Kiša, noću [1]

Dažd iskošeni, sličan kurzivu –
Šta li podvlači u svjetskom štivu?
Božju misao – da minulo
Samo slijepci smatraju nulom?
Jer u tom šumu nečeg ima
Što povezuje žive sa mrtvima:
Kad god liježeš, a kiša pada –
Pokojnicima u snu se nadaj!
Njihove duše slaze niz kišu
Da svijet ovaj omirišu.
I da živima bar u snu grane
Maličak zore onostrane.
Taj nježni doboš dušama kaže:
Stvari su za to – da prolaze.
I čega još nema, i to će proći,
I na istinsko mjesto će doći.
Samo stvar koje više nema –
Iskonski prostor svoj zaprema.
Sve što nestaje - na pravo mjesto staje
Gdje do srčike vidi se šta je.
Isto ko rentgen što put rasprši
Da osvijetli – to što je drži.
II
Dok šaporenje kiše sluša –
Propast svijeta sluti duša.
Temeljit rasap vaseljenje,
Ne izvan mene, već za mene.
Jer dušu sili slušanje kiše
Da zamišlja zemlju, kad više,
Tebe, ne bude ispod neba,
Tebe, potrebnog svemu, ko hljebac,
Duša već, s onog svijeta gleda
Ovaj, kom glavna manjka greda:
Na čem će odsad da se drži?
Praznina sve će, ko plam, da sprži!
Ipak, slušanje kiše smiruje
Jer zemno vrijeme proširuje:
Od bješe, bićeš i od jesi –
Tijesto, sklono rastu, mijesi:
Dalji je dobačaj tvojih očiju,
Uho goluždrav čuje cijuk
Tajni, ispalih iz gnijezda.
Nekud je prisniji svaki bezdan.
Osjetim, nepcem, koliko tijesan
Život, do sada vodio jesam,
Baš kao buba u čauri,
I staklenijem svijetu žurim

O poeziji Marka Vešovića napisano je nekoliko radova, većinom esejističke prirode, bez da se pojavio veći broj studija, izuzimajući studiju Envera Kazaza Gorka vedrina, melanholija i nostalgija u poeziji Marka Vešovića, o velikom opusu ovog pjesnika. Razlog nedovoljnom broju studija možda se nalazi u činjenici da je pisac živ, a književna kritika vodeći se starim uzusima da se konačan sud o djelu treba dati nakon što pjesnik prestane pisati ili živjeti ne odlučuje se da razvija obimnije književnoteorijske zahvate u Vešovićevu poeziju. Drugi razlog može biti u društvenoj marginalizaciji pisca u ambijentu gdje jedna takva ličnost nije poželjna zbog političkih stavova i izrazitih antinacionalističkih polemičkih tekstova. Takav slučaj otežava pristup i dobar početak za istraživanje Vešovićeve poezije, prevashodno misleći na genezu pjesničkog stvaranja a potom na podjele prema vrsti poezije, metričkim sistemima, preovladavajućim motivima kao i eventualnu skolonost ka nekoj od književnih škola.

Poezija je specifično jezičko dostignuće koje svoje značenje ostvaruje u ispitivanju semantičkih granica jezika, gramatičkih pravila, asocijativnih polja riječi i ritmičkih struktura. Poezija bi tako bila splet navedenih elemenata, jer svaka riječ sama po sebi već nosi i set prvotnih asocijacija, tonalitet, skrivene asocijacije, a krajnji rezultat umjetničkog zanata svjedoči o kvalitetu poezije. Vešović je pjesnik onog talenta koji daje najbolje primjere za učenje o poeziji, pa će i ovaj interpretativni zahvat tek pokušati približiti poetska dostignuća i snagu poetske imaginacije obrađujući pjesmu Kiša, noću iz zbirke Kralj i olupina. Po zapisu samog autora, navedena zbirka nastala je kao plod neuspješnog pokušaja da ponovo napišem svoj pjesnički prvjenac „Nedjelja“.

Analizirajući pomenutu pjesmu uvidjet ćemo na jednom primjeru kako pjesnička riječ ostvaruje mnoga značenja. Upustit ćemo se u polje nizanja asocijacija, uz želju da izbjegnemo nasumične, tako da pokažemo kako jezik uobličava stvarnost i da poetski jezik najpreciznije predstavlja pojavnost.

