Oda pjesništvu: Rade Kvesić - moj nastavnik maternjeg jezika

Slika: Francesco Bergamini (1851-1900) - La lezione; izvor: anticoantico.com

Lijepo je imati bilo kakav povod da se razgovara sa ljudima. Dragima, posebno. Bilo mi je, nekih dana, malo neprijatno, ali sam imao povod, pa odlučih i nazvah Radu Kvesića, moga osnovnoškolskog nastavnika maternjeg jezika da ga pitam neke, meni nepoznate detalje iz njegovog života i još, što čini nelagodu posebno ženama, ali i vremešnim muškarcima, koliko ima godina. Po majčinim godinama znao sam približno, ali sam želio znati koliko tačno. Pitanje je bilo direktno, baš onako kako nas je i o životu podučio moj nastavnik maternjeg jezika od koga sam u Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar u tada Gornjem Vakufu, danas i Uskoplju, o jeziku naučio sve što znam i što sam trebao znati i opismenio do jezičke podnošljivosti. Službeni naziv tom jeziku bio je srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, tako mi stoji napisano u svjedočanstvima i đačkim knjižicama, a u daljem tekstu zvaću ga maternjim, kako se u ovaj tekst ne bi unosila nova jezička zbrka, pošto je bosanski jezik zvanični jezik moga naroda, Bošnjaka.

Kasnije zabilježih ovu priču da mi za života ostane kao sjećanje i da generacije poslije nas dvojice znaju nešto više ko i kakav je bio Rade Kvesić, moj nastavnik maternjeg jezika. O nekim ljudima silno želimo da pišemo još dok su živi, ali najčešće to odgađamo, izbjegavamo i nalazimo neko opravdanje za nepisanje. Učini nam se kao da pišemo nekrolog živom čovjeku, a on je još tu. Time činimo neoprostive greške i ne napišemo ništa.

Povodom ovom tekstu je i Deklaracija o zajedničkom jeziku, predstavljena i usvojena 30. marta 2017. godine u Sarajevu, po kojoj su potpisnici saglasni da su našim zapadnobalkanskim jezicima, srpskom, hrvatskom, bosanskom i crnogorskom, ako ništa drugo, iste jezičke osnove. Zato je i bilo praktično pitanje kojim ćemo jezikom nas dvojica, Rade i ja, razgovarati.

Ko je, zapravo, Rade Kvesić? Zar nema dragih učitelja i nastavnika koji su bili dobri, dragi i generacijama ostali u sjećanju? Ima! I puno ih ima, ali o njima se rijetko govori i još rjeđe piše. Nadam se da će ovaj esej o jednom nastavniku jezika biti interesantan uredništvu za objavljivanje i čitalaštvu za čitanje, jer pokazuje kako se iz strogih pedagoških okvira, normi i pravila, može izvući obrazovni maksimum i vlastitim etičkim i moralnim životnim stavom mnoge generacije naučiti pravim ljudskim vrijednostima.

Rade Kvesić, moj nastavnik maternjeg jezika, radosno mi ponovi da je rođen na Valentinovo, 14. veljače/februara, prije, još malo pa će osamdeset godina, u selu Drače kod Širokog Brijega. Jedan je od kršnih, košćatih, vitalnih, još je živahan tijelom i duhom, i visprenih Hercegovaca, za koje su antropolozi utvrdili da su, sa svojih prosječnih 183 centimetra, donedavno bili, sada su to, kažu, Holanđani, najviši narod u svijetu. Za prve godine života Rade reče da su važne, jer su svi njegovi, naglasi, muhadžiri, izbjeglice, i da su pobjegli od kućnih zgarišta, nakon što su četnici, 1943. godine, masakrirali stanovništvo i popalili selo. Sa porodicom je prepješačio hercegovačke klisure i planinske vrleti i skrasio se u pitomu uskopaljsku dolinu pored Vrbasa. Nakon što su saznali da, možda, u Voljicu kod Gornjeg Vakufa ima neka stara kuća u koju će se moći skrasiti, iz Bugojna su krenuli vozom, iskrcali se u Trnovači, pa uz pitomu dolinu rijeke Trnovače došli do sela Vaganjac i u njemu našli napuštenu staru drvenu kuću od dizme, punu stjenica, crvotočina i plafonskih šipila, kroz koje je, nakon kiše, potocima curila voda. U novoj sredini počeo je novi život među izmiješanim katolicima i muslimanima, koji su živjeli svako u svojim dvorištima, ali su se svakodnevno sretali i pomagali na seoskim zajedničkim kolovozima, stazama i putevima. Govoreći o tom vremenu sa sjetom, ali i uzbuđenjem, Rade Kvesić naglašava, gotovo da viče da se što bolje čuje, da je tada i kasnije, njegovoj porodici najviše pomogao jedan musliman iz tog sela, Redžo Petrović. U školi ispod tog sela, ispod Vaganjca, završio je četvororazrednu školu, pa se upisao u klasičnu gimnaziju u Bugojnu da završi osmorazredno, tada gimnazijsko, školovanje. Prije završetka te škole fratar velečasni Ivan Starčević, svećenik Bistričke župe, platio mu je jednogodišnje školovanje u Isusovačkoj gimnaziji u Dubrovniku, nakon čega se ponovo vraća u klasičnu gimnaziju. Po završetku odlazi na studij hs/sh i francuskog jezika na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, kasnije se doškolovao, magistrirao je u oblasti bosanskohercegovačke istorije. Radio je kao nastavnik u Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar u Gornjem Vakufu, gdje smo se sreli, pa je radio kao profesor ovdašnje gimnazije, a onda je bio asistent na studiju hrvatskog jezika na slavističkim studijima nekoliko univerziteta u Francuskoj.

