Umro je intelektualac i umjetnik za kojeg se s pravom može reći da je svjetskog formata – Akademik Tvrtko Kulenović.

Odrastao je u unutrašnjoj duhovnosti slikarskog ateljea i izvanjskim kricima i slikama užasa svjetskog rata. Tako se izoštravala njegova percepcija i stoga nikada nije mogao prestati gledati svijet drugačije nego kroz vizuru historijsko-duhovnih galerija. U sarajevskom ateljeu njegovog oca Hakije nije bilo pregradnih zidova. Njih su zamjenjivale visoke police prepune knjiga. Percepcija izgrađena na slikarskom motivu, na detalju, na valeru, na prostornom komponovanju, na boji i liniji crteža, na igri svjetla... već tada je bitno odredila način na koji je Kulenović gradio sebe i kao putnika kroz predjele i gradove i kao putnika kroz tekstove i vrijeme. Iz književne slike i detalja gradio je stavove o cjelini književnih svjetova pojedinih pisaca, a preko njih razotkrivao duhovne kodove različitih epoha i različitih kultura. Takvim čitanjem gradio je u sebi pisca koji je uvijek u stanju da snagom konkretnog primjera dovodi u vezu i međusobno prepliće brojne svjetove; da se s lakoćom kreće po geografsko-kulturnoj mapi svijeta i njegovoj duhovno-historijskoj vertikali. Sazrijevajući u prostoru koji je organiziran knjigama a ne zidovima, Kulenović ni kasnije nikada nije mogao pristati na svijet koji se sastoji od autističnih prostora, čvrsto razdvojenih političkim, ideološkim, religijskim ili duhovnim bedemima. Svijest o višestrukoj pripadnosti, tema o kojoj se danas toliko puno govori, za njega je bila prirodno stanje duha još puno prije otiskivanja na putovanja širom svijeta.

Među slikama i knjigama bilo je u tom ateljeu uvijek puno porodičnih fotografija. Nečujno se odigravala jedna vrsta najintimnije drame između fotografije, slikarstva i književnosti; između površinskog i dubinskog predstavljanja ljudi i zbivanja zaustavljenih u trenutku na različite načine, između pojavne raznovrsnosti svijeta i njegove metafizičke izmaglice, dakle između drugačijih, ali podjednako značajnih pojavnosti. Kasnije, u periodu pune književne zrelosti, upravo će fotografija kao umjetnost izbora pravog trenutka, odigrati značajnu ulogu u Kulenovićevom stilskom profiliranju. Ona će često biti poticaj za njegov specifičan oblik književnog pamćenja, a lica bližnjih sa fotografija doprinijeće izgradnji stava o tome da je sav veliki i šareni svijet jedna porodica. Premda u toj porodici o kojoj svjedoče bezbrojne slike u Kulenovićevim djelima mi vidimo i zlo i dobro, i mržnje i ljubavi, i zločine i dobročinstva, trenutke ratova i trenutke smiraja, tuge i radosti... bez nje se ne može. Ne može se bez slučajnih ili izabranih, krvnih ili duhovnih srodnika za koje ćemo se žrtvovati da bismo tako osmislili fenomen vječne samoće ljudskog rađanja i umiranja. U njegovim esejima, kao i u njegovim romanima i putopisima, snažno se osjeti ljubav prema bližnjem u istoj mjeri kao i prema onom daljem i manje poznatom. Sve što čovjek može učiniti za dobro drugih u Kulenovićevom opusu predstavlja potencijalni svjetionik i konačno utočište naših lutanja, utočište koje može pružiti samo ideja vječne ljudske vezanosti.

A ono što Kulenović traži od konkretnog fizičkog putovanja ili putovanja kroz tekst uvijek je isto: kompletan čulni doživljaj i koncentraciju na detalj.

Da li će pri tome više učešća imati njegova erudicija ili ono što trenutno vidi i osjeti, apsolutno je nevažno. Upravo zato njegova esejistika nikada nije napadna demonstracija učenosti, ali ni haotični puki skup utisaka. Riječ je o stvaraocu koji je spreman u svakom trenutku pozvati u pomoć svoje veliko znanje iz brojnih oblasti kojima se bavio, ali ako mu se učini da se mora osloboditi svega toga on se spremno odriče znanja kako bi se mogao bez ikakvih rezervi predati izazovu punog emotivnog doživljaja onoga o čemu piše. To je jedan od razloga što su njegovi eseji prije svega vrhunska proza; zato su sve načelne rasprave o uzajamnom odnosu rodova (putopisa, romana, eseja, radio drama, scenarija) u njegovom slučaju praktično uzaludne i bespredmetne; zato se njegovi romani mogu čitati kao putopisi i eseji, a njegovi putopisi kao romani o romanima; samo takav autor u predgovoru za jednu od svojih Lektira (knjige književnih interpretacija) može žaliti što je nije napisao u formi pikarskog romana. Ne čudi što tako prirodno stoje jedan do drugog teorijski citat iz stručnog časopisa i haiku pjesma, pasus iz nekog klasičnog romana i kadar iz filma, dio sna i neka uspomena iz djetinjstva, mali esej o stihovima i pojmovi iz teorije komunikacija. I sve se to splelo u vijenac, zatvorilo se u krug sličan onom na vodi oko bačenog kamena, oko motiva koji se neprestano preinačava, prelazi u razne tonalitete dok ne iscrpi svoje mogućnosti. To je postupak kojim se u fino i složeno tkivo slažu činjenice međusobno daleke po smislu, porijeklu, po stepenu zbiljnosti, i ogledaju jedna u drugoj na mnoštvo načina.