Kao ostvaranje u jeziku, omeđena jezikom i impregnirana gramatikom, poezija je čin komunikacije. Ova opetovana teza iznova se pokazuje kao dobar način za njeno predstavljanje, jer slijedom te teze dovodi do sljedećih dvojbi koje dijeli sa jezikom; gdje su njene i njegove granice i otkriva li nam nove horizonte, one horizonte koje jezik krije i nudi u svojim naslagama do kojih se dolazi upravo proučavanjem poezije? Roman Jakobson je još davno ustvrdio da poezija ima neku shemu, versifikatorsku prije svega, potom i tonalitetnu, jer ponavljanje stiha u zadatoj formi daje ritam koji daje melodiju. U svojoj studiji Poezija gramatike i gramatika poezije Jakobson precizno nudi uvid da poezija već po formi ostvaruje semantički višak, bez da se uđe u materijalni sadržaj pjesme. Shodno tome, forma epskog deseterca sa cezurom iza 4 sloga u uskoj je vezi sa sadržajem i nudi ono što prepoznajemo kao epski svijet pjesme. Lirska uvjetovanost sadržajem, emocijom i ljubavi najčešće je tako oivičena kraćim stihovima poput osmerca, iako postoji lirski deseterac sa cezurom iza petog sloga. Bogatstvo i individualizacija jezika dat će i iznimke od ovih pravila iz narodne poezije, obično iz pera poznatih autora koji su pokušavali i eksperimentisali mnogim formama a neke su i razvili u zaseban svijet poput soneta. Ipak, versifikatorskih shema nema bezbroj a znanja iz narodne poezije omogućila su autorima da prepoznaju korelativ metrike, sadržaja i ritma – muzičkog i psihološkog – te su i sami koristili slične modele dodajući svoje. Jakobson će još ustvrditi da poezija istovremeno i širi i ograničava upotrebu jezika. Naime, u semantičkom smislu imamo višak koji ne dozvoljava zatvorenost, dok u formalnom poezija tendira ka modelima.

Uzimajući u obzir ta saznanja može se primijetiti i u poeziji Marka Vešovića sklonost da se iskoristi kulturološko naslijeđe i nesvjesni nagon pojedinih stihotvoračkih oblika da bi se stvarnost poezije adekvatno približila pojavnoj stvarnosti, a potom i ispitala sama ta stvarnost, ali sada na semantičkom nivou. Pjesma Kiša, noću pisana je bez striktnog metričkog ograničenja. Izometrički izričaj u pretežno devetercima i desetercima ima svoj uzrok; on je blizak kulturološkom naslijeđu narodnih pjesama, a zadušnica, kao ritual i praznik, je čin kolektiva, pa i ova pjesma naslonjena na takvo kulturološko naslijeđe zahtijeva dužu formu kao u narodnim pjesmama. Ova sličnost je tek uzgredna jer Vešović ne piše svoju poeziju epigonski na tragu narodne, nego bogato koristi glosarij svih simbola da bi oblikovao vlastitu riječ. Po istom osnovu, iako se ni tu ne drži strogo pravila, pjesma je pretežito u trohejskom stihu; ponovo bliže melosu epske pjesme. Trohej je učestaliji zbog same prirode ovdašnjeg jezika, ali i zbog toga što dobro prenosi stanje uzbuđenosti i zadihane zapitanosti.

Pisan u parnoj rimi (AABB) pjesma Kiša, noću preuzima i implicira ritam koji ostvaruje padanje kiše. To je jednostavan ritam, opetovan u obrascu koji priziva jednoličnost bez ikakvih naznaka za promjenom ritma. Parna rima kombinovana sa trohejskim stihom približava psihološko stanje napetosti. Vešović tako već na formalnoj razini daje obujam i značenje prije nego smo zakoračili u svijet pjesničkih slika. S obzirom da je čitanje pjesme i praćenje ritma sinhrono, ritam utiskuje značenje bez da smo svjesni toga otvarajući vrata neiskazivom, a ipak prisutnom u jeziku. Marko Vešović pjesnik je jezika, jezika koji nadilazi i naš pojam o njemu. Stoga je skoro sva njegova poezija u potrazi za stalnim i drugačijim jezičkim rješenjima, a pjesničke slike nastale u toj namjeri obiluju značenjskim bogatstvom.

Dažd iskošeni, sličan kurzivu –
Šta li podvlači u svjetskom štivu?