Rade me počeo učiti tek od šestog razreda osnovne škole. Pošto su u tadašnjem sistemu obrazovanja, učenicima, istina ne i ozakonjeno, ali provedbeno svjesno i često, utjerivani strahovi od učitelja i nastavnika i često se prisilom snažila odgovornost za izvršavanje školskih obaveza, učenici viših razreda sa zebnjom su očekivali ko će im predavati predmete, šta će, i kako će ih učiti i podučavati. Roditelji su, uglavnom, bili potpora tom obrazovnim sistemu, podržavajući tradicionalni način školskog odgoja i održavanja discipline u školi i nekritički su podržavali sve mjere, čak i nepedagoške, koje će se poduzimati u nastavnom procesu i vannastavnim aktivnostima. Na povremenim konsultacijama sa razrednicima ili roditeljskim sastancima roditelji su javno govorili: „Vama sam ga dao/dala! Vi znate šta treba raditi i to radite! Vaše je tijelo, a moje koža i kosti!“ Bila je to takva prijetnja slabašnom dječjem tijelu od koga se ježila koža i dizala kosa na glavi, pa se najviše đaka bojalo ovih prijetnji i batina i, uglavnom su, ne svi, kako-tako učili. I pazili su da ne pogriješe ni u disciplini, jer je, pored smanjenja ocjene iz vladanja, ili mogućeg premještaja u neku drugu, udaljenu, školu, često slijedila drakonska kazna od nekoliko batina po dlanovima ili po vrhovima prstiju skupljenih „na koku“.

Đački i dječački sam se obradovao saznavši da će mi Rade predavati maternji jezik. Od starijih drugova sam saznao da na zanimljiv način predaje i objašnjava gradivo, da pitkim predavanjem ulijeva znanje u dječje glave, da je korektan kada ocjenjuje, ali i da traži da se uči i da dugo i naširoko kritikuje lijenčine i neznalice. Nikada ne kažnjava batinama, ali da, to su svi naglašavali, sve učenike, posebno svoje Voljičane, svoje suseljane, smori stalnim kritikama i ne skriva svoje simpatije za sve siromašne đake pješake, što svakodnevno satima pješače iz okolnih sela.

Detalji svih opisa i sadržaji događaja koji su uslijedili danom prvog susreta sa nastavnikom Radom traži maštovitijeg i spretnijeg pripovjedača i prostor za cijeli roman. Ali da se ne pogubim u detaljima moram napomenuti glavno, što može biti osnova za, nikada se ne zna, neki roman o životima nas koji smo ovdje nicali, prohodali, ostajali, padali, ustajali i na druge se naslanjali i međusobno pomagali, pa se u posljednjim godinama prošlog milenija, po prvi puta u povijesti i historiji ovog užeg prostora, čak i međusobno ubijali. No, kako pisanje romana nije samo emocija ili puko nabrajanje riječi, već i zanat, nisam siguran da ću to znati i izmoći, već ću učiniti onoliko koliko znam i mogu da utolim žeđ za zadovoljstvom i to zadovoljstvo pretvorim u činjenice vrijedne, ne samo meni, već i drugima.

Kada je u septembru 1963. godine ušao u naš, šesti-b razred, Rade Kvesić, nama, svojim đacima, iako smo bili još nevina djeca i nedorasli da politički razmišljamo iočemu, o jeziku posebno, reče, i mi zapamtismo, ali ćemo tek kasnije, kada budemo odrasli, shvatiti smisao: „U našem jeziku postoje dvije zvanične varijante - istočna i zapadna. Vi, draga djeco, govorite i pišite jezikom kojim hoćete i koji odaberete. Jedino od vas tražim da ih ne miješate. I dobro ih naučite govoriti, posebno naučite pravilno pisati. Onima koji vas ne poznaju vi ste to što izgovorite ili na papir napišete. I znajte da sve jezike svijeta govore neki drugi i drugačiji, najčešće dobri ljudi. Uvažavajte to i učite što više jezika. Vama će to koristiti, a drugima neće odmoći. Koliko jezika znaš toliko vrijediš.“

Svašta smo, svi, baš svi, s manje ili više uspjeha, čitali, gutali i učili napamet. Jesmo li time postali siromašniji, budalastiji i jesmo li već tada mirisali na nacionalne i lokalpatriotske izdajnike?

Ubrzo sam shvatio da Rade Kvesić nama, nedoraslima, ne predaje gradivo. On dočarava radnju i događaj. Iz njegove priče nadolaze likovi, mjesta, događanja, pokreti, razaznajemo lica, radosti i tuge i žalosti, pijanstvo i sreću, život i smrt, kao da su pred nama.

Treba to dokazati danas nakon toliko godina!

