“Baldur’s Death” by Christoffer Wilhelm Eckersberg (1817)

Iako obilježena brojnim povijesnim raslojavanjima, kao neizbježan i u određenom smislu funkcionalan epilog cjelokupne njegove mitske pojave, pripovijest o Balderovoj smrti predstavlja arhetip nordijskih pogrebnih običaja. U tom smislu, među zaokretima jedne fantastične i metapovijesne naracije, moguće je pronaći dragocjen opis drevnih pogrebnih rituala, koji, između ostaloga, nudi mitološka uporišta mogućoj interpretaciji određenih novijih arheoloških otkrića, kao što je primjerice brod koji se koristio kao mrtvački lijes.

Snovi su ponekad donosili zabrinjavajuće objave i šifrirane poruke jedne volje koja je nadvisivala bogove i ljude, združujući ih u nepoznatoj sudbini koje su bili nesvjesni protagonisti. Balder, Odinov ljubljeni sin, počeo je patiti od noćnih mora u kojima mu se javljala mračna kraljica Helheima, naviještajući njegovu skoru tragičnu smrt od ruke jednog od bogova. (Ovdje se izvori razlikuju jer je, prema jednoj drugij verziji, njegova majka Frigg usnula taj san. Inače, u nordijskoj je tradiciji bilo veoma rašireno uvjerenje da svi veliki junaci sanjaju svoju smrt.) Dršćući i vidljivo uznemiren zbog tjeskobnih slutnji o svom skorom svršetku, najljepši i najneviniji “Gospodar među bogovima” opisao je na svetom božanskom skupu užasne slike koje su nastanjivale njegove besane noći. Asi, koji su znali kako istražiti tajnovite labirinte oniričnog jezika, zapanjeni su saslušali njegovu pripovijest. Suočen s mračnom slutnjom, Odin odlazi u zemlju mrtvih, gdje se nalazi grob tajanstvene proročice (völve) koju prisiljava da ustane iz groba i kaže mu sudbinu njegova sina. Doznavši ono što ga je zanimalo, otac bogova se vraća i saziva sve Ase koji nakon dugotrajne rasprave donose odluku da se sve ono što je stvoreno mora zakleti da neće naškoditi Balderu. Uzvišeno poslanje prikupljanja zakletvi bilo je povjereno Friggi koja je s materinskom zebnjom odmah krenula na beskonačno putovanje svijetom. Odinova supruga se uputila željezu i svakoj vrsti kovine, vatri i vodi, svakoj vrsti kamena i minerala; služeći se čudesnim moćima koje su joj bile dodijeljene, govorila je svima njima i dobila sveto obećanje da će štititi mladića. Ne zanemarujući nijedan oblik života, Frigg se približila svim vrstama zvijeri i domaćih životinja koje su potpisale sporazum o nenapadanju. Kontaktirane su i sve bolesti i otrovi koji su, poslušni božanskoj volji, obećali da nikada neće postati oruđem Balderove smrti. Za kratko vrijeme Frigg je neutralizirala svako moguće sredstvo ranjavanja zbog čega se činilo da je osigurana Balderova neranjivost. Jedino od imele, nježne i bezopasne biljke koja je rasla zapadno od Valhale, nije zatraženo obećanje jer je smatrana previše mladom.