Jezik nije jedino sredstvo komunikacije. Uvidjevši mogućnost da se simbol ljudskog načina komuniciranja, pismo, iskoristi u drugom ambijentu, Vešović će kurziv kao stilizirani oblik fonta (napravljen da sliči ručnom zapisu) transponirati u prirodni svijet gdje se komunikacija ostvaruje i kišom. Tačnije, kiša je jezik prirode sa sakrivenim kodom. Stiliziranost kurziva u direktnoj je vezi sa rafiniranošću procesa padanja kiše. Retorsko pitanje aluzivno prigovara da ne poznajemo dovoljno taj jezik. Iako kiša oživljava prirodu, već samo imenovanje tog procesa upozorava nas na djelimični gubitak komunikacije za čovjeka, koji se nalazi izvan sfere njegovog poimanja i jezikom imenuje pojavu pri čemu se u opšteprihvaćenoj sintagmi „oživljavanje prirode“ gubi svijest da kiša može biti jezik prirode. Distih otvara mogućnost da kiša kodira i neku drugu komunikaciju za koju ne znamo i koja nam možda i nije spoznatljiva.

Božju misao – da minulo
Samo slijepci smatraju nulom?

Depersonalizirani lirski subjekt otkriva potencijal da je kiša obogotvoreni jezik. Božija riječ i misao ovdje je pozajmljena iz Biblije, o neumrlosti duše pa stoga minulo nije posve mrtvo. Izbjegavši da jasno naznači intertekst i istakne dušu u prvi plan, Vešović pokazuje da nije religiozni pjesnik, jer daje prostor da minulo može biti i nešto drugo osim duše. Tek tada moguće je nastaviti pjevati o duši, što razaznajemo u nastavku pjesme. Sinegdohalna nula upućuje na ljudski poriv da ono njima bezvrijedno, nerazumljivo i neshvatljivo poništavaju a sama riječ nula daje suvišak značenja. Naime, nula je ljudski izum – nasuprot kiši, duši ili apstraktnom minulom - i dodana vrijednost u matematici koja i sama ima historiju priznavanja kao broja. Nula je potrebna da bi se istaknuo i kontrast duše i tijela, ovostranosti i onostranosti, našeg poimanja stvarnosti i stvarnosti koja nam izmiče. Metafizička ravan naslućena u Božijoj misli suprotstavljena je ljudskoj recepciji ništavnosti vremena.

Jer u tom šumu nečeg ima
Što povezuje žive sa mrtvima:

Nemogućnost da se pronikne u suštinu te komunikacije i da ju se razumije ipak ne negira njeno postojanje. Ali s obzirom da se ona ne može imenovati i definirati tako da definicija obuhvati sva značenja, ovdje je ostavljena kao šum. Za razliku od lotmanovskog šuma koji prigušuje, ovo je šum u kojem nečeg ima. Na ovom mjestu moguće je ponovo povući paralelu jezika prirode sa jezikom poezije. Na isti način na koji forma, koja je shema i trebala bi biti besadržajna, ipak u poeziji ostvaruje značenje tako i šum kiše može biti cijeli jedan jezik koji čovjek ne razumije, ali ga naslućuje u asocijativnoj vezi, što otkriva naredni stih. Da šum ipak kodira poruku, neovisno o racionalnom razumijavanju njenog značenja, spoznatljivo je tek u oniričkom stanju kada se dešava prevod u, kako je to Frojd primijetio, simbolički sadržaj podsvijesti koji se prezentira u snu.

Kad god liježeš, a kiša pada –
Pokojnicima u snu se nadaj!
Njihove duše slaze niz kišu
Da svijet ovaj omirišu.
I da živima bar u snu grane
Maličak zore onostrane.

Vešović ima skenderovski osjećaj za jezik, a izbor riječi u ovoj pjesmi pokazuje koliko poezija može ponuditi značenja u sabijenoj jezičkoj konstrukciji. Nesumnjivo će se pokazati već pri prvom čitanju neobičnost riječi maličak kao i prisustvo metafizičke ravni u riječi onostrane, sve i da kontekst jasno ne nagovještava značenje cijele pjesme. Distih I da živima bar u snu grane / Maličak zore onostrane jedan je od najuspjelijih pokušaja da se na južnoslavenskom području pokaže i jezički i senzitivno dokuči iskustvo smrti u poeziji.