Uh, sada treba književnog znanja i jezičke spretnosti da bi se duboko usađeno sjećanje pretočilo u zajednički doživljaj. Neću ih navoditi nekim redom, jer se ne sjećam kada smo šta obrađivali, već onako kako mi nadođe i po sjećanju. Evo nekoliko primjera.

Govorimo o Đuri Jakšiću. Nastavnik Rade ne predaje gradivo, on priča priču o čovjeku, priča o pjesniku, a mi djeca ga slušamo i čini se kao da putujemo u njegovoj priči. Saznadosmo da je Đura srpski pjesnik, da je rođen u Banatu, da je dijete sveštenika, da je bio loš đak u trgovačkoj školi, da je postao slikar, pa da je kasnije postao boem, da je puno pio i u poznatim beogradskim kafanama. Sve nam Rade pojašnjava do u detalje, učimo pojmove, kao boem, recimo, i saznajemo lokacije kafana u velegradu Beogradu. Kasnije, kada smo odrasli, išli smo tamo ciljano i sjedili u tim kafanama, možda baš na mjestu gdje je Đura Jakšić sjedio, pio i slušao tamburaše.

Dok smo učili o rodoljubivosti i rodoljubivoj poeziji, nastavnik Rade nam je ispričao slikovito, a mi zapamtismo, da je, prema kazivanju, pjesmu Otadžbina, možda, Đura Jakšić napisao pijan, nakon što se spotakao o jedan kamen, uzeo ga je, podigao prema nebu i tada, počeo stihove: „I ovaj kamen zemlje Srbije,/što preteć suncu dere kroz oblak,/sumornog čela mračnim borama,/o vekovečnosti priča dalekoj,/pokazujući nemom mimikom/obraza svoga brazde duboke.“ Nama, djeci, pred očima se mijenjaju slike pijanog raščupanog čovjeka, pjesnika i slikara, tetura se, pada, podiže kamen i izgovara pjesmu.

A, onda nam nastavnik kazuje da je Đura Jakšić volio neku ženu, pa joj govori pjesmu Krog gusto granje: „...Pašću, umreću, duša mi gore,/rastopiće me do bele zore/k'o grudu snega vrelo sunčanje;/O, lakše, lakše kroz gusto granje!“ Đura je i razočaran u život, uči nas nastavnik Rade i čita nama, i sa nama, pjesmu Na Liparu. Opet nam se pred očima ređaju nezaboravne slike napuštenog oca, starca, djeda, vlastitog djeda ili susjeda, koji sjedi negdje i priča sa pticama: „Jeste li mi rod, siročići mali?/Il' su i vas, možda, jadi otrovali?/Il' vas je, slabe, progonio svet – ...// ...Moje tice lepe, jedini drugari,/ u novome stanu poznanici stari,/ srce vam je dobro, pesma vam je med;/ Ali moje srce, ali moje grudi/ ledenom su zlobom razbijali ljudi,/ pa se, mesto srca, uhvatio led.“ Zahvaljujući analizama ove i drugih pjesama, ostala je spontana priča nastavnika Rade Kvesića i ostala nezaboravna do danas i zato još naviru sjećanja, kao svježa voda iz neke od hercegovačkih rijeka u kamenjaru, na suncu koje sve prži, a oko njenih korita buja život pun uspomena i sjećanja.

Oduži se priča o Đuri Jakšiću, ali moradoh je produžiti, jer je to nastavak priče o nastavniku Radi Kvesiću, koji nam je stalno i uporno govorio o ljubavi, međusobnom potpomaganju i slozi. Nije nikada propagirao bratstvo i jedinstvo, kao puku otrcanu političku frazu, ali je stalno govorio o narodnom doživljaju upućenosti ljudi jednih na druge. Pominjao je žetalaćke mobe i zajednička sijela uz komušanje kokuruza, pri čemu je bilo i pjesničke naracije i patetike, ali i smislene usmjerenosti na suživot i zajedništvo. Lično doživljene strahote rata i premještanje ljudi s njihovih ognjišta u nepoznato, ilustrovao je primjerima iz niza potresnih književnih djela, a svoj pacifizam je pokušavao upakovati u satiru, koja nipodaštava ljudsku glupost i hrabri otpor prema svim sukobima. Vjerovao je nastavnik Rade da se tako trebaju, i mogu, odgajati djeca. Ne floskulama, već i pjesništvom. Nastavnik nam dočarava kako o ocu i sinu, pjeva Đutra Jakšić, dok su bili na vašaru: „Jedamput ide stari Amidža/ko neki sedi mandarin;/a za njim tapka, trči i skakuće/junačke krvi najmlađi sin.//Vašar je bio; a na vašaru/sablje, pištolji, arapski at,/tuniske kape, srebro i zlato, mletačka svila, ženevski sat.//- E, šta ćeš, sine, da kupi babo? -/deteta sklonost kušaše svog./- Hoćeš li sablju tu, britku, sjajnu,/il' voliš ata misirskog?//Il', možda, želiš od svile ruho?/Neka ti bude svileno sve!/Govori, sine, govori brže,/da kupim one toke zlaćene?//Dete se češka rukom po glavi,/kao da ne zna šta bi od sveg:/- Ah, babo, babo, kupi mi, babo,/pečenja kupi jarećeg...//Sad se i babo češe po glavi,/ gledajuć dugo sinčića svog:/- E, ja sam volio sablje i koplja,/ a sin mi jarca pečenog!“

Nelagodno je saznanje da je nastavnik Rade tada to govorio generaciji, koja se još dobro sjeća njegovih predavanja, a koja će kasnije u šutnji i neznanju odgojiti lidere, koji će ubrzo krenuti stranputicom i njome povesti nove generacije, djecu, ne svoju, već tuđu, poklanjajući im sablje, pištolje i koplja, zadajajući ih novom mržnjom dok oni za liderskom trpezom žderu jarca pečenog.

