Izvor fotografije: Huffingtonpost, obrada: Prometej.ba

Kuće su se jutros skotrljale niz moj brdoviti komšiluk. Neko ih je, izgleda, poredao na vrh strmine, sve jednu na drugu, i nabio nogom da popadaju gdje koja stigne. Ako ih nije zaustavila uska, glavna cesta kojom sve rijeđe prolazi gradski autobus, onda ih u dva smjera račva jedina zgrada u naselju i konačno zaustavlja ravnica po kojoj se rasipaju. Takva je gradnja na obroncima Sarajeva – nema jasnog plana pa se funkcije raspoređuju po inerciji. Naprimjer, jezgro ove skupine od svega tridesetak čudno raspoređenih kuća čini prodavnica koja više ne radi, a njene granice sežu do najudaljenijeg doma djeteta što više ne igra fudbal na Mevissenu. Tako smo zvali ovu neograđenu livadu obraslu visokom travom – tako je pisalo na karoseriji napuštenog kamiona koji više ne vidim s prozora moje sobe.

Pisati se mora. Do kasno u noć sam pregledao svoje stare tekstove ne bi li našao neki iz kojeg se ne iščitava moja stara boljka – teško se mirim s tim da svijet nikada neće biti kakvog ga ja želim, pa brkam promjene u sebi sa promjenama oko sebe. Ali, možda zbog umora ili raspoloženja, svaka napisana rečenica činila mi se metiljavom, glibavom i smrdljivom. Ostavio sam da prenoći, ali evo i danas je isti osjećaj. Zato sam skovao plan za novu pisaniju, jer pisati se mora.

Pošao sam iz komšiluka prema centru grada i po ko zna koji put primijetio da, što sam dalje, sve je manje zelenila i kuća, a sve više zgrada i reklama. Najava završetka te tranzicije je dugačka cerada sa printom noćnog pejzaža nekog velegrada – nju je postavio ovaj jedan što je izgradio najveću zgradu na Balkanu. Smetalo mu smeće. Na samom kraju ovog bizarnog – šta je ovo kog vraga – na kraju ove kulise stajala je komšinica Mara. Ruke je stavila na bokove zategnuvši bež baloner uz svoje staračko tijelo. Iz njega strše dvije Šljukaste prezle u smeđim cipelama, a tik do njih stoje joj cekeri. Gleda Mara u nebo i otpuhuje, odmara, ne čuje kad ja kažem „Dobar dan“, već kroz iskrivljena usta i stisnute zube drsko provede uobičajenu inspekciju:

- Đeš to?

- Dobar dan teta Maro – ponovim – evo pošao da uradim nekakav putopis, možda mi baš vi možete pomoći. Tražim jednu posebnu staru građevinu, zove se Pribjegija. Znate kako se ono minaret uvijek gradi uz samu džamiju, eh kod ove je pofino odmaknut od...

-Ištastim?

- Pa ništa, zanimljivo mi, hoću da je pronađem. Priča se da je prije bio minaret kako treba, uz džamiju, ali se sam pomjerio preko noći. Pobjegao. Tako su ga rušili i gradili a on navečer bježao, čak dva puta.

- Jel mali – trznu Mara glavom prema meni - ja sam mislila da si ti psihiatar, a ne putopiždžija.

Vidjeh da od komšinice nema baš puno pomoći pa sam nastavio prema gradu. Plan mi je jednostavan – ako sam dobro procijenio, trebalo bi da se Pribjegija vidi sa Žute tabije, vidikovca u Starom gradu. Već sam na gradskoj ravnici blizu centra. Sive zgrade se bude i protežu spremajući se za tuširanje na suncu koje je već pomalo ugrijalo trotoare po kojima žurim. Sjena se povlači i otkriva oronule fasade tek na trenutak prije nego ih opet sakrije zasljepljujući odsjaj prozora. Ptice pjevaju, psi laju, a ulični prodavači se dovikuju i pozdravljaju dok postavljaju tezge, šire čaršafe, zauzimaju zidiće i ćoškove nedaleko od glavne ceste zakrčene rijekom automobila. Ljuti i pospani vozači što žure na posao izgledaju mi kao glumci u nijemim filmovima. Svako vozilo jedan naslov: neki nervozno gestikuliraju, drugi negoduju odmahujući glavom a treći podbočeni prazno gledaju u daljinu pridržavajući volan.