Maličak i onostranost su riječi bez fiksiranog značenja, dok zora nosi pečat eshatološkog, mitskog, kulturalnog, naslijeđenog pa kao takva funkcioniše u suvišku svog značenja i nije u isključivoj funkciji pojavljivanja svjetlosti nad horizontom. Drugim riječima, Vešović nije tražio riječ koja će samo objasniti prirodnu pojavu. Tada je mogao koristiti svitanje, jutro, pa čak ni svjetlost nije adekvatan termin, jer bi riječi, koje označavaju neki prirodni proces kao što je svitanje, nedovoljno akcentirale riječ onostranost a nije poznato da s one strane sviće. Zora je tako opis stanja, dok bi svitanje bilo opis procesa. Vešoviću je potrebno stanje da bi ostvario planirano značenje u semantičkom polju, a koje mora biti dovoljno jezički precizno. Zora, kao stanje, također može da zatiče (čovjeka), da se budi (u pjesmi se spominje san) i precizniji je opis od procesa koji se budi ili zatiče.

Onostranost je također apstraktan pojam koji opisuje stanje, a stanje je puko trajanje. Najpreciznije gdje se jezik približio metafizici, kao neimpirijskom modelu koji objašnjava apstraktnost vremena, postojanja (duše), pa i prostora, jeste da ona puko traje, jer metafizika nije procesualna. Međutim, onostrane kao izbor pokazuju svu istančanost Vešovićevog osjećaja za jezik. Strane kao dio složenice onostrane je geografska odrednica i topos sa jedne strane, dakle, mjerljiva je vizuelno i postoji u prostoru. S druge strane, različito mišljenje, odnosno priča, također imaju svoju stranu pa nam ovdje Vešović sugerira da već ta riječ ima polisemantički znak. Tu se ne zaustavlja moguće značenje jer sada možemo zaključiti da i onostranost ima svoje dvije strane, onu prostornu i onu značenjsku. Nama nijedna strana od te dvije u onostranosti nije spoznatljiva pa se u ovom slučaju i stapaju i negiraju i dopunjuju istovremeno.

Maličak je dio, i to rješenje bi moglo biti najjednostavnije. Međutim, riječ maličak je neobična, njeno značenje bježi od sinonimnosti dijela, jer maličak se isključivo koristi za opis kvantiteta koji ne može biti izmjeren. Dio može biti jasnih dimenzija, maličak nema jasne dimenzije. Nadalje, pojam nije vezan samo za opipljivo, podjednako je i vremenski i prostorni. Maličak je tako dio prostora u vremenu, što je jedna od rijetkih riječi u našem jeziku koja opisuje uopšte takvo stanje. Za komparaciju se premjestimo u polje hemije, elektron ne može istovremeno biti izmjeren u sva tri stanja, ali već postojanje ta tri stanja nudi i mogućnost da se izmisli pojam za takvu pojavu. Južnoslavenski jezici su siromašni za takve termine. Meša Selimović u knjizi „Za i protiv Vuka“ pokazuje da je jezik očišćen od filozofskih i previše apstraktnih pojmova. Maličak je upravo jedan takav pojam, uz emocionalnu obojenost u ovom slučaju, višeznačan i efektno opisuje jedinstveno stanje, kao da je Vešović uhvatio dio entropije (uzevši je strogo metaforički kao mjeru neodređenosti).

Vešović uviđa koliko semantičkog suviška ima u samo tri riječi koje efektno opisuju, ne iskustvo smrti, nego mogućnost da se uopšte živima jezički približi iskustvo smrti, poredeći ga sa snom. Izuzetno kvalitetna poezija već u izboru riječi ima toliki broj značenja da njena vrijednost neće zavisiti od dodavanja značenja, već od uspješnog zauzdavanja od „previše“ značenja. Vešović odlično zna da u jeziku južnoslavenskog područja takve riječi postoje, on ih pronalazi i usmjerava njihova značenja stvarajući nova semantička polja i otvarajući mogućnost za interpretiranje jezika kao kolijevke samog postojanja i bivanja.

Taj nježni doboš dušama kaže:
Stvari su za to – da prolaze.

Gore spomenuti metrički ritam pjesme po uzoru na kišu (parno rimovani distih tonalitetno istovjetan) ovdje je prizvao podesan simbol. Doboš, osim što upućuje na njegovu historijsku konotaciju (to je instrument kojim se nešto zajednicinajavljuje) sada i vizuelno podražava ritam kiše koji je auditivno oživljen ritmom pjesme.