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 40. tekst


Uživajući u ponovno pronađenom miru i nastojeći se riješiti pretrpljene tjeskobe, Asi su smislili jednu zabavnu igru: došavši u krug koji su formirali bogovi, Balder se uspravan postavio kao meta i žrtva otporna na strijele, kamenje i sve vrste projektila koje su na njega bacali. Blaženo se smijući, bog nije zadobio nikakvu ogrebotinu ili ranu i dragovoljno se pridružio bezazlenom smijehu i zabavi. Međutim, kao što se često događa u ovim slučajevima, zlobni Loki bio je izgrizan zavišću i nije mogao podnositi stalnu pažnju ukazivanu dražesnom Odinovom sinu. Kao neosporni prvak intrige, Loki je započeo s lukavim spletkama prerušivši se u staricu. Zaštićen pohabanom odjećom, Loki se približio Friggi te ju je, sprovodeći svoj đavolski plan, zapitao kako se nikada ne uplaši za sinovu sigurnost, koji je postao živa meta za mnoštvo opasnih strijela u toj neprestanoj streljani. Nesvjesna opasnosti i postavljene zamke, božica mu je ispripovijedala sve o zakletvama, spomenuvši mu usput i imelu. Poznajući ono što mu je bilo u srcu, Loki se uputio prema zapadu u potrazi za granom fatalne biljke. Pronašavši plod svoje intrige, Loki se vratio u Asgard spreman na izmišljanje novih pakosti. Prisustvujući tko zna kojoj zabavi i pohvalama koje su božanstva upućivala Balderu, on je jednoga dana počeo postavljati svoju zamku. Podmuklo je započeo razgovor s Hoderom, jedinim božanstvom koje nije sudjelovalo u zabavi jer je, usprkos tome što je bio Odinov sin, bio slijep od rođenja. Loki je svojim umilnim govorom uspio steći Hoderovo povjerenje, glumeći da ga zanima njegov tužni život zavijen tamom. Mudro vodeći razgovor, predložio mu je sudjelovanje u gađanju strijelama kojim su se zabavljali Asi, dodavši da bi mu on mogao pomoći tako što će ga usmjeravati prema meti. Gotovo i ne sačekavši pristanak slijepoga boga, Loki je pripravio luk sa strijelom napravljenom od imele i njime naoružao Hodera. Strijela je brzo poletjela i prelijepi Balder, proboden smrtonosnom biljkom, beživotno je pao na tlo.

Loki pomaže Hoderu u bacanju smrtonosne strelice

Zaprepaštenost i ljuta bol pogodili su bogove koji, slomljeni, nisu uspijevali izraziti svoju tugu. Glasovi su zapeli u grlu, ustupajući mjesto neutješnom i nerazumljivom naricanju. Pripovijeda se da je čitava priroda sudjelovala u božanskoj žalosti i da je sve stvorenje briznulo u kozmički plač, a Odin je tek u tom trenutku s užasom shvatio da je sudbina bogova i svijeta određena i da se ne može promijeniti. Proročica je bila u pravu! Beskonačni su trenuci prošli prije nego su Asi došli k sebi, sluteći ono što se moglo dogoditi. Poput usijanih mačeva, pogledi sviju bili su upravljeni na Lokija. Međutim, nitko se nije mogao osvetiti na tom svetom prostoru jer je trg Asgarda oduvijek bio posvećen miru i nije ga se smjelo okaljati krvlju prokletog Lokija. Nastojeći nadvladati prepast, Frigg, neutješna majka, otresla se osjećaja mržnje i bijesa koji su se širili među bogovima. Upravo ona koja je najviše od sviju njih proživljavala bolnu grižnju savjesti, uspjela je pronaći snage pozvati svakoga tko želi steći njezinu naklonost da poduzme putovanje u Helheimove dubine u ekstremnom pokušaju da povrati u život njezinog ljubljenog sina. Među prisutnima jedini koji je imao hrabrosti ponuditi se za ovu tužnu misiju bio je Hermod Odvažni, jedan od najsrčanijih Odinovih sinova. Uzjahavši na Sleipnira, očevog sivog osmonogog pastuha, mladić je od Frigge dobio posljednje naloge: trebao je uvjeriti Helu da joj vrati sina, nudeći joj svaku otkupninu koju bude željela.

