Neki zemljaci desetljećima pustim obećanjima popunjavaju praznine u našim srčanim komorama k'o ostaci hrane šupalj zub. Ali nepravde ostaju nedirnute između iskrzanih fotografija u škrinjama na tavanima roditeljskih kuća ispod crvotočinom načetih greda. Djeca iz tih kuća spuštaju se u gradove prigradskim autobusima da budu opštinski odbornici gluhi za mitove gradskih dječaka. Nepravde se zataškavaju rijetkim i blagim presudama lokalnih sudova. One napuštaju čovjeka tek sa smrću posljednjih koji se nadaju. Kad se sve okolnosti poklope. Iza presuda ostaje gomila ravnodušnih. To je iznad svakog. To je iznad mene. I ovo samo navodim da razblažim nesreću k'o voda koncentrisani industrijski sirup od maline.

Kanjoni rijeka su kanjoni. I planine su planine. One nisu nikada trebale biti državne granice. Ne trebaju rijekama odrubljene glave i leukociti da bi stigle do svog ušća. A planina ne ponavlja jeku mrtvačkog hropca čovjeka zbog šumske mahovine i kukaca koje je izmamila vlaga, već zbog potrebe izrade zemaljskih globusa. Ljudska koža na Suncu mijenja boju. I cigani na Grand televiziji imaju bijele kosti. Povrh svega, navike se mijenjaju.

Moja država ne postoji zbog interesa građana. Nekolicina zemljaka drži nas zatočene u vlažnom podrumu ispod fiskulturne sale. Lupaju nam pečate na bezbrojne dokumente. Kažu da je na tome mjestu nekad bio logor. Drugi, opet, tvrde da nije. Mi ostali pazimo da ne nagazimo na neobilježeni grob. I zbog ožalošćenih. I zbog počinioca. Izbjegavamo pješačke prijelaze ispred državnih institucija zbog pobješnjelih službenih vozila. Strah je svuda. I mrak je. Strahujemo svaki dan da nas neko ne preglasa. I muk je. Jer nestaju muzičke radio-stanice sa urbanom muzikom.

Svojom voljom ugazio sam u genetsko izmanipulisano govno. Smrdi k'o sam đavo. Raznio sam ga đonovima cipela dvije ulice dalje. Do prvog unesrećenog. Ne volim ravnotežu straha. I ljude koji preziru drugačije. To smrdljivo demokratsko sredstvo novonastale državne elite. Ustav nije slobodan prostor oko protivpožarnog crijeva. I ustav nije ispunjena ukrštenica.

Ja bih svoju državu prodao za sitnu korist. Da izbjegnem dugački red na granici. Izbjegnem carinske dažbine. Zbog nekih trgovačkih povlastica. Ili neke druge pogodnosti. Zbog dobre pičke iz drugog entiteta. Ne želim da budem zanesenjak sa akustičnom gitarom koji čeka brzi voz na autobuskom kolodvoru u Derventi. Trenutno sve rješava govor mržnje, pa sam u krajnjem slučaju na pravom mjestu. Svoj na svome. Stvar je više nego jasna. Krajem decembra endemsku Pančićevu omoriku ne može da zamijeni nacrtani novogodišnji grafit na zidu haustora. Ali ostavio sam takvu mogućnost otvorenu zbog svojeglavosti vremena u kojem živim. U nafaku ne diram. Ona je srčani udar izbjegla pukim slučajem, jer se suho nakašljala u pravom trenutku nadražena duhanskim dimom u gradskoj kafani. Možda je veća nesreća od svake nesreće – prestati biti žrtva. A nama se to dogodilo. Mi smo sada lako predvidljiv čopor glupana sa korumpiranim snovima.


Eldin Eminović, Prometej.ba