Vrijeme je, kažu, nenormalno i ovo nikad nije ovako bilo. Doba je godine kada se ljudi razdvoje u dvije skupine. Oni koji ne žele priznati da je gotova zima pa ne skidaju jakne i kapute, protiv ranih vijesnika ljeta što su se već razgolitili u šorceve i majice kratkih rukava. Vjetar puhne kaputlije likuju, grane sunce pa se uloge obrnu, a ja sam negdje između, lagano obučen ali mi je u ruksaku osim nekoliko knjiga i jakna – petokolonaš u redovima šorcaša. Trgnem se iz tih glupih misli tamo kod gradske tržnice i vidim da se renovira, vidim i prljave fasade,

vidim polupani pločnik,

„Đe si, šta ima“,

milijardu žvaka na podu,

bujica smeća iz kante,

bujica smeća iz usta prodavača savjesti kod Katedrale,

kineski otpad na štandovima.

Rupa

i pukotina.

Ptičija govna,

„Đe si, šta ima“,

rupe na zgradama,

zaboravili ste na rat?

„Rat?“

...ratom,

ratovanje,

rat,

opsada,

rat, rat, rat.

Vidim nešto kao NATO znak na podu i kliše o susretu istoka i zapada. Tu bi jedan ovaj uvaženi profesor ugledao dijalektičke sukobe dvaju ideologija a onda: ¡No Pasarán! – odalami te jedanaestom tezom o Feuerbachu u predijelu prepona. Idem dalje. Na kaldrmi čovjek sa fesom priča o duhovnosti pa povuče sline iz petnih žila, hrakne i pljune. Turisti govore „đivjeli“, sjedači u baštama bulje u hodače, a hodači gledaju izloge. Iz žamora negdje u hodu uhvatim da je neka „Lamija deset puta bolja od nje“ i još jedno „Đe si“. Posvuda ljudi sa tim kockastim naočarima, prozor u prigodno koloniziran intelekt. U glavi mi se kovitlaju slike sa ekrana, teze historičara, priče o tome kako je bilo prije i kako je sada, stari, mladi, vršnjaci, vršnjakinje nostalgični za vremenom u kojem nisu živjeli, željni mjesta koje nisu upoznali, pomislim:

Lažeš majku pjesmom Safete! Ako si ijednom proveo čitav život u Sarajevu onda znaš da ne može misao preko planine jer se misli u ovom gradu vrte u krug i svaka se odbije od Treskavicu, Trebević, Igman, Bjelašnicu, Jahorinu pa se vrati olupana i smrvljena tebi da je misliš. Žurim kroz golubove kraj Sebilja, preko ceste i pokraj napornog čajdžije kroz usku ulicu. Jekovac 12, 14, 16 uzbrdo i mezarje s lijeve strane, a ja dišem sve teže. Loša kondicija ili je do smrada šiše koji me prati od čaršije? Približavam se Žutoj tabiji i uspon je sve strmiji, ulica sve uža, a moj plan sve očiglednije glup. Već u daljini vidim ljude koji sjede na rubovima betonskih zidina i gledaju grad, ali se ne osvrćem dok ne osvojim vrh. Pokušavam se koncentrisati na misao, tražim Pribjegiju.

Petnaestak kamenih stepenica vodi uz kulu išaranu autogramima. Za tren se nađete na čistini, na okruglom komadu livade obrubljenom niskim zidom, nešto manjem od Mevissena. Kao da ste zakoračili u plitak tanjir zelene supe sa nekoliko kašika-drveća pobodenih po rubovima, spremnim za jelo. Ja sam peršun, i prije nego sam se približio rubu, vadim jaknu iz ruksaka pa oblačim jer puše jak vjetar. Misleći na one ljude prevarene suncem, gledam u djevojku koja takođe oblači jaknu, pogledi nam se prepliću i, uvjeren da je ona saveznik koji zna moje jutrošnje glupe teorije, umjesto da se samo nasmješim, ja dobacim: „Jebo šorcaše!“

- HA? – graknu djevojka.

Ili nešto tako. Znao bih tačno šta je rekla da taj susret nisam potpuno izmislio. Mada, siguran sam da bi se nešto ovako odigralo da sam progovorio. Ili ne bi? Možda su te kratke, usputne razmjene sa ljudima puno prijatnije nego što ih ja zamišljam. Uostalom, nisam izmislio samo taj razgovor, već i djevojku. A kad smo kod toga, i komšinica Mara je… nema je, nikada je nije ni bilo. Postoji u većini mojih priča, uleti tu i tamo da pomogne kada zapnem. Ona je stilsko sredstvo, tehničko rješenje za ekspoziciju. Moji zapisi su puni bakica u bež mantilima, kaputima, balonerima. Uvijek bež, ne znam zašto. I za Pribjegiju, uostalom, mislim da je izmišljotina. Vama je na volju hoćete li vjerovati, ja prenosim kako sam čuo i djelujem u skladu sa mojim nezdravim fiksacijama – mora se držati plana. Povratio sam dah, koračam ka rubu tabije.