Prije nego je i progovorio o Antunu Gustavu Matošu nastavnik Rade nas upita šta znamo o ljubičici, jesmo li vidili trobojnu ljubičicu i znamo li kako je narod zove? Jesmo, maćuhica je zovu i ima još sijaset narodnih naziva, od božijeg cvita do gospine ljubice, noć i dan, do sirotice i udovice. Nastavnik čita Matoša koji o njoj nježno govori u pjesmi Maćuhica: „Crna kao noć, zlatna kao dan,/Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,/U kadifi bajne boje joj se maze,/Misliš: usred jave procvjetao san!/Zato je i zovu nježno 'noć-i-dan'...“ Čusmo pjesmu i u glavicama nam osta slika naših dvorišta, livada i proplanaka sa ljubičicama i maćuhicama i šerpe pune kuhanog čaja naših baka i nena, sklonjene ustranu na ploči šporeta na drvo. Ostadoše nam slike trobojnih cvjetova, ostade nam pjesma u uhu i ime pjesnika Matoša.

Isti i drugi pjesnici pjevaju i o smrti, čak je i naslućuju, ma kako bila očita radost života, priča nam nastavnik Rade i čita Matošev Notturno: „Mlačna noć; u selu lavež, kasan/Ćuk il' netopir,/Ljubav cvijeća – miris jak i strasan/Slavi tajni pir.//Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan/Kao srebren vir,/Teške oči sklapaju se na san,/S neba rosi mir...//Kroz samoću muk,/Sve je teži huk:/Željeznicu guta već daljina.“

Iskreno, da nije bilo ovog nastavnika, Silvija Strahimira Kranjčevića, u tim godinama, kada nam je nastavnik Rade objašnjavao koliki je i kakav je pjesnik Silvije, ne bih tako zapamtio, jer uprkos trudu, nisam puno razumio njegovu poeziju i ona me nije tada doticala. Kasnije ću shvatiti i zašto. Bio je toliko raznorodan i raznolik da su ga svi svuda, u duhovnom i materijalističkom smislu rečeno, smatrali svojim pjesnikom. U sjećanju nosim naznake da je nastavnik, kao ljubitelj univerzalne pravde, socijalne posebno, i dodanašnji kritizer nepravde, namjerno poticao na čitanje i razumijevanje pjesme Radnik: „Amo ruku, junače, pruži žuljnu,/Amo ruku, nabore da ti mučne/Pjesnikova drhtava usna, druže,/Štujući ljubne...//...Amo, amo, junače, pruži ruku,/Na njoj da ti nabore one tvrde,/Sve što raste – gospodsko i derno -/ Štujući ljubne...“ Ali sam kasnije Kranjčevića doživio duboko kao svoga pjesnika. Nacionalno nestigmatiziran, ali i geografski određen, imao sam informaciju da je pjesnik živio, pisao pjesme i umro u Sarajevu i da mu je grob na groblju Svetoga Josipa, što mi je bilo dovoljno da ga smatram svojim, jer je i naš, bosanskohercegovački pjesnik. Čak sam, po dolasku na školovanje u Sarajevo, u dva navrata tražio njegov grob. Našao sam ga, ali ne sam, već uz pomoć jednog fratra. Moji poznanici nisu mi u tome mogli pomoći.

Znam, siguran sam i malo me stid, ali priznajem, da sada u ovim godinama i u ovom vremenu, ne bih je nikada našao, niti bi me dirnula pjesma koja slijedi, a koju mi je, u nekom od završnih razreda osnovne škole, u glavu i sjećanje urezao nastavnik Rade Kvesić. A toliko je aktuelna baš danas u ovom vremenu da, što je više čitam, sve mi se više čini da je napisana sada, za ove dane ili ova vremena. Da podsjetim: Jututunska juhahaha. Ovu satiričnu pjesmu napisao je srpski pjesnik Jovan Jovanović Zmaj, još 1865. godine, protiv kneza Mihajla Obrenovića, mada se čini da svaka strelica satire ubada u našu stvarnost. Uvažavajući čitaočevo znanje i njegovu mogućnost da prevede neprevodivo, zbog mlađih i nestrpljivijih evo nekoliko naznaka, kao što je i nama nastavnik Rade dao dok nam je tumačio sadržaj pjesme, uvodeći nas u vrijeme ondašnje Srbije. Danas se njen satirični sadržaj može shvatiti još lakše. Jutututu je Srbia, Balakaha je knez Mihailo Obrenović III – vladao od 1823-1868. godine, juhahaha je ustav, a juhuhuhu je porez.

