Da je gluma životni poziv Nedire Kitanović, to je bilo jasno još dok je ona bila sasvim mala djevojčica. Nebrojene analogne fotografije u porodičnim albumima, te nekolike prastare VHS kasete u koferu ispod kreveta tu su da posvjedoče to: na njima vidimo jednu sasvim malu djevojčicu što namačkarena pleše, pjeva i imitira sve što zna, a to je ona, Nedira. Većinu tih fotki, skoro sve, napravila je Nedirina mama, a sve snimke tata, ljudi koji pod zakletvom mogu potvrditi postojanje navedene dokumentacije. Kao trećeg svjedoka navodimo Nediru samu, koja to i jeste pričala svima od kako je u osmom osnovne skontala da je gluma njen životni poziv.

Trudila se tokom srednješkolskih dana, ne toliko oko predmeta dosadnih i školskih, koliko da se što bolje pripremi za glumačku akademiju, instituciju svojih snova, mjesto na kom se – kako je ona to tada vjerovala – nalazilo ono ljubljeno trnje preko kog se gazi do zvijezda. Pohađala je glumačke radionice, pjevala u horu, išla na časove plesa i činila stotinu drugih stvari tokom te četiri godine, sve sa jednim te istim ciljem – da briljira na prijemnom.

Silno samopouzdanje je stekla tako i nastupila je pred komisijom bez trunke treme, ali to je ujedno bila sva korist od treniranja, pošto prijemni ne prođe. Niko od članova komisije nije bio oduševljen, ni recitacijom «Modre rijeke», ni plesnom koreografijom uz «Hajde da ludujemo ove noći», ni imitacijom Čakija iz «Hajde da se volimo», nevesela i smrknuta lica gledala su je od početka do kraja nastupa i otpala je odmah u prvom krugu.

Sedam dana poslije toga Nedira je intenzivno plakala i u žalosti razmišljala kako bi bilo bolje da se nije ni rodila, bolje za sve. U kakvom je grdnom pomračenju duše živjela tih dana vidi se ponajbolje iz slučaja Aladina Šobića zvanog Miladin, lokalnog pjesnika i Nedirinog tadašnjeg momka, koji jadan popi crveni karton samo zato što joj je, u želji da je ucviljenu razvedri, na poklon donio jedno malo plavooko crno mače. Ležeći po cijele dan i noć u krevetu poput bolesnice, trošila je rolnu papirnih ubrusa dnevno i hrane tolišno da joj otac i mati u sobi pored nisu mogli čestito zaspati zbog toga.

Osmog dana poče dolaziti sebi. U svijet živih ne vratiše je ni roditeljska obećanja da će joj kupiti čudesa, ni uzaludni Miladinovi poetski SMS-ovi, već tek dlake na njezinim rođenim nogama. Osjetivši pod rukom njihovu bodljikavu oštrinu, skočila je iz kreveta kao ofurena i smjesta pošla u kupatilo sa namjerom da ih se ratosilja po kratkom postupku. Dalje je sve išlo spontano i samo: kupanje, friziranje, šminkanje i oblačenje, a kad je poslije tri sata predanog rada bila gotova, ponovo je bila ona stara Nedira, što je tu da žari, pali i da bude glavna, svejedno je u čemu.

Pomirivši se sa činjenicom da od glume nema ništa kao sa uvijek dobrom božijom voljom, odlučila je pokušati sa studijem književnosti. Na ovome svijetu glumice nisu jedine poznate i slavne, bude i poneka književnica – to joj je bio početnički kont.

Pozvala je svog bivšeg momka da je on kao pjesnik pripremi za novi prijemni, a ovaj to jedva dočeka i potrudi se više nego oko ijedne svoje pjesme, potajno se nadajući slatkom pomirenju. Da ga je samo slušala, upamtila bi Nedira štošta korisno i tako možebiti osvojila još više bodova na prijemnom, ali ne prođe loše ni ovako, sa svojom vlastitom improvizacijom. Primiše je među redovne studente.