Znate, posljednje što sam osjetio bile su neravnine zemlje kroz tanke đonove patika, a onda kako polagano gubim tlo pod nogama. Jel’ i vi vidite ovo isto? Ovu zlatastu prašinu što je vjetar nosi s krovova?

Gore.

Meni.

Prođi prstima kroz kosu da otreseš Kovače i duboko udahni Baščaršiju, Mejtaš, Bjelave, ovo desno, tu je, otprilike, Điđikovac. Ne slušaj ljude, gledaj ovamo, prati ulice prstom. Pazi, Sarajevo izvire iz ovog mezarja i teče prema Ilidži. Ovakve slapove nigdje nećeš vidjeti, spusti ruku i pusti da te zaslijepi sunce. Korakni unatrag. Od ovog grada se moraš udaljiti da bi mu se približio. Pribjegija.

Skokni na krov kuće u podnožju tabije. Preskoči na drugu, treću, petu, kuckaju crjepovi. To je najkraći put za povratak, ne dozvoli da ti drugačije kažu. Uhvati se za oblak pa doskoči na kaldrmu kraj Sebilja i stotinu golubova uzletiće oko tebe. Ja sam bio neoprezan i evo, stresao se ruksak. Provjeravam da li je sve na mjestu pa osluškujem. Radiščev radosno radi na posthumnom putopisu i naglas provjerava strukturu rečenice, strogo ga opomenem da govori tiše al’ mislim u sebi: “Kakva mi ekipa čuva leđa”, jer čujem Čapeka čupka rupu na dnu torbe i kroz nju poluglasno razvlači: “Uuureeeedu je da me čitaaaš, uopšte nije ofiiirnooo”, pa se uvuče nazad kad, kao, nehotice ruksakom zakačim oluk dok mi zalazeće sunce ide u oči kad god ga ne zaklanjaju zgrade koje su nešto više od drugih, ali ništa ljepše,

ništa drugačije,

ništa gore,

ništa manje vrijedne bar u očima turista koji će sa ovog putovanja ponijeti pun torbak priča i sliku pored Vječne vatre kraj koje primjetih da se ljudi iza mene sapliću i padaju – za onaj oluk koji sam maločas očešao, kroz Čapekovu rupu se zakačila jedna Bernhardova rečenica i razvukla se od Sebilja do, evo, Kamernog teatra, pomislio sam. Koračam dalje u susret suncu i vidim siluetu onog čovjeka koji naizgled pleše bez muzike dok ga skupina ljudi posmatra, primjetim da sam na Vilsonovom šetalištu tek kada je miris hrane iz Starog grada potpuno nestao. (Sve iščezava, ostala si samo ti ušuškana između zagrada i udubina na koži tamo gdje si jučer dodirnula moj vrat.)

U mojoj sobi. (Namreškana posteljina tamo gdje si sjedila.) Ležim na podu i gledam kroz prozor kako sa svakom idućom mišlju noć sve više prekriva komšiluk. Uz svaku novu riječ ovo postaje jedan od mojih starih tekstova. Rečenice mi se čine izglačanim, oblim i ušuškanim, ali treba još dorade. Evo, popravim naočari, odmaknem list, uvijek treba. Prekine me voda za kafu, zviždi, ključa. Ne žurim, ustanem da se protegnem i tek sada vidim da me u povratku s tabije prestiglo proljeće. Behar se rasuo po razigranom komšiluku kao mrvice kreča sa oronulih zidova u mojoj sobi. Vidim žmirkaju svijetla na rasplesanim kućama. Vidim komšiju na terasi, ovaj jedan krezavi, debeli, što ne zna sve riječi pjesme ali zna one glavne. Zažmirio je i podigao ruke, pjeva. Njegova bijela potkošulja noću kao da je bež. Jeste, jeste, vidim ga. I idem sad po kafu, čeka me duga noć. Imam puno pisanja, a pisati se mora.

Zlatan Jovanović, Prometej.ba


Tekst u prvoj verziji objavljen u sklopu West Herzegowina Festivala. Objavljujemo drugu verziju, uz autorove korekcije, sa zahvalom autoru.