Dakle, Jovan Jovanović Zmaj i Jututunska juhahaha: „U kraljevstvu Jutututu/Kralj trinajsti Balakaha/Obećao svom narodu/Da će dati juhahaha.//Samo neka budu verni,/Nek vojuju o svom kruhu,/Neka ćute i nek žmure,/Nek plaćaju juhuhuhu.//Poslušni su Jututunci,/Plaćali su juhuhuhu,/Ćutali su, žmurili su,/Vojevali o svom kruhu.//A prolećem svakog goda/Popne s' na breg Balakaha,/Pa poviče gromoglasno:/Dobićete juhahaha!//U kralja su jake prsi,/Grlat li je Balakaha,/Kad poviče, brda s' ore -/Juhahaha, haha, haha!//Svi se grotom smejat stanu,/Sve se trese brat do brata,/A od smeha, teška smeha,/Za trbuh se i kralj hvata.//A šta im je tako smešno?/Il' je smešan Balakaha?/Il' su smešni Jututunci?/Il' je smešno "juhahaha"?//Sve troje je dosta smešno,/Ponajviše Balakaha,/Kad ozbiljno, milostivo,/Progovori: Juhahaha!//Srećni su ti Jututunci,/Srećan li je Balakaha,/Kad ih tako razveseli/Prazna rečca: Juhahaha!

Obećaše im onda, i nama obećaše sada, bogate trpeze, nalik na evropske, švajcarske, sa zlatnim kašikama. Nakon svega nit' su sretni oni, nit' je sretan nastavnik Rade, nit' smo sretni mi. Sretan je samo naš kralj Balakaha zbog prazne rečce Juhahaha.

O ljudskoj radosti i zadovoljstvima Rade je govorio produhovljeno. Učio nas je da je sve što je oko nas lijepo, da je nečije, da nekome služi i da nekome treba i da je time postalo sveto. Ne moraju to biti velike stvari i grandiozna djela. I male radosti ljudima čine velika zadovoljstva. Porodicu je isticao iznad svega i sve je dobro dok ima ljudi, dok nisi sam. Zato se treba pripremiti i biti s nekim i biti nečiji. Treba stvoriti svoju porodicu i naći, znati sačuvati i mati prijatelje.

Za svaku svoju riječ i pojašnjenje ovih stavova našao je u pjesmi Alekse Šantića Pretprazničko veče. Neću puno slagati, ali koliko se sjećam, ovu pjesmu smo obrađivali najmanje tri, a možda ili četiri školska sata. Prvo, pjesma je duga i, drugo, ako se segmentira, podijeli, u njoj je toliko zasebnih cjelina o kojima se mogu ispričati nove priče i napisati nove pjesme. Nastavnik to nije propustio, a mi smo uživali analizirajući dio po dio pjesme, tražeći u njoj, i nalazeći, svaki čas neki od detalja iz naših života.

Nasred razreda, kao da je na pozornici najvećeg pozorišta, a mi najotmeniji posjetioci i najveći znalci poezije, sjedimo i bez daha slušamo glumca, visokog stasitog glumca, kao Rade Šerbedžija, svojevremeno, koji se kreće lagano između klupa i između naših pogleda, u lijevoj ruci drži školsku čitanku, a desnom gestikulira, pokazuje čas plafon kao nebo, čas pod kao zemlju, čas njome kruži iznad naših sjedećih dječjih glavica, pa ruku lagano stavlja na prsa i srce. Saginje se povremeno, pa propinje na prste i govori stihove:

„Sjutra je praznik./Svoju svjetlost meku/Kandilo baca i sobu mi zari/Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,/I gluhi časi neosjetno teku.//Napolju studen. Peć pucketa i grije./Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,/I slušam kako granjem zamrznutim/U moja okna goli orah bije...“

Zajedno sa nastavnikom analiziramo stihove i svima je jasno da je sutrašnji praznik Božić, u Šantićevom slučaju, pravoslavni. Kako je ovdašnja struktura stanovništva pola-pola, pola Hrvata katolika, a druga polovina Muslimana sa velikim i muslimana sa malim slovom, mogli smo govoriti i o katoličkom blagdanu Božiću. I nastade vlastita priča iz naših vlastitih života. Slavili su se i tada vjerski praznici i svi smo znali detalje tih običaja, jer smo odlazili jedni drugima na veselja, prazničke radosti i kolače naših baka i nana. Dok su katolička djeca opisivala vlastite doživljaje proslave Božića, mi, muslimanska djeca pričali smo o proslavi Bajrama. I djeca komunista i deklarisanih ateista su praznovala, ako ne u svojoj kući i javno, praznovali su sa svojim komšijama. Tada, na tim satovima u razredu niko, nijedno dijete, nijedan učenik, nije htio biti izvan zajedničke priče o praznovanju u vrijeme velikih vjerskih praznika i svi su htjeli da nadograde zajedničku priču, kao da dodaju novi ukras Božićnom drvcetu, koje, tako je izgledalo, kao da ga je u razred donio i drži ga u ruci naš nastavnik Rade Kvesić. Udubili bismo se tada u priče kolega u razredu, pažljivo smo slušali njihovu i jedva čekali da dođemo na red da ispričamo svoju. Budite stpljivi. Poslušajte:

„...Sva okađena miriše nam soba./ Okolo žute lojane svijeće,/ Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,/ Radosni što je već grudanju doba.// Pod tankim velom plavkastoga dima/ U peći vatra plamti punim žarom,/ I sjajne pruge po ćilimu starom/ Veselo baca i treperi njima.// Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,/ Pružio čibuk i dim se koluta;/ Njegova misô nadaleko luta,/ I pogled bludi sanjiv, blag i mio.// Uza nj, tek malko na šiljtetu niže/ Kô simbol sreće, naša majka bdije;/ Za skori Božić košulje nam šije,/I katkad na nas blage oči diže...“

Nastavnik Rade pojačava glas i govori stihove „...U to bi halka zakucala. -­ "Petar!"/- ­Usklikne otac ­- "On je zacijelo!/ On vazda voli govor i sijelo -/ ­Otvorite mu!"... ­- I mi svi, kô vjetar...“ Dok on govori u mojoj glavi nastaje film o mom ocu i njegovom prijatelju Muji Mujagi K. Moja porodica zna o kome se radi, starom, iskusnom i mudrom čovjeku, koji je u našu kuću dolazio svako predvečerje, baš svako predvečerje. Ako ga nije bilo, nama djeci, još i dvojici mlađe braće, bilo je neobično, jer se moralo nešto dogoditi, pa ga je spriječilo. Kod nas je klanjao akšam, rijetko je večeravao, sjedao je u vrhu omanje sećije u kuhinji i pričao sa ocem. Dok se nisam primakao tadašnjim godinama moga oca nikako nisam mogao da shvatim šta i o čemu ta dvojica ljudi toliko pričaju, danima i prvim noćnim satima. Kasnije sam shvatio da prijatelji, kao u ljubavi, ne trebaju velike teme za priču, čak ne trebaju ni priču, ona se sama priča uzajamnim prožimanjem i osjećanjem. Mujaga je zračio dobrotom i toplinom, pa je i nama djeci bilo drago da nas posjećuje. I mi smo, kao što Aleksa Šantić u pjesmi govori, radili slično kada je Mujaga dolazio i otuda moj film, koji se počeo vrtiti davno u razredu sa Radom Kvesićem, vrti do danas bez prestanka: „...Trči i iz vratâ prijevor izvuci./ I stari susjed, visok kao brijeg,/ Tresući s ruha napanuli snijeg,/ Javio bi se s fenjerom u ruci.// Svaki mu od nas u zagrljaj hita,/ Majka ga krotko susreta i gleda,/ A on se javlja, pa do oca sjeda,/ I brišuć čelo za zdravlje ga pita.// Sva novom srećom ograne nam soba!/ Na svakom licu sveto, sjajno nešto./ Sučući brke, stari susjed vješto/ Počô bi priču iz dalekog doba.// I dokle prozor hladna drma ciča,/ Mi svaku riječ gutamo nijemi; /Srca nam dršću u radosnoj tremi/ Sve dogod ne bi dovršio čiča.// Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,// Uzeo gusle u žilave ruke,// I glasno počô, uz ganjive zvuke,// Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...“

Vjerujem da nas je tada obuzimala tuga zamišljajući samoću dok bismo slušali stihove o samoći, koja plaši, od koje treba bježati, ne treba je htjeti, niti je uzrokovati, već tražiti nove veze sa ljudima i čuvati prijatelje, čuvati najdraže i težiti sreći i zadovoljstvu u nastavku ljudskog roda. Nastavnik Rade čita Šantićevu elegiju i slika nam osamu i tugu: „...O mili časi, kako ste daleko!/Vi, draga lica, iščezla ste davno!/ Pusta je soba... moje srce tavno.../I bez vas više ja sreće ne steko'...//... I akord zvoni... Sve u sjaju jačem/ Kandilo trepti i sobu mi zari.../Iz kuta muklo bije sahat stari./ Ja sklapam oči i od sreće plačem...“

Plakali smo. Bilo je i krišom, ali cijeli razred je plakao.

Nastavnik Rade Kvesić, sada mi je to jasno, uvijek je pravio, ili pokušavao napraviti, balans, ravnotežu, u onom što drugima daje i što drugi od njega očekuju. I tada je u analizama Pretprazničke večeri iz duše govorio o običajima sela Vaganjac u koje je došao kao dječak izbjeglica i imao priliku da slavi katolički Božić i muslimanske bajrame. Nije slučajno, bilo je to namjerno, donio je pjesmu Akšam, koja govori o mostarskim akšamima."Alah il alah!" hori se s munara/S vrha Carine pa do nakraj Luke./Akšam. I hrpa znojnih izmećara/Ispušta krasnu iz žuljave ruke.//Hitno iz niskih odlaze dućana/I pravoverni na česmi mošeja/Uzimlju avdes. Nad njima, sa grana/Sevlija, guču kumre. I dok s leja/I sofa miris alkatmera veje/I obasipa pendžere i streje,/I svud se "Alah" razleže, i čista//Neretva šumi kao bajka stara:/Mlad mesec, eno, svrh Orlačkih Para/Kô prelomljeni zlatni obruč blista.“

