Louis Couperus (1863-1923) slovi za jednog od kanona holandske književnosti. Tijekom svog života Couperus je uživao međunarodni ugled. Njegova djela su štampana u više izdanja i često prevođena na druge jezike. Posebnu pažnju pobudio je kod Oscara Wildea, koji je hvalio njegovu knjigu Sudbina (Noodlot), na engleski prevedenu kao "The Footsteps of Fate".

Tiha moć je roman objavljen 1900. Zajedno sa Sudbinom (Noodlot) i Eline Vere, jedno je od najpoznatijih djela Louisa Couperusa. Ove godine roman je izašao u Zagrebu, u izdanju Udruge Krug knjiga.


(Ulomak)

Tajnik Onno Eldersma je bio u gužvi. Svaki dan je donosio poštu u ured rezidencije, gdje je radilo dva povjerenika, šest činovnika, mnogo đuru-tulisa i magangsa, u prosjeku, nekoliko stotina pisama i druge pošte, a upravitelj će odmah gunđati ako bude zaostalog posla. On osobno je naporno radio, pa je i od svojih činovnika očekivao isto. Ali nekad bi došla lavina pošte, potraživanja, molbi. Eldersma je bio onaj tip službenika koji je uvijek bio nečim zauzet, i Eldersma je uvijek bio u gužvi. Radio je ujutru, popodne i navečer. Nije upražnjavao sijestu. U četiri sata bi pojeo malo riže s prilozima, a potom se malo odmorio. Srećom, bio je dobre građe, svjež. Svjež, ali je svu svoju krv, rad mišića, sve svoje nerve trebao za posao. Nije to bilo nešto malo piskaranja, bavljenja papirima: bio je to teški rad pera, rad mišića, rad nerava, i uvijek, uvijek dalje. Zapalio bi se, sam sebe izjedao, pišući. Više nije imao drugih ideja, bio je samo činovnik, uredski čovjek. Imao je finu kuću, najdražesniju, sasvim izuzetnu ženu, dobro dijete, ali više nije imao oko za njih, mada je živio, kao opijen, u svom enterijeru. Samo je radio, pedantno, odrađivao ono što je mogao. Ponekad bi rekao upravniku da ne može više odraditi. Ali je Van Oudijck, po tom pitanju, bio neumoljiv, nemilosrdan. I on sam je bio zapadnjački tajnik: zna on što je to. Bio je to teški rad, kolska vuča kao da si konj. Bilo je to živjeti, jesti, spavati sa olovkom u ruci. Tada bi mu Van Oudijck pokazao ovaj ili onaj posao, koji se još morao odraditi. A Eldersma, koji je rekao da više ne može, bi dovršio taj posao, i tako, znači, uvijek odradio više no je mislio da može.