Pomislivši da je taj uspjeh direktna posljedica njegovih instrukcija, Miladin se obradova više i od Nedire same kad je čuo. Odmah dojuri da joj čestita i pri tome iskoristi priliku da je cmokne u usta, ali mu ona na to zaveza takvu strašnu šamarčinu da mu se srce sasulo u hiljadu komadića, ubivši ga tako kao pjesnika. Napustivši poeziju, Aladin se pretvori u običnog mladog kafanskog čovjeka, beznadežnog i beskrajno dosadnog.

Tračak nade za njega pojavi se početkom školske godine. Saznavši na uvodnim predavanjima šta se od nje traži, kako bi preko stotinu knjiga trebala pročitati samo za taj prvi semestar, Nedira se uspaniči i u panici smisli plan za koji joj je ponovo trebao dobri stari Milac, kako ga je ona zvala. Beskrajno sretan što ga je pozvala opet, Milac stiže u roku pet minuta i poče glumiti da je još uvijek duboko povrijeđen zbog šamara i svega, ali zadatak prihvati bez jedne suvišne riječi, krijući da je lud od sreće što uopšte može da joj služi; te je noći ponovo pisao pjesme i u krevet legao sa mišlju da konačno više izda taj famozni prvijenac: zbirku pjesama naslovljenih na ime one kojoj su posvećene – «Nedira». Mislio je dodati još i podnaslov – od sada pa zauvijek. Bio je jako zadovoljan sobom i nije mogao zaspati od nježnih vizija blistave budućnosti.

Plan Nedirin bio je krajnje jednostavan: sve što je Miladin trebao učiniti jeste da pročita tih stotinu i kusur knjiga i u najkraćim crtama izdvoji iz svake ono što je u njoj najvažnije. Odlučan u namjeri da se dokaže kao onaj od kog nećeš naći boljeg, zaneseni Milac prionu na posao odmah od sutra, ali spotače se već od prvi kamen, od nepremostivu Homerovu «Ilijadu», čiji ga je tegobni srok omamljavao i tjerao na drijemež sto puta efikasnije nego nekadašnji časovi matematike; pet je dana čitao samo prvo pjevanje, a kad ga najzad završi, pojma nije imao šta je pročitao, kako pokuša čega da se sjeti tako mu zazuji u glavi i ništa.

Vidio je da tim pravim putem neće daleko stići i odlučio potražiti kakvu stranu prečicu. Imao je sreće pri tome i našao je iz prve; kako ukuca u kompjuter riječ «Ilijada», tako se na ekranu izlistaše čitave hrpe kratkih tekstića o čuvenom epu, napisanih i objavljenih uglavnom od strane gimnazijalaca kojima je to bila lektira u prvom gimnazije. Pogledao je dva i odabrao duži, koji se, zahvaljujući proredu, protezao na skoro cijele tri stranice, ali lukavstvo ne prođe jer je isti taj tekstić Nedira već bila pronašla i sama. Razočarana u pomagača koji ne radi više od nje same, razriješila ga je dužnosti i zamolila da joj se više u životu ne obraća, učinivši mu s time definitivni kraj kao pjesniku, jer od toga dana Miladin zamrzi sve što je u bilo kakvoj vezi sa književnošću, pa tako i poeziju.

Prvobitni Nedirin strah da se neće snaći u potpunosti iščeznu kako otkri da postoji nešto što se zove skripta, dokument koji, ako je dobar, omogućava studentu da o svemu zna ponešto, to jeste, konkretno u njenom slučaju – sasvim dovoljno za prolaz, a često i više od toga. Dobre skripte, najbolje, pravila je Amela, nesebična kolegica sa klase i Nedira završi prvi semestar sa prosjekom od skoro osam; tačno osam bi joj bio prosjek da je nije zeznuo bosanski, da je samo dobila sedam umjesto šest. Zbog toga joj je bilo malo žao, ali u suštini je bila zadovoljna sobom i tražila je od roditelja dvije hiljade kao nagradu, zato što joj ih je mama bila obećala tokom onih prvih, najtežih dana. Tog se ljeta na obali Jadrana, pijana od domaćeg vina kog lokalni vinari između sebe nazivaju pljakom, hvalisala pred nekakvim Beograđanima iz Obrenovca kako je dala godinu na fakultetu bez da je jedne jedine knjige pročitala, a studira svjetsku književnost.