Za to vrijeme, obavljajući svete obrede, Asi su odnijeli Balderovo tijelo na obalu mora. Tu su, srca ispunjenih sućuti, prenijeli posmrtne ostatke na Hringhorni, veličanstveni i najveći brod u čitavom Asghardu, koji je bio u vlasništvu mrtvoga boga. Na brodu je, prema drevnim običajima, bila pripravljena lomača ogromnih dimenzija, posljednje užareno boravište. Međutim, ova izvanredna pogrebna povorka ipak nije uspjela porinuti brod i uputiti ga na njegovo dugo putovanje u neistražene onostrane zemlje. Premda je među njima bio i Thor, bogovi nisu bili sposobni pokrenuti brod. Tada je, nakon kraćeg savjetovanja, donesena odluka da se pozove Hirokin, gigantica čuvena po zapanjujućoj snazi njezinih mišica kojima je mogla, kako se govorilo, pomicati čitave planine. Na leđima jednog ogromnog vuka, kojega je zauzdala otrovnim zmijama, Hirokin je stigla u božansku utvrdu i odmah je ponudila svoje usluge Odinu. Otac bogova dao joj je kao pratnju četiri berserkira, izvanredne ratnike koji su bili njemu posvećeni. Sigurna u samu sebe i svoju snagu, Hirokin se oslonila na pramac broda i, skupivši svu svoju snagu, trgnula ga nevjerojatnom žestinom. Ovaj prvi pokušaj bio je popraćen iskrama i tutnjavom, potresima mora i tla izazvanim pomjeranjima vode i tla. Zastrašujuća buka veoma je uplašila Ase koji su, vječno sumnjičavi, pomislili da je riječ o svetogrdnom potezu gigantice i pokušaju profanacije svetoga broda. Malo je nedostajalo da joj Thor razmrska lubanju svojim maljem. Međutim, Hirokin je pomnjivo obavila svoj zadatak i odmah nakon toga brod je pokidao konope kojima je bio vezan.

Nana, Nepova kći i supruga sirotog Baldera, nije mogla odoljeti tuzi i, kao što se često događa, njezino je srce iznenada prestalo kucati, čime je izrazila želju da prati muža na ovom njegovom dalekom putovanju. Tada je i ona bila stavljena na lomaču, a Thor je, lica rumenog zbog sve viših plamenih jezika, Mjölnirom posvetio lomaču, potvrđujući tim činom odanost bogova. U svetoj vatri koja je spalila Balderovo i Nanino tijelo, završio je i jedan patuljak imenom Lit (Šareni) koji se neoprezno muvao među Thorovim nogama, izazvavši bijesnu reakciju boga koji ga je udario nogom, odbacivši ga u plamen. Na pogrebnoj svečanosti sudjelovali su ljudi svih plemena, koji su poštivali Ase. Odjeveni u svoja svečana ruha, svečanosti su prisustvovali i svi bogovi.

Ispred sviju, suzdržavajući navalu suza i okružen valkirama i sa svoja dva vjerna gavrana na ramenima, Odin je tužno koračao zagrlivši Friggu. Slijedio je Frey, vješto upravljajući svojim kolima koja je vukao Gulinbursti, vepar koji je isijavao prelijevajuću svjetlost pozlaćenu njegovim zlatnim čekinjama. Zatim je dolazio “Bijeli bog” imenom Heimdall u pratnji Gulitopra, konja s mekanom grivom koja je sva bila od zlatnih vlasi. Iza njih se čuo zvuk Freyinih kočija. S blistavog sjedala božica je upravljala mačkama koje su je vukle. Međutim, nitko zbilja ne može opisati silno i raznoliko mnoštvo koje se okupilo na obali: mnoštvo gigantâ, kolone ratnika, patuljaka i noćnih i šumskih stvorenja. Jednom riječju, nikada nije viđen toliki broj pripadnika svih rasa spremnih da pozdrave odlazak nekog “putnika za Helheim”, kako su običavali govoriti drevni nordijski pjesnici. Dajući posljednji dar sinu, Odin je na njegovu lomaču položio svoj prsten Draupnir, izvor ogromnih količina zlata i dragocjenu popudbinu za ovo dugotrajno putovanje. U skladu s tradicijama predaka, oganj je, već ispunjen božanskom tjelesnom tekućinom, primio i Balderovog konja, veličanstveni primjerak opremljen sa svom konjskom opremom i bogato nakićen brokatom i zlatnim kopčama.