I čega još nema, i to će proći,
I na istinsko mjesto će doći.
Samo stvar koje više nema –
Iskonski prostor svoj zaprema.
Sve što nestaje - na pravo mjesto staje
Gdje do srčike vidi se šta je.
Isto ko rentgen što put rasprši
Da osvijetli – to što je drži.

U stihu Stvari su za to – da prolaze najavljena je mogućnost paradigmatskog obrata od civilizacijskog shvatanja svrhe predmeta. Ono što čovjek pravi, pravi da traje i sam želi da potraje. Prihvatanje prolaznosti sugerisana je i intenzifikovana prvom anaforom u ovoj pjesmi. Anaforičnim ponavljanjem suglasnika pojačava se prethodno izrečena slika. I ovdje Vešović kao podlogu koristi biblijski tekst pa ponovo otvara prostor da istinski i iskonski prostor može biti i Platonov svijet ideja. Semantičko polje je prošireno izostavljanjem jasnog religijskog amblema, iako nam je on poznat iz konteksta naslova ciklusa. Stvar koja nestaje i do čije suštine se putuje putem rentgenske zrake pokazuje i poroznost tijela i ponovo vraća misao na dušu, ostvarenu u jeziku, ali nespoznatljivu kao ni jezik kiše koji samo nagovještava, baš kao i Vešovićeva poezija.

Nagovještena duša se pojavljuje tek u drugom dijelu pjesme. Već i sama podjela pjesme na dva dijela upućuje na blagu promjenu u smislu, pa se tako nejasni lirski subjekat pojavio u zamjenicama mene i tebe, a široko univerzalizirana pjesma u prvom dijelu dobija drugačiju konturu. San iščili i ustupi svoje mjesto refleksiji o tijelu, svijetu i prolaznosti okom budnog čovjeka.

Dok šaporenje kiše sluša –
Propast svijeta sluti duša.
Temeljit rasap vaseljenje,
Ne izvan mene, već za mene.
Jer dušu sili slušanje kiše
Da zamišlja zemlju, kad više,
Tebe, ne bude ispod neba,
Tebe, potrebnog svemu, ko hljebac,
Duša već, s onog svijeta gleda
Ovaj, kom glavna manjka greda:
Na čem će odsad da se drži?

Parataksa u prva tri stiha biva prekidana zarezima u narednim stihovima da bi kulminaciju imali u drugoj anafori ponavljanjem riječi tebe. Ubacivanje zareza i prekidanja ritma ima za cilj približiti ubrzan puls čovjeka koji postavlja sebi egzistencijalno pitanje i to je jedino mjesto gdje se ritam kiše substituira za ritam disanja. Skoro kao naknadna izgleda intervencija potrebnog svemu gdje Vešović, jednim jednostavnim osvrtom na egoističnu i narcisoidnu prirodu čovjeka ostvaruje suprotan efekat, pokazuje njegovu minornost pred propadanjem usprkos antropocentričnoj percepciji svijeta. Dodajući, ko hljebac, ostvaruje se i blago ironijska supstanca da bi se ta postponirana ironija ostvarila u potpunosti u slici propalog tijela koje se metonimijski zamjenjuje gredom.

Praznina sve će, ko plam, da sprži!
Ipak, slušanje kiše smiruje
Jer zemno vrijeme proširuje:
Od bješe, bićeš i od jesi –
Tijesto, sklono rastu, mijesi:
Dalji je dobačaj tvojih očiju,
Uho goluždrav čuje cijuk
Tajni, ispalih iz gnijezda.
Nekud je prisniji svaki bezdan.

Jedini odgovor koji čovjek sebi može dati na egzistencijalno pitanje jeste ono o praznini koja će sve da sprži, ali i takav odgovor ima katarzičan učinak jer zatvara krug pitanja, a odgovor, čak i takav, trenutno ponovo vraća fokus na kišu, maloprije zaboravljenu, kišu koja svojim ritmom smiruje. Tada se psihološka i egzistencijalna uznemirenost dodatno smiruje racionalnim prihvatanjem perfekta (imperfekta), futura i prezenta iz kojeg se pjeva. Vremena su tu da pojačaju sliku zemnosti, zemnog vremena koje jedino poznaje ta tri vremena za razliku od bezvremene onostranosti. Tijesto se koristi kao simbol oblikovnog predmeta, onog koje je sklono rastu i kao takvo opet prisutno samo na zemlji. Spoznaja tog procesa rasta umiruje, jer daje unutrašnju koherentnost smislu, smisleno je ono što nastaje, traje i ima svoju ljepotu, da bi naposlijetku nestalo. Praćenje tog procesa očima i ušima utjeha je i naznaka da dio tajni stoji pred čovjekom i pored apsurda postojanja.