Zahvaljujući Amelinim zlatnim skriptama, ispiti joj do kraja studija više uopšte nisu bili neki problem, ali jesu zato seminarski radovi. Iz svakog predmeta su ih tražili i Nedira je, kad se sve skupa sabere, potrošila preko tri hiljade maraka plaćajući pisce-duhove da izrađuju ta govna u njeno ime, a još hiljadu na izradu diplomskog i magistarskog rada, tako da je to bila jedna strahota božija u pravom smislu tih riječi, ali eto bar se isplatila: magistrirala je u roku, na isti dan kad i ona uboga štreberica Amela, čak i prije nje na nekih pola sata.

Njena stara želja, da bude poznata i slavna, smanjila se tokom tih pet godina i više uopšte nije bila najveća. Sad je Nedira više od svega htjela lovu, ozbiljnu lovu, baš ozbiljnu lovu, jer slava će onda doći i sama. Znala je da se do toga ne dolazi preko noći, a pogotovo ne sjedeći skrštenih ruku, tako da je odmah stupila u akciju.

Ogroman napor uložila je tada da nađe sebi adekvatnog angažmana. Slala je pisma, prijave i aplikacije, na desetine njih, preko elektronske i obične pošte, ali džaba. Pohodila je kulturne prilike i upoznavala se sa ljudima uticajnim i moćnim, ali ništa ni od toga, jer njih nije dovoljno samo poznavati, moraš im nešta i dati ako hoćeš da ti učine po volji.

Tu joj je potragu uvelike otežavao način izražavanja na koji je prešla od kako je magistrirala, jednu vrstu dubokog žargona za koji je ona, zahvaljujući svom skriptorskom obrazovanju, mislila da je sofisticiran i uzvišen nad običnim bosanskim jezikom baš zato što ga niko živ ne razumije, čak ni ona sama, koja ga je govorila ne kao čovjek, već kao papagaj, bez svijesti o značenju onoga što izgovara. Da samo nije bila lijepa i zgodna kao što jeste, niko ne bi imao živaca da je sluša ni cijelu minutu, a ovako bi prinuđena iznova i iznova gledati kako njene najkomplikovanije i najzvučnije papagajske riječi ne proizvode ama baš nikakvog uticaja na one kojima su upućene, za šta je krivila opštu neukost i nepismenost koja vlada u savremenom domaćem društvu.

Istina, neki od njih ponudiše trgovinu, mogućnost kupovine radnog mjesta bez da marke potroši. Najluđeg među njima Nedira ošamari, starca starog sedamdeset ljeta, ne onda kad joj je predložio goli ručak na njegovoj vikendici, za kojim bi mogli ozbiljno popričati o njenom namještenju u jednoj državnoj instituciji, već tek kad je poslije toga htio ispasti duhovit pa rekao: «I labavi može da zabavi, he-he!»; oduvijek je znala opaliti dobar šamar i starčev tupe je sletio s glave u najcrnju lokvu podno zidina trotoara.

Tako prođoše dvije besplodne godine i Nedira postade obeznađena. Obuzimale su je najcrnje slutnje o svom jadnom i bijednom kraju: sama i od sviju zaboravljena, umrijeće ona u kakvoj mračnoj i vlažnoj rupčagi bez da je ikada u životu imala svojih pet minuta slave. Moj bože, takav talenat! Suze su same tekle.

Takva puknuta više nije znala ni šta radi. U jednom momentu pod ruke joj dođe knjiga, a ona je samo tako otvori i poče čitati. Prvi put u životu Nedira pročita jedan roman od početka do kraja, ne zbog toga što joj je neko rekao da to uradi, već svojom voljom, zato što je to što čita zanosi i opija.