Balderova posmrtna lomača

Za to vrijeme, Hermod, odvažni glasnik bogova, jahao je devet dana i devet noći prelazeći mračne i duboke doline, prostrane zemlje uronjene u tamu, sumorne krajolike smrti. Konačno, zahvaljujući svojoj hrabrosti, stigao je do rijeke Gjol, vodenog toka koji je obilježavao granicu s podzemnim svijetom. Potjeravši Sleipnira, ovdje je prešao glomazni zlatni most koji je premošćivao rijeku. S druge strane mosta susreo je Modgud, djevicu čuvaricu Helheimovih granica, koja ga je čekala. Zamijetivši znoj koji je oblijevao lice konjanika, djevojka ga je upitala kako netko tko nije blijed poput mrtvaca može prijeći ovu rijeku. Ravnodušan prema jezovitim viđenjima smrti koja su ga okruživala, božanski poslanik joj je ispripovijedao o svojoj misiji. Tada mu je savjesna “knjigovotkinja” svijeta mrtvih povjerila da je prethodnog dana dobrih pet povorki ljudi obogatilo Helino kraljevstvo. I pokazavši mu jednu skrivenu stazu koja je vodila u unutrašnjost onih zemalja, dodala je da je ljupki Odinov sin bio s njima.

Nastojeći učiniti nemoguće, Hermod se dao u bijesnu potjeru, jašući neravnim i neprohodnim stazama. Konačno je stigao pred vrata Helheima, posljednji istureni položaj onostranih zemalja. Siguran u svoga konja, glasnik bogova je svim svojim snagama podbo Sleipnira koji je, gotovo kao vjetrom gonjen, preskočio vrata i nepovrijeđen se spustio na tlo dvorišta. Tada je sišao s konja i odlučnim se korakom uputio prema jednoj dvorani koju je vidio. Okružen mrtvačkom tišinom Hermod je vidio ljubljenog brata kako sjedi na jednom visokom sjedalu. Međutim, umoran zbog napornog putovanja i ošamućen neobičnim slikama mnoštva koje je prolazilo, Hermod je zaspao, odloživši za sutra ispunjenje svoga zadatka. Sutradan se doista uputio kraljici svijeta mrtvih, te joj gorkim i dostojanstvenim glasom opisao ogromnu patnju koja je pogodila Ase. Govoreći joj o žalosti Frigginih dana, koja je izgubila najdragocjenije dobro za jednu majku, zamolio ju je da Balderu dopusti povratak, a u zamjenu bogovi su joj bili spremni ustupiti što god zatraži. Kraljica je bila neodlučna jer je s jedne strane željela zadržati prelijepog boga, a s druge strane nije htjela na sebe navući božansku srdžbu. Računajući na zlo skriveno čak i u najčišćim dušama, Hel je obznanila da Balder može napustiti njezino kraljevstvo ako čitav svijet, uključujući sva živa i neživa stvorenja, bude oplakivao njegovu smrt, dokazujući na taj način da su ga uistinu svi voljeli.

Ispunivši svoj zadatak, Hermod se oprostio od Baldera koji mu je, poštujući pravila gostoprimstva, dao darove za Odina, majku i suprugu. Nakon toga, božanski glasnik je napustio mračno kraljevstvo mrtvih, noseći sa sobom Helinu propusnicu. Stigavši u Asgard, Hermod je iznio Helin prijedlog. Bogovi su odmah poslali glasnike po svijetu, pozivajući kovine, biljke, stijene, životinje, ljude i svaki postojeći element u svijetu na oplakivanje Balderove smrti. Bilo je nevjerojatno vidjeti kovine kako plaču, topeći svoju tvrdoću bez pomoći kovačkog ognjišta i užarenog uglja. Stabla su se pokrila najfinijom rosom, oči divljih zvijeri zamaglile su se toplim suzama. Posvuda je kraljevala tuga i svugdje su se vidjeli opipljivi znakovi ljubavi prema Balderu. Nažalost, u jednom bijednom kućerku, božanski glasnici su pronašli neku zlu staricu imenom Tok, koja je odbila plakati i, pruživši dodatni dokaz svoje zlobe, izgovorila fatalne riječi: “Neka Hel zadrži ono što ima”.

