Sa zakašnjenjem reagiram na tekst Marijana Oršolića „Analiza Svjetskog prvenstva 2018.“ („Prometej“, 20. 7.), no premda sam članak tek sada vidio, njegov neuki bezobrazluk na moj račun doista zaslužuje komentar. MO, izgleda, pokazuje koliko je teško ne-neinteligentno pisati o nogometu, pa u svojem pregledu reda opća mjesta, jedno za drugim. Riječju, u tekstu nema rečenice koju već nije bila medijski omasovljena.

Ugodno i repetitivno utopljen u masu, Oršolić je, naravno, „začuđen“ time što „pojašnjavam“(!?) „kako je hrvatska reprezentacija idol desničarima diljem Europe jer su svi hrvatski nogometaši bijelci“ (riječ je o interviewima koji sam dao TV postaji RTL, 9. 7., te N1, 19. 7.). MO očito smatra svoju „začuđenost“ spoznajnom kvalitetom po sebi, pa bi iz nje – kao takve – proizlazila promašenost moje tvrdnje. Jer, za svoju začuđenost ne navodi potkrepu, dok za moju tvrdnju postoje argumenti koje je lako naći već i površnim uvidom u brojne medije. No, masa djeluje tako da zbilju doživljava kao samoposlugu, jednodimenzionalno-ideologizirana uzima iz nje ono što joj se sviđa, a sve drugo odbacuje (neprijateljima po mogućnosti).

MO je (produženo) začuđen i time što smatram „da je to zapravo reprezentacija HDZa jer pozdravljaju himnu na način na koji pozdravljaju članovi HDZa, s rukom na srcu. I nogometaši mnogih drugih reprezentacija pjevaju himnu s rukom na srcu, znači li to da pola svijeta simpatizira HDZ?“ No, u oba sam interviewa jasno rekao da ovaj način pozdravljanja himne („sa rukom na šupljem organu“) nije ni službeni, niti većinski prihvaćen u Hrvatskoj, pa su paralele s reprezentacijama drugih država (u kojima je to općeprihvaćeno), jadno promašene. Za Oršolića, možda, vrijedi rečenica koju sam izrekao na RTL-u: „Ovi koji se skandaliziraju nad pričama o politici hoće da jedna politika ostane, a da druge ne bude“, ili se, vjerojatnije, radi o tomu da MO naprosto ne zna što govori. Valjda je zato moj stav i proglasio jednom od „čestih gluposti“.

No, i kada sam u krivu najčešće sam (nasreću ili nažalost) u radikalno manjinskoj poziciji, za razliku od omasovljenoga Oršolića – čiji napad na mene korespondira i sa stotinama primitivaca/anonimaca koji su me zbog ovih stavova napadali na desničarskim portalima. Iz ovoga, doduše, ne slijedi odgovor na pitanje tko je u pravu, ali slijedi moguće objašnjenje agresivnosti novinara koji nije ni čuo do kraja rečenicu na koju se je okomio.

Ipak, prava opasnost (očito posve neosviještenoga) stava koji MO proliferira jest u (i opet, nikako samo njegovu) uvjerenju da bi „pozitivno raspoloženje s dočeka hrvatske reprezentacije“ moglo „potrajati i motivirati Hrvate da svoje društvo učine boljim nego što jest. Što bi bila najveća pobjeda završenog Svjetskog prvenstva.“ Motiviranje Hrvata (i poneke Hrvatice, uz put) već je završeno, a načelno i nije moguće kao poboljšanje „društva“, jer se ovdje radi o (prividnoj) zajednici, u kojoj su (srećom kratkotrajno) svi za-jedno. Iz elementarne, Oršoliću, čini se nepojmljive, literature poznato je da ovakvo nametanje jedinstva/zajedništva kao poželjnoga obrasca života u društvu postoji samo u totalitarizmu. Ali, tako je to valjda kada noga postaje ključnim organom pisanja.

Žarko Puhovski