Bio je to «Alhemičar» od Paula Koelja. Sada je bila svjesna da je studirala bezvrijedan fakultet i da je on u mnogo čemu kriv za njenu tužnu sudbinu, jer tamo su je učili za tu knjigu da je to trivijalna književnost i šund literatura, iako je u isto vrijeme bila nekako i ponosna što je magistrica takvih divnih pojava na svijetu kao što je to remek djelo. Ono joj napuni srce vjerom i vrati joj njeno nekadašnje samopouzdanje, koje je prijalo više nego ikad s obzirom da ga se domogla izranjajući iz najmračnijih dubina svog neuspjesima skrhanog bića. Nabacivši joj dodatne korice sa imitacijom leopardovog krzna da je malo prikrije, stavila je u torbu sa namjerom da je od sada uvijek nosi uza se kao kakva vjernica Sveto pismo; knjige Paula Koelja imale su presudan uticaj na živote miliona ljudi širom svijeta.

Sada je znala da mora nastaviti slijediti svoju ličnu legendu, da je njezina trenutna nesreća zapravo iskušenje na putu do blaga o kom je sanjala. Isto tako znala je da se negdje u ovome svijetu nalazi alhemičar koji će joj pomoći, zbog čega čak malo i ljutnu na sebe samu što se tolike dane, cijelih petnaest, zatvorila u kuću kao kakav skoreni puž, umjesto da traži čovjeka.

Jednom kad je znala koga traži, Nedira ga nađe brzo. Njen alhemičar zvao se Amela i bio je žensko. Potaknuta čitanjem, mućnula je malo glavom i tako se sjetila drugarice na čijim je skriptama diplomirala i magistrirala, koju je do tada bila zaboravila kao mrskog svjedoka svoje slabosti, jer je negdje u dubini duše bila svjesna da je sramota magistrirati književnost bez pročitane knjige. Svjesna da je negdje na tom mukotrpnom putu čeka blago, izgubila je stid, pronašla Amelin broj i nazvala je.

Sastale su se, prema Nedirinom prijedlogu, u jednoj slastičarni. Računala je da će Amela, siromašna seljančica iz provincije, propjevati kao ptičica ako se valjano nakrempita i našampita, ali Amela nije htjela uopšte jesti kolača i naručila je bozu, što nije uticalo na njezinu alhemičarsku ulogu, izvede je perfektno i na bozi.

Zlato koje joj je predala tom prilikom rezultiralo je Nedirinom spoznajom sljedeće stepenice na koju joj se valja popeti, poslije diplomskog ide magistarski, a poslije magistarskog doktorski. Sad su svi magistri i nije to više kao nekad magistarski, nema više tu težinu, zbog čega moraš završiti doktorski da bi se istakao. Jednostavno i sasvim logično, i najbolje, jer ne bi Amela išla na to da je bezveze, ona to zna.

Tu se našao jedan veliki problem, ne taj što je godina na doktorskom četiri hiljade, nego što nije imala dovoljan prosjek da uopšte može konkurisati na takozvani treći ciklus studija. Rekla je roditeljima da sve te dane nije bila u krevetu zato što je tugovala za momkom, već zato što će tamo neka seljanka iz pizde materine Amela biti doktorica nauka samo zato što joj je otac prodao kravu da joj plati sve što treba, a ona, koja je od nje pametnija, pismenija, kulturnija i načitanija sto puta, ona neće biti niko i ništa samo zato što oni za nju neće prstom da maknu.

Izbila je žučna svađa za stolom i večera je bila pokvarena, ali kasnije te večeri otac tiho pokuca na vrata Nedirine sobe, koja brzo sakri Koelja ispod jastuka i napravi se da leži na boku licem prema zidu, pa slabašnim glasom više zameketa, nego što povika: «Naprijed...» Otac nije čuo i kucao je opet, tako da je viknula: «Naprijed!!!», iznervirana što sve mora po sto puta govoriti. Skrušenim glasom, otac se izvini što je vikao za stolom i obeća da će učiniti sve što je u njegovoj moći, što je značilo da će dati pare, za koje je Nedira znala da ih ima jer je više puta prisluškivala roditelje u dnevnom boravku kako pričaju o kupovini nekretnine. Majka je i tako uvijek bila na njezinoj strani i scena za stolom izvedena je prvenstveno zbog oca.