Govorio nam je da ne suzdržavamo suze, da plačemo kada imamo razloga i kada smo tužni. Nismo ih suzdržavali kada smo čitali Sergeja Jesenjina. Tada smo i čuli da postoji mišljenje da ljudi koji ne vole životinje, ne vole ni ljude. Pjesmu o keruši smo sami čitali, jer smo tada svi u svojoj blizini imali, čuvali, odgajali i uzgajali barem jednu životinju. Tu ne ubrajam obavezne kokoši i pijetlove! Ja sam tih godina u jednoj školskoj zadaćnici napisao jedan školski rad i opisao, vjerovatno dječje naivno iskreno i slikovito tužno, kako je moj otac prodao posljednju kravu u našem porodičnom vlasništvu. Nastavnik Rade Kvesić je toliko nahvalio taj tekst da tada nisam ni znao o čemu govori. Sjećam se da sam samo, u dječjoj tuzi, pokušao opisati rastanak sa kravom Zlatuljom, našom višegodišnjom hraniteljkom, i opisao topot konjskih kopita, što jedne majske srijede, odjekuju između zgrada u glavnoj gradskoj ulici, dok vuku kola nakon zajedničkog odlaska naroda sa stočne i ženske zelene pijace. Obuzelo me crvenilo i ovih dana, jer se nastavnik Rade još sjeća tog teksta, jer ga je, kaže, pominjao i prepričavao godinama i generacijama kojima je predavao francuski ili njihov maternji jezik.

„Jutros u košari, gde sja, šuška/ Niz rogoza žućkastih i krutih,/ Sedmoro je oštenila kučka,/ Sedmoro je oštenila žutih.// Do u sumrak grlila ih nježno/ I lizala niz dlaku što rudi,/ I slivo se mlak sok neizbježno,/ Iz tih toplih materinskih grudi.// A uveče, kad živina juri,/ Da zauzme motke, il prut jak,/ Izišo je tad domaćin tmuri,/ I svu štenad potrpo u džak.// A ona je za tragom trčala,/ Stizala ga, kao kad uhode …/ I dugo je, dugo je drhtala/ Nezamrzla površina vode.//Pri povratku, vukuć se po tmini,/ I ližući znoj s bedara lijenih,/ Mesec joj se nad izbom učini,/ Kao jedno od kučića njenih.// Zurila je u svod plavi, glatki,/ Zavijala bolno za svojima,/ A mjesec se kotrljao tanki,/ I skrio se za hum u poljima.// Nijemo, ko od milosti il sreće,/ Kad joj bace kamičak niz brijeg,/ Pale su i njene oči pseće,/ Kao zlatni sjaj zvijezda, u snijeg.“

U novom vremenu, neodgovornih ljudi i bezdušnih i neodgovornih vlasnika živih bića, pasa, ova pjesma je još aktuelnija nego u ona Jesenjinova doba, pjesmu je napisao 1915. godine, ili u vremenu kada nas je Rade u osnovnoj školi učio životu u ljubavi i razumijevanju, sredinom šezdesetih prošloga vijeka. Nedužnih lutalica i beskućnika je sve više. Ima još i onih koji pomažu i ljudima, ali i nedužnim životinjama. Treba ih, treba još!

Ponovo sam plakao slušajući Izeta Dedića iz Maoče kod Brčkog, ljubitelja, prirode, knjiga, ljudi i životinja, dok govori stihove o Keruši (velikim slovom) i njenim kučićima. Dojmu je značajno doprinio Josip Pejaković pustivši recitatora da u njegovoj emisiji i serijalu U ime naroda na BHT1, govori iz duše. Novo je vrijeme. Internet je postao sastavni dio naših života. Pogledajte: https://www.youtube.com/watch?v=N3dUtAr6F6U

Od Gorskog vijenca Petra Petrovića Njegoša uzimali smo mudrosti i izreke, kojih se zavazda sjećamo. I danas najčešće pomenem izreku vladike Danila kojom je najbolje pojašnjena naša ovoprostorna tvrdoglavost: „Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al' zube polomi.“

A muslimanska balada Hasanaginica je bila tema kojoj smo se vraćali i svi, baš svi, do danas zapamtili, i nismo zaboravili, njen početak: „Što se bjeli u gori zelenoj?/ Al' su snjezi, al' su labudovi?/ Da su snjezi, već bi okopnuli,/ labudovi, već bi poletjeli;/ nit' su snjezi, nit' su labudovi,/ nego šator age Hasan-age.

Kraj druženja i životnog učenja sa nastavnikom Radom Kvesićom obilježen je s tri pjesme. To nam je naglasio. Tada nisam shvatao koliko je to važan korak pedagoške samovolje, jer nisam ni znao šta je to plan i program nekog predmeta u školi i koliko je to krut i konzervativan dokument bio, nažalost i još je, danas to znam, i iznova sam oduševljen motivom i povodom da odstupi od programa i pripremi tri pjesme da ih obavezno naučimo na kraju našeg osmogodišnjeg obrazovanja. Da podsjetim da se nekada u tim godinama polagala mala matura.

Sada treba samo reći: Sergej Jesenjin i Pismo majci.

