Jedno od najpoznatijih ostvarenja Luisa Buñuela je crno-bijeli dokumentarni film Las Hurdes, tierra sin pan (Las Hurdes, zemlja bez kruha) snimljen 1933. godine. Film tematizira život stanovnika i stanovnica malog mjesta u španjolskoj autonomnoj zajednici Ekstremadura po imenu Las Hurdes. Nastao je na bazi studije francusko-španjolskog antropologa Mauricea Legendrea koji je dvadeset godina proučavao način života stanovnika i stanovnica Las Hurdesa. Tu studiju iz 1927. naslovio je kao Las Jurdes: étude de géographie humaine. Buñuel je u dvadesetsedmominutnom dokumentarcu uprizorio neimaštinu i život u siromaštvu ljudi Ekstremadure i Las Hurdesa. Bolest, izgladnjelost, prizori mrtvog magarca kojeg su ubile pčele i djece koja jedu kruh koji su dobili u školi, a koji je za njih skoro nepoznanica; bolesna majka sa djetetom u naručju i bacanje lijesa bebe niz rijeku... Prizori koji su šokirali, ali isto tako i pozvali na društvenu pobunu. Dokumentarac je imao jak odjek među ljevičarskim intelektualcima i intelektualkama u Španjolskoj. Financiran je od strane anarhističkog intelektualca Ramona Acina, dok je sam Buñuel bio dijelom Komunističke partije Španjolske. Zemlja bez kruha je bila zabranjivana od strane tri republikanske vlade u Španjolskoj i potom definitivno kada je Franco došao na vlast.

U Las Hurdesu danas ima kruha. Las Hurdes je turističko seoce poznato po pekarama. Međutim, Ekstremadura je ostala najsiromašnija autonomna zajednica u Španjolskoj. Iako se u pojedinim izvorima da pronaći kako joj ime dolazi od riječi „extrema“ i „dura“ (krajnje teška), ono dolazi od latinskih izraza „Extrema Dorii“, što bi se moglo prevesti kao „kraj rijeke Duero“. Ekstremadura se nalazi na jugozapadu zemlje, okružena Kastiljom i Leonom, Andaluzijom i Portugalom. Čine ju dvije provincije, Badajoz i Cáceres, koji su ujedno i gradovi (prvi i drugi po veličini u njoj) dok je glavni grad regije Mérida u kojoj se nalaze iznimno bitna arheološka nalazišta sa Rimskim teatrom kao jednim od glavnih turističkih mjesta u regiji. Iako ni izbliza nije turistički popularna kao neke druge španjolske autonomne zajednice (Katalonija, Andaluzija ili Baskija), Ekstremadura obiluje prelijepim krajolikom i prirodom. Ima nešto više od milijun stanovnika s blagom tendencijom pada, budući da mnogi stanovnici i stanovnice napuštaju Ekstremaduru i za poslom idu u bogatije regije u Španjolskoj. Ne čudi to s obzirom da je BDP per capita u toj autonomnoj zajednici najniži od svih autonomnih zajednica u Španjolskoj - iznosi oko 17 000 eura, dok je recimo u Kataloniji blizu 30 000 eura. Periferni položaj ne dozvoljava joj da dosegne ekonomski nivo razvijenosti drugih (centričnijih) krajeva u Španjolskoj. Najbliži veliki grad manje-više cijeloj regiji je Sevilla. Posljednjih godina razvija se turizam, ali zbog loše infrastrukture i prometne povezanosti sa drugim krajevima u zemlji i svijetu nailazi se na dosta poteškoća. Aerodrom u Badajozu godišnje koristi oko 50 000 putnika dok, poređenja radi, erodrom u Asturiji (koja ima približno isti broj stanovnika kao Ekstremadura) koristi 1 400 000 putnika. Željeznička infrastruktura je u lošem stanju. Nedavno je Podemosova zastupnica Irene de Miguel pozvala predsjednika Skupštine Ekstremadure Guillerma Fernándeza Varu da Ekstermadura prestane plaćati svoju željezničku mrežu dok ne dobije dostojnu i sigurnu željeznicu, budući je sadašnja nesigurna i spora.

Položaj Ekstremadure u Španjolskoj (lijevo). Grb i boje Ekstremadure (desno). Izvor: Wikipedia


Javier Figueiredo, filolog i politički kolumnist regionalnog tiska Hoy kaže da je ekonomska situacija u Ekstremaduri loša jer Ekstremadura nema neko produktivno proizvodno polje. Industrija skoro da i ne postoji. Situacija je ovdje dugo vremena loša i ne čini se da bi se mogla promijeniti. Historijski despotizam zamijenilo je dvostranačje PP-a (Narodna stranka) i PSOE-a (Španjolska socijalistička radnička stranka) i ne postoji osviješten i pripremljen narodni pokret da mu se suprotstavi.