Lokijeva kazna

Stoga je siroti Balder bio prepušten svojoj sudbini, a bogovima nije trebalo dugo da shvate kako se u odjeći zle starice i ovoga puta skrivao podmukli Loki, prokleti remetitelj božanske sreće. Umorni od njegovih zlodjela, Asi su odlučili jednom zauvijek dokončati njegovu nepresušnu zlobu, izbacujući ga iz svetog zbora. Međutim, predvidjevši ogorčenu srdžbu bogova, Loki je pobjegao na jednu planinu gdje je, kako bi se obranio od napada, izgradio izvanredno boravište sa širokim otvorima u smjeru četiri strane svijeta, tako da je mogao opaziti upad eventualnih neprijatelja odakle god budu dolazili. Osim toga, tijekom dana Loki je poprimao izgled lososa te je, siguran u svoje prerušavanje, plivao u ledenim vodama obližnjeg slapa. Sjedeći na svome prijestolju, Odin je ipak mogao svojim mističnim pogledom pretražiti svaki zabiti kutak u svemiru, te je u veoma kratkom vremenu opazio utočište ovoga podlaca i otkrio ga Asima. Bogovi su spremno krenuli, formirajući povorku na čijem je čelu bio mudri Kvasir, jedini koji se mogao oružjem inteligencije suprotstaviti Lokijevoj dvoličnosti i prepredenosti. I zbilja, on je bio prvi koji je otkrio Lokijevo prerušavanje, te je savjetovao da se napravi jedna jaka mreža, zamka od najgušćih i neprobojnih petlji. Slijedeći Kvasirove upute, bogovi su se uputili do slapa i tamo bacili mrežu, ali je Loki dvaput uspio izbjeći postavljenu zamku. Konačno, ostavivši mrežu, Thor je počeo progoniti neobičnu ribu u njezinom prirodnom elementu, te ju je munjevitim zahvatom uspio zgrabiti za rep pogubnim stiskom. U uzaludnom pokušaju da se oslobodi ovog hermetičnog stiska, Loki riba je doživio preobrazbu: rep mu se produljio pa su, prema nordijskom vjerovanju, kao potomci ove ribe lososi zadržali svoj karakteristični produljeni oblik.

Sada se lukavi gospodar intriga našao bijedno zatočen u dubinama jedne mračne pećine. Smislivši kaznu dostojnu njegovih okrutnih djela, Asi su uzeli tri kamene ploče, glatke od tisućgodišnjeg rada atmosferskih sila, te su vješto u svakoj od njih napravili rupu. Zatim su, zaboravivši svako milosrđe, jednog od Lokijevih sinova imenom Vali pretvorili u proždrljivog vuka, grabežljivu zvijer sa ždrijelom žednim krvi, te pred njega postavili Narfija, drugog sina prokletnika, nakon čega ga je njegov rođeni brat pretvorio u bezobličnu gomilu mesa i krvi. Bio je to prizor užasne okrutnosti. Zaslijepljeni žeđu za osvetom, Asi su se poput hijena bacili na Narfijevo tijelo, te su sa strašnom odlučnošću odstranili njegova crijeva, napravivši od njih jake konope. Kao pobješnjeli egzekutori neke vrste slijepe pravednosti vođene srdžbom, bogovi su još uvijek krvave konope provukli kroz rupe na stijenama i njima sputali Lokijeva ramena, bokove i koljena. Pričvršćen svojim vlastitim mesom, Loki je morao trpjeti dodatne muke: otežavajući njegove patnje, Skadi je ulovila jednu otrovnu zmiju i vezala je iznad glave zločinca tako da se njezina otrovna izlučevina cijedi na njegovo lice.

Tada je Sigin, koja je ostala Lokijeva vjerna drúga čak i u ovom njegovom konačnom porazu, zgrabila jednu posudu i sa zaljubljenom odanošću počela hvatati kapljice otrova. Drevni nordijski pjesnici su pripovijedali da je Sigin neumorno branila muževljevo lice od otrovnih kapi, ali je svako malo bila prisiljena prazniti posudu tako da je tekućina ipak padala na svoju žrtvu. Ove malobrojne kaplje bile su dovoljne da izazovu bolne grčeve i trzanja “zarobljenika bogova” koji, iako nepokretan, nije prestajao nanositi štetu čovječanstvu: uvijajući se, zemaljske su se dubine strahovito tresle zbog njegovih hropaca. Prema nordijskom vjerovanju, potresi su samo posljednji, slabašni, gotovo nestalni refleks tih trzaja izazvanih Lokijevim patnjama.