„Jesi l' živa, staričice moja?/ Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje./ Nek' uvečer nad kolibom tvojom/ Ona čudna svjetlost sja i dalje.// Pišu mi da viđaju te često/ zbog mene veoma zabrinutu/ i da ideš svaki čas na cestu/ u svom trošnom starinskom kaputu.// U sutonu plavom da te često/ uvijek isto priviđenje muči:/ kako su u krčmi finski nož/ u srce mi zaboli u tuči.// Nemaj straha! Umiri se, draga!/ Od utvare to ti srce zebe./ Tako ipak propio se nisam/ da bih umro ne vidjevši tebe.// Kao nekad, i sada sam nježan,/ i srce mi živi samo snom,/ da što prije pobjegnem od jada/ i vratim se u naš niski dom.// Vratit ću se kad u našem vrtu/ rašire se grane pune cvijeta./ Samo nemoj da u ranu zoru/ budiš me ko prije osam ljeta.// Nemoj budit odsanjane snove,/ nek miruje ono čega ne bi:/ odveć rano zamoren životom,/ samo čemer osjećam u sebi.// I ne uči da se molim. Pusti!/ Nema više vraćanja ka starom./ Ti jedina utjeha si moja,/ svjetlo što mi sija istim žarom.// Umiri se! Nemoj da te često/ viđaju onako zabrinutu,/ i ne idi svaki čas na cestu/ u svom trošnom starinskom kaputu.“

O domoljublju i patriotizmu Rade nije govorio birokratski, zvanično, uštogljeno, ni svečarski. Biće da je već tada o domovini govorio pomalo tužno, ponoviću riječ, elegično. Već tih ranih i srednjih šezdesetih godina prošloga vijeka bilo je sve više odlazaka iz zemlje, radnici su odlazili na privremeni rad u inostranstvo, kako se to govorilo, ali je bilo i političkih bježanija preko granica, emigracija, koje su ponekada završavale i tragično. Pričajući nam o ljepoti vlastite zemlje upoređivao je značenje riječi domovina ili otadžbina sa državom. Već tada sam znao da se domovina voli, a država pravi i zato, govorio je, ostanimo ovdje. A ta poruka ne može bez Alekse Šantića i njegove pjesme Ostajte ovdje, koja je objavljena 1896. godine na naslovnoj stranici mostarskog književnog časopisa Zora, čiji su osnivači bili Aleksa Šantić, Jovan Dučić i Atanasije Šola, ugledni mostarski politički i kulturni radnik toga doba. Bošnjački analitičari ovog vremena sve češće tvrde da je poruka bila upućena bosanskohrecegovačkim muslimanima, koji su, nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, 1878. godine, počeli masovna iseljavanja u Tursku. Ovu tvrdnju nisam istraživao niti nam je Rade Kvesić o tome tada govorio, ali je uvijek bilo potpuno jasno da je poruka ove pjesme vječna i univerzalna. Kod nas sada i nama, posebno!

„Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,/ Neće vas grijat kô što ovo grije;/ Grki su tamo zalogaji hljeba/ Gdje svoga nema i gdje brata nije.// Od svoje majke ko će naći bolju?!/ A majka vaša zemlja vam je ova;/ Bacite pogled po kršu i polju,/ Svuda su groblja vaših pradjedova...// ...Ovdje vas svako poznaje i voli,/ A tamo niko poznati vas neće;/ Bolji su svoji i krševi goli/ No cvjetna polja kud se tuđin kreće.// Ovdje vam svako bratsku ruku steže/ U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;/ Za ove krše sve vas, sve vas veže:/ Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,// Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba/ Neće vas grijat kô što ovo grije/­ Grki su tamo zalogaji hljeba/ Gdje svoga nema i gdje brata nije...“

Cvrčak Vladimira Nazora bio nam je dovoljan da saznamo da je onomatopeja dio naših oponašanja prirode :„I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče/ Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.../ Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se./ Sunčani ditiramb...“

Nekih dana, rekoh, nazvah i progovorih sa Radom Kvesićem, mojim nastavnikom maternjeg jezika, o njegovim biografskim podacima i koječemu. Neka im je na čast, složismo se, što djeci oduzeše pravo na znanje i radost znanja i saznanja o zajedničkom životu, pa ona, djeca, žalosno je, danas ne znaju ni djela svojih, a kamo li tuđih pisaca i pjesnika. A tu su blizu, žive u blizini kao i nekada, gotovo u istom dvorištu. Jedino uče i ponavljaju Jututunsku juhahaha. Svašta smo mi, svi, baš svi, ali prošli, s manje ili više uspjeha, štošta čitali i učili. Jesmo li time postali siromašniji, budalastiji i jesmo li, ponoviću, već tada mirisali na nacionalne i lokalpatriotske izdajnike?

Još se sjećam kako nas je Rade podnošljivo nagovorio i opismenio. Na to sam podsjetio i nastavnika Radu Kvesića, na one pouke o jeziku, koje samo na kraju školske godine, pred Radom i cijelim razredom, polagali od korica do korica, kao da polažemo malu maturu.

Položismo ispite iz svih pouka o jeziku, ali kasnije u visokim školama ne položismo pouke o životu. U nastavku školovanja dobismo loše ocjene i popadasmo u višim razredima. Većina.

Rade Kvesić, naš! najbolji nastavnik maternjeg jezika, još se drži gordo i uspravno! Eno ga i u svojim, još malo pa osamdesetim, raspravlja sa svojim učenicima i novim generacijama još predaje samo francuski jezik. Tako je mirniji, pa mu je lakše.