Onda bi njegova žena, Eva, kazala: moj muž više nije ljudsko biće, moj muž više nije muž: moj muž je činovnik. Ta mlada ženica, vrlo europski orjentirana, ranije nikad nije bila u Indoneziji, sad već nekoliko godina u Labuvangiju, nikad dosad nije znala da čovjek može raditi toliko kao što radi njen muž, u jednoj toploj zemlji poput Labuvangija u doba istočnog monsuna. Prvo se tome odupirala, tražila svoja prava, htjela mu nametnuti njena pravila, ali kad je zaista uvidjela da on nema ni minute viška, odustala je od njih. Brzo je uvidjela da njen muž neće živjeti s njom, niti ona sa svojim mužem, ne stoga što on nije dobar muž, koji mnogo voli svoju ženu, nego jedino stoga što je pošta svakoga dana donosila dvije stotine pisama i drugih stvari. Odmah je uvidjela da ona u Labuvangiju – u kojem nema ništa – mora tražiti utjehu u njenoj kući i, kasnije, u njenom djetetu. Uredila je kuću kao svetilište umjetnosti i ugodnosti i razbijala glavu u vezi sa odgojem njene male djece. Bila je umjetnički nastrojena žena a i poticala iz umjetničke sredine. Otac joj je bio Van Hove, naš čuveni pejsažist; majka joj bješe Stella Couberg, čuvena koncertna pjevačica. Odgojena u domu umjetnosti i muzike, Eva je taj svijet još kao malo dijete udisala iz slikovnica, i pjesmica za djecu – Eva je udata za indonezijskog činovnika, i s njim je pošla u Labuvangi. Voljela je svog čovjeka, snažnog momka iz Frislanda (jedna od 12 oblasti/provincija u Nizozemskoj, prim. prev.), i nekog tko je dovoljno obrazovan da ima mnogo interesovanja. I ona je pošla, sretna zbog njene ljubavi, i sa velikom iluzijom o Indoneziji, o svom tom orjentalizmu u tropima. I htjela da zadrži tu iluziju, koliko ju je god muž upozoravao. Već u Singapuru je naišla na brončanu boju golih Malezijaca i šaroliki orijentalizam kineskih i arapskih četvrti; krizantemska poezija japanskih čajžinica, kraj kojih se vozila… Ali već brzo, u Bataviji, u njena očekivanja da će u Indoneziji svuda vidjeti nešto lijepo, bajkovito, Tisuću i jednu noć, se uvuklo sivilo razočarenja. Rutina malog, običnog života svakodnevice prigušila je njenu jaku želju za divljenjem i najednom je uvidjela svu tu apsurnost, još prije no što je mogla vidjeti udaljenu ljepotu. U njenom hotelu gospoda u donjim dijelovima pidžama i kabaiju, ispruženi na dugačkim stolicama, lijene noge na rastavljenim letvicama, stopala - mada vrlo uredna - ogoljena, a prsti se mirno vrte u ugodnoj igri palca i maloga prsta, čak i kad bi ona prolazila ... Dame u sarongu, kabai – jedina praktična odjeća za jutro, koja se brzo promijeni, dva, tri puta u jednome jutru, ali koja rijetkima dobro stoji i čija je ravna crta pozadi izuzetno oštra i ružna, koliko god da je čovjek elegantno i fino nosi. Banalnost kuća sa svim njihovim krečom i katranom i ružnim nizovima saksija; neplodna, spržena zemlja, prljavština domorodaca…U europskom životu sve te male apsurdnosti: čudan akcent pri uzvikivanju, malograđanska žustrina činovnika – samo članovi Vijeća Indonezije na glavi nose cilindre… Stroga pravila bontona: prijem prvo napušta najviši činovnik, a onda slijede ostali… I male posebnosti tropskog praktičnog života: drveni sanduci i konzerve s petrolejom se koriste za sve i svašta: drvo za okvire dućanskih prozora, kante za otpatke i ručno pravljeni namještaj, konzerve za kućne oluke i kante za zalijevanje i svakojake kućne alatke… Ta mlada, veoma obrazovana ženica, s iluzijom Hiljadu i jedne noći, kod prvih utisaka nije razlikovala ono kolonijalističko – praksu Europljana, koji su se odomaćili u toj, njima neprijateljskoj, zemlji – od uistinu poetičnog, doista indonezijskog, čisto istočnjačkog, nepatvoreno javanskog – ta mlada ženica je zbog svih tih apsurdnosti, i još mnogo toga, odmah osjetila razočarenje, koje osjeti svatko tko, umjetnički nastrojen, dođe u koloniziranu Indoneziju, koja nipošto nije ni umjetnička, ni poetična, i gdje ljudi oko ruža u bijelim saksijama, pedantno, gomilaju što je moguće više konjskog izmeta, tako da se pri udisanju ružin miris miješa sa smradom upravo poprskanog đubreta. I ona je – kao i svaki pravi Holanđanin, pravi plemenitaš – prema toj lijepoj zemlji postala nepravedna, kao što postane svatko tko o njoj unaprijed ima viziju iz književnosti, a prvo se susretne s apsurnim stranama kolonijalizma. I zaboravila da sama ta zemlja, izvorno veoma lijepa, ne snosi krivicu za tu apsurdnost.

Provela je tu nekoliko godina, i čudila se, pa onda plašila, pa bila šokirana, onda se katkad smijala, pa onda nervirala, i na koncu se, sa svom razboritošću svoje prirode – i druge, praktične strane njene umjetničke duše – navikla.

Navikla na igru nožnih prstiju, na đubre oko ruža, navikla na muža, koji više nije ni čovjek, ni muž, nego činovnik. Puno je patila, pisala pisma puna očaja, patila od nostalgije za kućom i roditeljima, zamalo nije iznenada otišla odavde – ali to nije uradila, da ne bi muža ostavila u samštini, i navikla se, i prilagodila se. Osim što je umjetnička duša – izuzetno dobro svira klavir - ona ima i srce hrabre ženice. I dalje voli svog muža i umije da mu pruži ugodan dom. Vrlo ozbiljno razmišlja o odgoju svog djeteta. I kad se navikla, postala je pravednija i odjednom u Indoneziji vidjela mnogo toga lijepog, cijenila statičnu eleganciju kokosovog drveta, rajski okus indonezijskog tropskog voća, ljepotu krošnji u cvatu, i, u unutrašnjosti zemlje, vidi plemenitost prirode, skladnost planinskih talasanja, bajkovite prašume džinovske paprati, prijeteće jaruge duboke poput kratera, zrcalne terase vodom potopljenih sawaha, s nježnozelenom bojom mladih padija, i, kao otkriće umjetničke vizije, karakter Javanaca: njegovu gipkost, njegovu gracioznost, njegov pozdrav i njegov ples, njegovu urođenu aristokraciju, često vrlo jasno poteklu iz plemenitog porijekla, od pra-prastarog plemstva, a pretočenu u diplomatsku okretnost, prirodno štovanje vlasti, silom prilika deformiran pod jarmom vladara čiji zlatni širiti u njemu prizivaju urođeni osjećaj štovanja.