Socijalna situacija je, nastavlja Figueiredo, vrlo zabrinjavajuća i proizlazi iz loše ekonomske situacije. Nezaposleno je 25-30% aktivnog stanovništva, od toga 50% mladih. Oni se ne mogu emancipirati jer polovica njih ne radi, a oni koji rade preživljavaju sa plaćom od oko hiljadu eura (oni koji imaju toliko su sretnici) ili sa plaćom manjom od minimalne. Ekstremadura gubi stanovništvo, stanovništvo je sve starije i oni koji ostaju nemaju gotovo nikakve perspektive. Politička situacija bi se mogla opisati kao anestezirajuća: apsolutna većina koju je PSOE osvojio na zadnjim izborima može poslužiti kako bi se ublažili bolovi koje uzrokoje loša ekonomska i socijalna situacija. Mi smo napumpani analgeticima, ali nismo u mogućnosti otkriti (i izliječiti) uzroke bolesti i očigledne simptome. To znači da se uvijek radi ista stvar i dobiju identični rezultati, zaključuje Figueiredo koji je inače član Podemosa (stranka ljevice) i dio Gradskog vijeća Badajoza.

Većina radnika i radnica u Ekstremaduri radi u uslužnom sektoru, njih 72%. Broj onih koji rade u industriji iznosi 9%, u poljoprivredi 14%, dok njih 5% radi u građevinarstvu. Najveći postotak BDP-a Ekstremadure dolazi stoga iz uslužnog sektora koji zahvaljujući turizmu sve više raste. Važno je dodati da 31 300 zaposlenih (u razdoblju od 2012. do 2016.) radi unutar manufakturne industrije, koja zauzima 80% ukupnog industrijskog sektora. Kada je u pitanju poljoprivreda, Ekstremadura je poznata po uzgoju paradajza, pa se tako 75% nacionalne proizvodnje paradajza uzgoji i ubere u Ekstremaduri.

Ekstremadura je stoljećima bila najsiromašnija regija u Španjolskoj i vrlo je vjerojatno da će i dalje biti tako. Ipak, to ne znači da nije bilo pozitivnih promjena. Javier Figuereido kaže da je prije osamdeset godina Ekstremadura bila u velikom ponoru, ali da su se razlike s vremenom smanjile. Bogatstvo Ekstremadure je u tome što ona nije pretrpjela predatorske procese na polju industrije i rudarstva i okoliš je sačuvan u optimalnim uvjetima. Područje je to kroz koju prolaze dvije velike rijeke i koja ima goleme kapacitete za proizvodnju ekološke poljoprivrede koja je sve traženija.

Ipak, Ekstremadura, nastavlja on, ne uspijeva proizvoditi svoje poljoprivredne proizvode i prodavati ih po višoj cijeni. To je problem koji je teško riješiti. Ta ekonomska razlika utječe na druge političke i društvene aspekte. Plaće u Ekstremaduri najniže su u cijeloj državi, a prekarnost isto tako ima jako velike dimenzije. Razina siromaštva je također velika, dok s druge strane nema tako jake borbene radničke klase i zahtjeva za njena prava. Postoji mnogo strahova na tom polju, dok je razina asocijativne i sindikalne participacije također najviša u državi.

Slično kao i u Andaluziji, stanovništvo Ekstremadure najčešće glasa za PSOE. Od uspostave novog režima (1978.), PSOE je samo dva puta izgubila izbore. Prve 1978. na kojima je pobijedila Unija demokratskog centra i 2011. kada je pobijedila PP. Na posljednjim izborima za Skupštinu Ekstremadure PSOE je osvojila visokih 46% glasova, dok je PP osvojila tek 27%. Podemos nije imao toliko značajnu podršku u Ekstremaduri. 2015. je osvojio 8%, a na zadnjim izborima 7%. Ako ništa, Ekstremadura se nije uhvatila na Vox kao neke druge autonomne zajednice u Španjolskoj pa tako ova neofašistička partija nije prešla ni cenzus na zadnjim regionalnim izborima. Čini se stoga da će se političke i društvene prilike u Ekstremaduri kretati manje-više istom inercijom kao i ranije. Iako je Ekstremadura površinski peta najveća autonomna zajednica u Španjolskoj, u njoj živi svega 26 stanovnika po kilometru kvadratnom (usporedbe radi, u Baskiji živi 300 stanovnika na kilometar kvadratni). Zbog loših uvjeta mnogo mladih se seli u bogatije španjolske regije, najviše u Madrid i Kataloniju.

Javier Figueiredo kaže da je Ekstremadura mnogo „krvarila“ u 20. stoljeću i kako je iz nje otišlo milijun ljudi u Madrid, Kataloniju, Baskiju i neke europske zemlje. S druge strane, to nije područje koje prima imigrante, osim u posebnim slučajevima na mjestima kao što su Talayuela (provincija Cáceres) ili Almendralejo (provincija Badajoz), čija područja trebaju mnogo poljoprivrednih radnika i radnica. Ni u razdoblju od 2002-2008. kada je u Španjolsku pristigao najveći broj imigranata, nije mnogo njih došlo u Ekstremaduru. Problem regije je i u tome što njeno ruralno stanovništvo postaje sve starije, te će u tim dijelovima biti u dobroj mjeri potrebna pomoć radnika i radnica imigranata. Stanovništvo Ekstremadure stari, gradovi postaju prazni, mladi ljudi se sele van ove regije u potrazi za poslom i nema jasne predanosti proizvodnji koja bi mogla potaknuti regiju.

Autor: Darko Vujica, Prometej.ba