Koštalo je to starog dobrijana previše, ne smijemo ni napisati koliko, ali nije imao izbora, ipak mu je to bila jedina kćerka. Sve i da je kupio tu vikendicu na Vlašiću, i to bi uradio prvenstveno da njoj ostane, da ima nešto konkretno iza sebe u životu, ali eto ona to neće, ona hoće škole. Ko zna, možda je tako i bolje, rentabilnije? Kupio je buket cvijeća, flašu šampanjca, bombonjeru i pošao kući čestitati kćerki što su je primili na doktorske studije, iako je u pravilniku institucije pisalo da takvi kao ona ne mogu upisivati to.

Bio je to pun pogodak, taj treći ciklus studija. Da je bogdom nastava oduvijek bila tako organizovana, zablistala bi ona davnih dana! Tu više nije bilo dosadnih predavanja, već odeš lijepo na piće sa profesoricom ili profesorom i tamo razgovarate to što treba, normalno, ljudski, prijateljski, tako da se ne osjećaš više kao neki đak, već kao ozbiljan intelektualac.

Više je nisu smarali ni sa knjigama, jer su profesori podrazumijevali da je ona sve to već pročitala i savladala dok je na doktorskom, ali pravo budi rečeno – jednom kad je otkrila knjigu, nju više nije trebalo nagovarati da joj se poda. Pod krinkom naučne ekspertize i tobožnje želje da raskrinka trivijalnu književnost, čitala je djela Koeljova sva redom, a to što ih je kasnije u društvu profesora opanjkivala i na ružan glas iznosila, to joj ništa nije smetalo da ih intimno obožava. Izula se dvjesta maraka obućaru da joj on uveže u crnu kožu kolekciju njegovih djela, te da svaku obilježi drukčijim detaljem od bijele kože na hrptu kako bi ih mogla raspoznati u vrsti.

Našla je novog momka, stotinu puta boljeg od starog, jednog šarmantnog bankara po imenu Amsal, koji je divno svirao gitaru, a zahvaljujući intimnijim poznanstivma sa članovima akademske zajednice, pomalo poče i lova kapati, u vidu honorara za članke što ih je objavljivala u književnim časopisima iz zemlje i regije, u kojima može objavljivati svako kome profesori daju dobre preporuke. Osim što je objavljivala, Nedira je isto tako i čitala te časopise, da uprati malo kako drugi i da napljačka izraza, s kojima je poslije kitila svoje radove i u tome uživala, smatrajući se lukavom poput lisice.

Tri godine tako prođoše dok si dlanom od dlan i Nedira doktorira. Da sve postane kompletno i savršeno nedostajala je još samo jedna stvar, a to je neki profesionalni angažman, nešto što će joj nastaviti davati društvene počasti i priznanja, za kojim je ona potajno i dalje žudila cijelim svojim bićem, te još para da Amsalu i njoj, pa nekad poslije i onome što će od njih postati, ne zafali nikad ništa, da imaju sve i samo uživaju.

Čekala je i čekala, ali nije previše, jer već sljedeće godine otvori se konkurs za poziciju asistenta na njezinom odsjeku, na kom je primiše u stalni radni odnos, da radi na obučavanju budućih intelektualaca za pitanja svjetske književnoti u zemlji.

Nisu primili Amelu, čiji otac nije imao više šta prodati i ona je nastavila raditi u kafiću. Nedira je bila sklona vjerovati da je to božija pravda i udala se za Amsala. Kupili su stan na Kovačićima od osamdeset kvadrata, da njoj bude blizu na posao, a on je svakako išao autom.

Četvrta priča u zbirci Čudo na Miljacki Borisa Lalića