Eva je oko sebe, u očevoj kući, uvijek vidjela štovanje umjetničkog i lijepog, čak do dekadentnosti; uvijek su, u okruženju nepatvoreno lijepih stvari, ga isticali lijepim riječima, u muzici, na milosrdnu crtu života, i možda suviše samo i isključivo na tu milosrdnu crtu. A sad bješe odveć izvježbana u ovoj školi ljepote da bi ostala zatočena u razočarenju, da bi vidjela samo kreč i katran tih kuća. mala pretvaranja službenika, drvene sanduke i konjsko đubrivo. Njen umjetnički duh sad je vidio kuće poput palača, tipičnost službeničke gordosti, koja skoro da i ne može biti drugačija, i sve te detalje sad je vidjela oštrije, unutar cjeline indonezijskoga svijeta, dok nije doživjela istinsko otkrovenje. Samo što je i dalje ćutila nešto čudno, što nije mogla raščlaniti, nešto od misterije, mračne tajne, nešto za što je osjećala da sablasno odzvanja u noćima… Ali, mislila je, to su samo tama i šûm gustih krošnji, nešto poput tihe muzike, tihi zvuk harpe u daljini, nejasan znak upozorenja… Šum u noći, više ništa, i o njemu je lirski snatrila.

U Labuvangiju – malom glavnom gradu u unutrašnjosti – su je često iznenađivali lokalni elementi, jer je imala nešto uzbudljivo, zato što je bila poletna, spontana, sretna u životu – čak i u Indiji – sretna zbog ljepote života, stoga što je imala zdravu narav, blago prigušenu i odsutno sanjivu u ugodnom nastojanju da želi samo lijepo, lijepu crtu, lijepu boju, misao o umjetnosti.

Za one koji su je poznavali, ona je bila ili antipatična, ili vrlo simpatična: rijetki bi na nju ostali ranodušni. U Indoneziji je zadobila status posebnosti: kuća joj je bila posebna, njena odjeća posebna, odgoj djece poseban, njene ideje posebne, a samo je njen muž iz Frieslanda bio skoro običan u tom okružju, koje kao da je škarama izrezano iz nekog časopisa za umjetnost. Pošto je voljela ugodno društvo, oko sebe je skupljala što je moguće više europskih elemenata, koji su rijetko bili umjetnički, ali su unosili ugodan ton, nešto što je sve podsjećalo na Holandiju. To društvance, ta grupa ju je obožavala, i spontano govorila tonom koji joj je godio. Pošto je bila obrazovanija od ostalih, ona je bila glavna, usprkos tome što nije imala dominantnu narav. Ali nekima sve to nije bilo dobro, i ti neki su je nazivali ekscentričnom. Njoj naklonjeno društvance, međurim, ta grupa, joj je ostala vrijedna, trgnuta iz blage letargije indonezijskog života i potaknuta na koncerte, nove ideje, želju za životom.

