Izlet na Coney Island za turistu iz Sarajeva započinje kao putovanje u prošlost.
Vikendom, čini se, sva njujorška predgrađa sjednu u vozove i s pikničkim korpama krenu na Okean, i to prizove u sjećanje priču o ćiri kojim je nekada radnička klasa (tada još uvijek razapeta između Boga i Marksa) kroz Sarajevsko polje putovala na vrelo Bosne. Nije teško zamisliti starinske bicikle odbačene u travu, miris kafe iz šišova zabodenih u ognjišta, harmoniku na širokim ramenima i saz u čohanom krilu, fesove, šešire, marame i beretke, ciku djece u zaprljanoj prazničnoj odjeći, lovačke pse svezane uz mlada stabla… Porodični albumi (tako se nekada zvao Facebook) još uvijek su puni požutjelih slika s predratnih uranaka.
U međuvremenu park su zaposjeli trgovci kineskim igračkama i vjerskim suvenirima, prodavci konzervi cole i fante ohlađenih u plastičnim koritima s mlakom vodom, uzgajatelji pastrmke koja se moli svom pastrmskom Gospodu da je mrežom za leptirove prenese iz pretrpanog bazena u bolji svijet.
Njihov je radni dan kratak, jer sunce tu izlazi pola sata kasnije i zalazi pola sata ranije, a u jesen zna danima ne probiti maglu koja je tu u pazuhu Igmana najgušća.
Za razliku od tog pohabanog sarajevskog izletišta, dotučenog Merkurima i Merkatorima, Obijima i Bibijima, Coney Island nudi više neba. Nad pijeskom i stijenama podignuta je promenada koja se na jednom mjestu (omiljenom režiserima filmova i serija), po stubovima zabodenim u talase zalijeće ka dalekoj Evropi. Mlade majke tom daščanom ulicom guraju kolica, ribari s nje vitlaju dugim štapovima, galebovi vrebaju iz frizura vještačkih palmi plijen u nabreklim kantama smeća, grmi muzika, okreću se karuseli, i žmirkaju šarene sijalice na šatorima iz kojih izlaze preporođeni ljudi kao iz crkve, ili iz kockarnice. Ovdje socijalizam nikad nije pobijedio, i možda se time može objasniti manjak svake oholosti na licima ovog siromašnog svijeta.
Dobro je i mudro znati gdje ti je mjesto u lancu prehrane. Stvar je zdravlja kresati snove kao što je stvar higijene podrezivati nokte.
Nedjelja je dan za obnovu snage, zar trošiti je na kovanje srpova i čekića? Život je kratak i grijeh je traćiti ga na ublehe poput pravde na zemlji i jednakosti za sve. Nema bolje investicije od poniznosti. Skrušenost otključava apartmane u raju. Zato je Coney Island najveća crkva na svijetu.
Na jednoj strani vagončićima dižu pastvu u nebo, da je uz opštu ciku strmoglave nazad ostavljajući je bez daha i težine, na drugoj njenu sićušnost upija nepregledno sivilo talasa i oblaka. Spram ovakvog popodnevnog obećanja nagrade za pobožnost prijepodnevne su propovijedi puko mrmljanje duha. Ali kako se dan primiče kraju i sjene ipak napuste svoja skrovišta (prvobitan indijanski naziv za Coney Island bio je Mjesto bez sjena), sretna lica se gase. Još neko vrijeme sija na njima rosa znoja pomiješanog s masnoćom, a onda tupost postane opšta. Odjednom duše otežaju. Oni koji su maločas dodirivali nebo sad jedva koračaju ka parkingu ili metrou, kao kolone fudbalskih navijača poslije izgubljene utakmice, s privremenom spoznajom da od vikanja i pjevanja nikom nisu narasla krila, i da se anđeo ne postaje zobanjem kikirikija i cijeđenjem pivskih konzervi. Ćiro ovdje danas ne znači voz nego trener. Zašto bismo putovali na prvomajski uranak, ako možemo u Južnu Afriku? Zašto bismo zavrtali rukave i dizali fabrike, kad možemo dizati kredite i praviti šoping centre.

Izlet na Coney Island za turistu iz Sarajeva završava kao putovanje u budućnost. Jednom kad se okonča privatizacija, i kad sve što vrijedi pređe u ruke nevidljivih gospodara, a vrijeme s nasljednih tapija izbriše otiske razbojničkih prstiju, iste ovakve kolone robova opijenih privremenom slobodom žuriće da prije mraka zauzmu svoja mjesta u gradskim kokošinjcima.

Autor: Nenad Veličković

Preuzeto sa: nenadvelickovic.ba