Poput mitova u Levi-Straussovoj antropologiji, Kulenovićevi svjetovi se međusobno domišljaju i na taj način obogaćuju. Pri tome, iskreno iznutra, njegovo djelo vraća vjeru čitaocu da svi temeljni ljudski ideali nisu propali i da se još uvijek nisu svi veliki humanistički snovi utopili u ubrzane i kompresivne košmare današnjice. Tako dolazimo do čovjeka koji ljude oko sebe nije odbacivao, nego primao u svemir svoga naručja sa svim njihovim manama i vrlinama, onako kako se primaju samo najbliži srodnici.

Biće da je i to jedan od razloga zbog kojih Kulenović kao pisac nikada nije skrivao autorsko ja. Nije to ona vrsta otvorenosti koju razaznajemo u djelima klasičnih majstora romana. A od starih majstora je učio. U susretu s njima je osjetio koliko je važan detalj; kako se međusobno prepliću motivi; kako se jedan motiv neprestano transformira i kako prelazi u razne tonalitete dok se ne dotakne i posljednji sloj značenja.

Rat kao motiv i kao album fotografija užasa moderne historije možda ponajbolje ilustrira taj postupak: i onda kada njegova romaneskna priča u Čovjekovoj porodici putuje kroz porodičnu hroniku i španski građanski rat; i onda kada se u Kasinu tematizira Drugi svjetski rat; i onda kad nas pričom romana Istorija bolesti vodi po Sarajevu pod opsadom, konačno, kada u Jesenjoj violini kreira neki čudesan rezime svih ratova. Motiv rata kojim se preispituje moderna historija uvijek je pogled odozdo, iz konkretnih, pojedinačnih ljudskih sudbina, kako sam autor veli satjeranih na margine povijesti, tog živog pijeska, grobišta, smetljišta, kockarnice – Kasina. Individualne ljudske sudbine su ono što književnost mora pratiti. Milioni ljudi koje su pokrenule različite političke ideje doprinijeli su tome da se i zlo i dobro tokom dvadesetog stoljeća sve više depersonaliziralo; bezbrojni osvajači novih društvenih modela, isto kao i bezbrojni branioci onih već utemeljenih, svoj konačni smiraj nalazili su na grobljima i pod spomenicima neznanom junaku. Za Tvrtka Kulenovića i ona najšira ljudska porodica koja se našla na okupu u Španiji, isto kao i autorova najuža porodica okupljena na Balkanu, imaju svoj zdravstveni karton na kojem se kontinuirano ispisuje istorija bolesti već od prvih, naizgled bezazlenih simptoma.

Ako je život krug, piše Kulenović, onda je to vrlo veliki krug, a naš zadatak je da ne dozvolimo sebi zatvaranje u male krugove. Nema nikakve prednosti što živimo zatvoreni u pojedinom kulturnom ciklusu, kao u transu ili u snu. Treba naći način simultanog življenja u svim kulturnim oblicima a pri punoj svijesti...

Svoj osebujni način simultanog življenja Tvrtko Kulenović je davno stvorio, dosljedno njegovao, a onda pretočio u čudesno fluidno, vodeno premrežavanje svijeta. Zato je toliko logično da u Čovjekovoj porodici rijeka Manzanares cijelim svijetom teče, kao što je logično da na isti način teče Miljacka u Istoriji bolesti onda kada Sarajevo umjesto Madrida i Španije postane tragični centar svjetske medijske pažnje. Sve rijeke, sva mora, svi okeani ovog svijeta konačno se stapaju u ono što je za Kulenovića ne samo simbol života nego i temeljni princip njegove duhovnosti - u Majku vodu, kako je uostalom i naslovljena knjiga njegovih najljepših i najzrelijih putopisa. Ratovi su samo ekstremni oblici realizacije agonalnog utemeljenja svijeta; to je činjenica koju je nemoguće pobiti i stoga jesu jedna od dominantnih tema u Kulenovićevim romanima. Ali biće samog pisca nije bilo konstituirano na tvrdom, agonalnom odnosu među raznovrsnim pripadnostima koje bi se međusobno sudarale i isključivale. Negdje duboko u osnovi njegovog bića nije tutnjao heraklitovski rat kao otac, nego je gotovo nečujno strujala voda kao majka, pa otuda utisak da su svi njegovi književni svjetovi na talasima, u rastakanju vode na mirise, na boje i nijanse svjetlosti.

Jedno od svojih djela Tvrtko Kulenović je naslovio – Vrata koja se njišu. Njihaće se i dalje, nakon što je kroz njih prošao, bacajući to jako svjetlo svoje ljubavi, topline i duha na nas koji ostajemo na ovoj strani, kao i na generacije iza nas koje će u njegovim djelima znati otkriti ono bogatstvo koje smo mi previdjeli.

Muhamed Dželilović