Tako je oko sebe imala doktora i njegovu ženu, glavnog inženjera i njegovu ženu, controleur-kotta i njegovu ženu, a ponekad, osim njih, nekoliko kontrolora, nekoliko mladih uposlenika iz tvornica šećera. Oko sebe je okupila veselu družinu, gdje je ona dominirala, s kojom je igrala komediju, išla na izlete u prirodu i koju je očarala svojom kućom, haljinama i epikurejskom umjetničkom linijom života. Ovi su joj opraštali sve ono što nisu razumjeli – estetiku života, Vagnerovu muziku – stoga što ih je podarila veselje, malo želje za životom i ugodnog druženja u smrtno dosadnom indonezijskom stranstvovanju. Za to su joj bili duboko zahvalni. I tako je došlo do toga da njena kuća postane središtem socijalnog života u Labuvangiju, dok se upraviteljeva kuća, prekoputa, dostojanstveno povukla u sjenku varingininog drveta. Leonie Van Oudijck joj nije zavidjela. Ona je voljela svoj mir, i sve veoma rado prepuštala Evi Eldersma. I tako se Leonie ni u što nije miješala, ni u slavlja, ni u društvo muzike-i-komedije, ni u dobrotvorne akcije, i sve te socijalne obaveze, koje upraviteljeva žena inače osjeća na svojim plećima, sve to je prepustila Evi. Leonie je jednom mjesečno priređivala prijem, razgovarala sa svima, svima se smješkala, a za Novu godinu pravila veliki bal. Time se određivao socijalni život u upraviteljevoj kući. Mimo toga je živjela u svom egoizmu, u svojim zadovoljstvima, kojima se sebično okružila, u roskastom sanjarenju anđelčića i onome što može prigrabiti od ljubavi. Katkad, s vremena na vrijeme, osjetila bi potrebu za Batavijom i odlazila tamo na nekoliko mjeseci. I tako je živjela kao upraviteljeva žena, svoj život, a Eva radila sve, a Eva svemu davala ton. To je ponekad izazivalo malo ljubomore, primjerice između nje i žene inspektora financija, koja je smatrala da njoj, a ne tajnikovoj ženi, pripada prvenstvo odmah nakon gospođe Van Oudijck. Onda su tu bile prepirke oko indonezijskog etiketiranja činovnika, i priče, kružili su tračevi, uveličavanja, pogoršavanja, sve do najudaljenije rezidencijalne tvornice šećera. Ali Eva nije obraćala pažnju na priče i radije se bavila ugodnom atmosferom u Labuvangiju. A da napravi nešto lijepo, radila je sa njenim malim klubom. Izabrali su je za predsjednicu teatarske družine Thalia, i ona je to prihvatila, ali pod uvjetom da se ukine pravilnik. Htjela je da bude kraljica, ali bez pravilnika. Rekli su joj da to ipak ne ide: pravilnik je uvijek postojao.A Eva im odgovori da ne želi upravljati ako bude pravilnika. Onda će radije samo igrati u predstavama.

I popustili su: pravilnik Thalije je ukinut. Eva je zadobila apsolutnu vlast, sama izabirala tekstove, dijelila uloge. I to je bilo doba procvata družine, igralo se, pod njenom palicom, igralo tako dobro da su ljudi dolazili čak iz Surabaje da prisustvuju predstavama u Concordiji. Predstave su bile na takvoj razini da to u Concordiji još nikad nije bilo viđeno.

To ju je opet učinilo ili omiljenom, ili skroz neomiljenom. Ali je ona nastavila dalje, i pobrinula se za malo europske civilizacije, da ne bi previše “zarđali” u Labuvangiju. I ljudi su smišljali svakojake podlosti ne bi li bili pozvani na njene večere, koje bjehu i čuvene i zloglasne. Jer, od gospode je tražila da dođu u suknjama, a ne u njihovim singapurskim kaputićima, bez košulje. Predložila je suknju i bijelu kravatu, i u tome bila neumoljiva. Dame su već odavno dolazile u dekolteu, zbog svježine, i to im se jako sviđalo. Ali, jadni muškarci su se grdno mučili, ispočetka bili uspuhani, gušili se u visokim ovratnicima; to je nezdravo, tvrdio je liječnik; stariji gosti govorili: to je glupost i raskid sa starim indonezijskim običajima...

Ali kad su prošli pru fazu puhanja u suknji i visokim ovratnicima, svi su te večere kod gospođe Eldersma počeli obožavati, upravo stoga što su priređivane na europski način.

(S nizozemskog preveo: Goran Sarić)

Kratki sažetak:

Otto van Oudijck je 48-godišnji stanovnik u izmišljenom mjestu Laboewangi uz more u blizini Surabaje na Javi oko 1900. Kao holandski administrator, po hijerarhiji je iznad lokalnog plemstva, posebno kraljevog namjesnika (regenta), Raden Adipati Surio Sunarija iz lokalne kraljevske porodice koja je zadržala svoj stari položaj moći. Sav predan poslu, ni ne primjećuje da ga bijela, puno mlađa supruga Léonie vara s njegovim sinom iz prvog braka Theom, Indijcem miješane krvi.

Roman završava opisom hadžija koji se vraćaju iz Meke, a koje trijumfalno prati lokalno stanovništvo. Pripovjedač opisuje kako zapadnjaci uopće ne utiču na svakodnevni život Javanaca. Oni i njihova tajanstvena zemlja protive se intervencijama stranaca i sve je ispunjeno tihom moći koja se opire evropeizaciji.


Kontekst:

Središnje teme u priči su kontrast između Istoka i Zapada u holandskoj Istočnoj Indiji i nesposobnost glavnih likova da se suoče sa drugačijom stvarnošću, te oni bježe u vlastiti svijet.

Iako su Holanđani na Javi vojno superiorni, oni dolaze u kontakt s tajanstvenom javanskom kulturom i stvarima koje ne razumiju. "Tiha moć" koja se suprotstavlja Holanđanima je simbol tajanstvene kulture i javanskog otpora stranoj vladavini. Taj otpor je pedesetak godina nakon objavljivanja knjige doveo do neovisnosti Indonezije.