Osjetim, nepcem, koliko tijesan
Život, do sada vodio jesam,
Baš kao buba u čauri,
I staklenijem svijetu žurim

Čulu vida i sluha dodaje se i čulo opipa, kao posljednji dio mozaika spoznavanja neposredne stvarnosti. Od sna, sa početka pjesme, dolazak do čula opipa naznačuje krajnju instancu pojavnosti ovog svijeta. A taj svijet je tijesan jer je moguć samo prema osjetilima. Svijet je ono što osjetila donose do mozga. Vešović će metaforom tijesan život povezati našu percepciju stvarnosti sa mogućnostima našeg tijela. Život koji ostaje u takvom tijelu tijesan je i krhak kao staklo.

Pjesma Kiša, noću eklatantan je primjer koliko duboko poezija može ići u svom nastojanju da predstavi sliku, zvuk ili emociju. Vešović je onaj pjesnik čiji jezik pojavnost najpreciznije pokazuje u neizrečenom, koristeći se podlogom i idiomatskim slikama u govoru (narodnom) i jeziku. Želeći da ispita doseg jezika pred iskustvom smrti, stvarajući jezik za prenos takve slike, Vešović je posegnuo za najboljim jezičkim rješenjima koja su mu ponuđena ne iscrpiviši ih ni tada do kraja, ali ostavljajući trag, prepoznatljiv vešovićevski stil. Ipak, navedena pjesma nije najbolji primjer za prepoznavanje specifičnog Vešovićevog stila. Korištenje veznika na početku stiha u nekoliko navrata nije najbolje stilsko rješenje i popravljeno je u kasnijem poetskom radu. Ograničen metrom pjesnik je posezao za kratkim riječima od jednog sloga što će se u pjesmi osjetiti kao nepoetično jer ili dok. Ipak će kroz cijeli svoj poetski rad pretežno insistirati na klasičnom stihu i metru uz male varijacije. Zbirka pjesama Kalemar, objavljena pod pseudonimom Marko Udovičić, ogledni je primjer tog versifikatorskog ornamentizma. Pored metra, poetika Marka Vešovića obilježena je uvijek pitanjem egzistencije, čovjekove izgubljenosti i njegovog odnosa sa konceptima božanskog, onozemnog, etičkog i estetičkog. Iako je ta poetika sklona i ironijskom otklonu u maniru novije poezije, ona nikad nije postala suviše eksperimentalna i postmodernistički protkana relativizmom. Skoro kroz cijelu zbirku Kralj i olupina, kao i u obrađenoj pjesmi pojavljivat će se retorička pitanja o smislu, s ciljem da se čovjek približi zemlji, trajnom spomeniku ljudske krhkosti.

I bez sugestije u naslovu ciklusa Marko Vešović je pjesnik Smrti, pjesnik koji je Smrt jezički obgrlio ucjelovljujući čovjeka tek kao dio prirode a smrt kao istinsko mjesto gdje stvari prolaze. Tako je čovjek uvijek u gubitničkom odnosu spram sile prirode, bila ta sila spora kao vrijeme, snažna kao hrast ili bučna kao rijeka. Ničeanski čovjek, osuđen na zemlju, u poeziji ovdje se ne pojavljuje u želji da prevlada, nego je dao prednost neumitnosti prolaznog pa se kranjčevićevski grči kao Adam i postavlja pitanje o smislu, ali taj smisao ne vidi u Bogu bez skeptične refleksije, te tako umjesto konačnog smiraja se pojavljuje bezdan ponovo, ali prisniji u učahurenom svijetu iz kojeg se ne može pa je čovjek osuđen na gonetanje šumova koji možda povezuju sanjano onostrano i pojavno ovostrano bez povlačenja jasne granice između tog dvoje.

Obavljeno u časopisu studenata/ica Filozofskog fakulteta u Sarajevu Slovo

Suad Beganović



[1] Kiša, noću je pjesma iz zbirke poezije Marka Vešovića Kralj i olupina, Svjetlost, 1996. Zbirku čine tri ciklusa: Obnova, Melanholija i Zadušnice. Pjesma se nalazi u posljednjem ciklusu Zadušnice, str. 82-83.