sam, ulazeći sa trafikanticama u konverzacije, upadao u konfrontacije. Na kraju mi je od svega ostao osjećaj da me zeznuo kantonalni premijer Forto, koji je obećao pomoći pronto, ali u mom slučaju ispade da me zeznuo forte. Nije da se zbog toga na njega ljutim, jer u ovoj još uvijek nevakcinaškoj atmosferi lockdown je ipak najveća zaštita koju imamo.

Žan, kom je bilo neugodno što je on svoje dobio, a ja svoje ne, ponudio je da mi dadne pola svoje petobanke. Nisam želio uzeti, imajući na pameti riječi Lutrijinog službenika: "Dobitak vam neće propasti." Čekanje nije nepodnošljivo kad je izvjestan pozitivan ishod.

Odobrovoljen mojim pozitivnim stavom, Žan je zapleo novu priču: "Sretan je onaj koji poznaje uzrok problema…", nakon čega je nastavio o svemu i svačemu, nastojeći da dokaže kako nam u državi ne valja ništa.


Boris Lalić, Prometej.ba