THE ROLLING STONES

Veliki okrugli točak okreće vrijeme u mjestu.
Vergla li vergla!
U hipu, isprati me u život prije mog zvaničnog rođenja.
Taj tren, začudo, traje, i prestaje biti ono što jest.

Pregrijan vazduh hladi topla kiša.
Isparavaju ljudi, vreli poput somuna ispod peke.
Katarza, reklo bi se!
Para se izdiže u vazduh i grije vodu koja pada mlaka na nas.
Spleen, i to kakav!
Muzika prizoru daje štih ingenioznog i magičnog,
a bez toga se ne stvaraju legende.
Mnim da bez mene ova predstava ne bi bila ista.

Ni muzičari se ne prave Englezi.
Ko pravi šljakeri, ostavljaju dojam zainteresovanosti
za ono što čine po koznakoji put u životu.
«Dobra gluma ili gušt pravi?» – pitam se.

Do odgovora ne dolazim, jer mi i ne treba.
Glume li, sebe varaju.
Guštaju li, trebamo li im mi?

Prava istina je, vjerujem, negdje u sredini.
Između njih i nas.
Između neba i zemlje.

Zato, nema zakinutosti.
Ja isijavam naklonost prema njihovom umijeću,
a oni, vremešni i nestašni dječaci, mijenjaju prošlost za sad.
Na sasma ljudski način mi pomažu shvatiti kako je tekla njihova priča.
Čarobirajući, polagano je pjevajući.

Ovdje i sada.
Gdje se kamenje valja i gdje rasni konji trče.


LAGUNA MATERADA

Jedan od onih aprilskih predakšama
kada te nešto ponese mada ne znaš ni šta ni kako ni gdje.
Puše vjetar a shvatiš da je hladan
tek kad te prođu srsi ili prosto i glasno kihneš.
Razbaruši i friz i travu, poslagane i guste poput pažljivo spremanog kadaifa.
Obori pokoju šišarku, povija ruzmarin,
šešire i stolnjake ne štedi.
Ošine, važan, i more pa je ono nalik ribljoj čorbi dok se krčka.

Po horizontu, brodice kao šangajske čačkalice
zabodene u komade sudžuke, nabrzinu spravljane.
Za tili čas preskočim vodu pogledom i lijeno ponton prebacim na Poreč,
grad naoružan strpljenjem, ali nenaviknut na ravnodušne oči.
Gledanje kvare lastavice koje salijetaju muhe i slijeću ptićima,
u gnijezda što na grudnjake punašnih pipničarki sjećaju.
Izbliza su laste poput brka surovog ličkog žandarma,
udalje li se, tek su moustach Dalijev.

Velike palme su kao mali korneti sa sladoledom od pistaća,
a male palme kao veliki ananasi.
Svjetiljke, čisti bijeli štapovi mažoretkinja,
u crvenoj istarskoj zemlji što je poput smrvljene cigle,
na travnjacima poput versajskih.

Englezi skijaju po vodi bez štapova, Njemice hodaju sa štapovima bez skija.
Crvene Austrijanke i pjegavi Poljaci, ozbiljni Slovenci i briga ih Talijani.
Crnogorci, začudo, trče, a Francuzi to isto, ali na biciklu.
Švabe, humorom nenasmijane, vojnički, pet na pet,
već čitav sat po mađaru igraju odbojku na pijesku,
a Mađari mimo njih, dolje u crnogorici, jedu kobasice za zahladu ručku.

Šta radim u ovom svijetu nalik rajskom za njih?

Dižem pogled na balkon sobe u kojoj privremeno boravim i masno plaćam.
Vidim li otvorena vrata, to biće signum da su Azra i Benjamin prestali sanjati.

Zatim ću i ja tamo, da pozdravim oči tek probuđene djece, a do tada:
«Konobar, molim, može li još jedna flašica Merlota?»


ŽENA MOJE ZEMLJE

Sa ovo malo beskraja što te okružuje,
u svakom slučaju ne možeš biti zadovoljna.
Jer, ti si snažna i slavična,
Ne bez pedigrea.
U duši čikme nemaš.

Htjeli bi te slomiti, ukalupiti,
sviknuti na bol.
Od tebe napraviti lutku,
sa ograničenim pokretima u glavnim zglobovima.

Što ti je teže,
duša ti sve ljepše miriše.
Dukati u očima blješću.

Kada ti na lice rosa padne,
sa njega ružinu vodicu pokupe.

ŠIPAK I BAJAM

Pun sahan njih dvojice.
Dva havera, nije to sporno. Džidže su, adiđare.
Činilo bi se odrođeni, svak na svoju stranu vuče.
Ne ide tako, zbora nema.
Zacijelo, iz jedne su utrobe nastali, jedna majka dva djeteta, zasebice, porodila.

Prvo je rumeno, harno, izvezeno u nutrini, k'o kamen i vezivo što kule grade.
Drugo je sabrano, boje zemlje plugom orane, pod kožom – k'o sutlija bijelo.

U behutu cigar-duhana ispušim, misleć' – koje li je bolje!

Bajam je, oči mi govore, načinio mjesto za sebe još od kalu-bela.
Šipak je, uši čuju, ko prangija puknuo, jer s jedrinom i ne možeš drugačije.
Od onakva cvijeta i behara i nije smjelo ništa drugo nastat.
Svijeta su dva u jednom pomirili.
Žilu i kamen,
vrelinu i stud,
vodu i prah,
naum i nauk.

Šipak, ja čudna li čuda,
bajam, pa šta!
Nekoć bi namah uvjerio ljude da je tako.
Sad me nešto bude stid šta i kako mislio sam.

Hercegovački su kameni-krajputaši ta prijatelja dva.
Vrijedi dangubiti i tražiti. Ali, ako ćeš ih spazit'.
Ćeif je i 'nako gledat', nekmoli ih kušat'. Ma i fajda.
Spomenici su koji, vjerujte mi u riječ, čak usahnut' znaju.

Oku, što od lijepa bježi, vidljivi nisu.
Onaj što snove voli i bajam i šipak usniće i naći.

Bajam će u usta stavit, a potom, na jedan-dva, cijelu pregršt pojest'.
Šipku, jedinom slatku s krunom će se prvo poklonit'.
U vele-vakta takva se prilika stvori.

A onda će, dok dlanom o dlan, dokusuriti kralja.

Autor: Omer Ć. Ibrahimagić