Izlazeći iz općine Ribnik, prelazimo međuentitetsku liniju razgraničenja između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine i ulazimo u bosanski gradić Ključ. Jedna je to od osam općina Unsko-sanskog kantona koja se nalazi na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, zauzimajući teritoriju od 365 kvadratnih kilometara, ostalo od nekadašnjih, prijeratnih 844 kvadratna kilometra. Gradić je smješten uz rijeku Sanu koja nastaje od tri kraška vrela u općini Mrkonjić Grad, a samo ime je dobila prema latinskoj riječi aqua sanus, što znači zdrava voda. Ovaj hladni i čisti biser Krajine, vijuga, huči i teče sve do Bosanskog Novog gdje se ulijeva u rijeku Unu, pa s njom, žuberkajući i romoreći nastavlja svoje putovanje. Ljepote ove rijeke prepoznali su lokalni rafteri, članovi Kajak-kanu kluba, pa je ljetna zabava čamcima na Sani, prerasla u međunarodno poznatu Ključku regatu koja svakog jula okupi sve veći i veći broj takmičara iz BiH, regiona i zapadne Evrope, te prerasta u jednu od vodećih turističkih atrakcija Krajine. Rafterska dionica, od Ključa do Sokolova, duga je 20 kilometara. Druženje raftera i lokalnog stanovništva nastavljaju se i u noćnim satima, uz tradicionalni gulaš, roštilj, nastupe lokalnih bendova, folklornih ansambala, a sve to pod vedrim nebom, uz samu obalu Sane, na prelijepo uređenoj gradskoj plaži. Par kilometara niže, prođemo li naselje Zgon, prema Sokolovu, u Sanu se ulijeva i riječica Banjica.Svake godine, nekako sredinom aprila, na samom ušću započinje mrijest škobalja koji je jedinstven u Bosni i Hercegovini, a i šire. Nepregledna jata škobalja, iz drugih rijeka, prevale kilometre i kilometre kako bi se mrijestili u Banjici. Njihovo putovanje do odredišta za mrijest sličan je putovanju lososa u kanadskim rijekama. Mrijest škobalja u Banjici je prava atrakcija, pa se na prvu vijest da je mrijest počeo, gotovo svo stanovništvo sjati uz obale Banjice i njeno ušće u Sanu kako bi svjedočili nečemu što se dešava samo u njihovom gradu i baš u tih para dana godine. Ovaj nevjerovatni događaj nadziru članovi Sportsko-ribolovnog društva Ključ. Idući prema Banjici i prateći vijugavi tok Sane, na manjoj zaravni, uz samu obalu, nalazi se stadion Nogometnog kluba Ključ, stadion Pod Lubicom, koji se našao na listi petnaest najfascinantnijih stadiona širom svijeta.

Tragovi posljednjeg rata vidljivi su na tek ponekom stambenom objektu. Kuće su obnovljene, imanja i dvorišta uređena i prazna. Većina njihovih vlasnika živi u inostranstvu, čemu je razlog masovno iseljavanje u proteklom ratu, ali i gotova mrtva privreda ovog kraja. Industrijski kapaciteti nisu obnovljeni, a objekti nekadašnjeg giganta ŠIP-a zjape prazni i zarasli u korov. Teško je povjerovati da pilana u Ključu ne radi i pored nekoliko bezuspješnih pokušaja njenog pokretanja, a privatne pilane u samoj blizini grada rade, što bi rekli ljudi na sav mah. Uz gradski most, restoran Lovac i danas, kao i prije nekoliko decenija, nudi specijalitete i gostoprimstvo starih Ključana, a veliki, preparirani medvjed, u ulazu restorana i danas ne nudi odgovor na pitanja: Ko ga je ubio? Kad?...Vječita je to tema lovačkih druženja, a nerijetko i uzrok žestokih prepirki i uvjeravanja da je medvjeda ubio djed tog i tog, tada i tada... Poznati bosanskohercegovački novinar Nisvet Džanko, pokušao je u jednoj od svojih emisija Pozitivna geografija razriješiti ovu nepoznanicu, ali bezuspješno.

Kroz stari drvored lipa, s lijeve strane, preko puta sablasnog objekta pilane je šehidsko mezarje. Nepregledan niz bijelih nišana i ispred Šehid Alijino turbe, svjedoče o teškim vremenima ovog bosanskog gradića. Uređen parking ispred, česma i klupa, privlače putnika da stane, osvježi se, predahne i na kratko, onako duboko ćuteći, postavi sebi teška filozofska pitanja o smislu života i življenja.

Centar grada iznenađuje čistoćom, uređenim drvoredom i zelenim površinama. Jedna preko puta druge - džamija i pravoslavna crkva, uređene i dobro održavane svjedoče o itekako mogućem suživotu i danas. Katolička crkva je malo dalje, prilično obnovljena, a obnovu i danas potpomažu komšije muslimani, o čemu su nedavno mnogo pisali i govorili mediji cijelog regiona bivše Jugoslavije. Kako je grad stacioniran na važnom putnom pravcu Bihać-Sarajevo, te tako povezan sa Zapadnom Evropom, saobraćajna gužva i nije toliko primjetna jer je iznad centralne ulice napravljena manja zaobilaznica. Dva veća trgovačka centra, par manjih trgovina i butika, više ugostiteljskih objekata, uz zgrade lokalne uprave, jedina su prilika za zapošljavanje lokalnog stanovništva. Pokušaj da se iskoristi potencijal ovog kraja u bavljenju poljoprivredom, propao je. Proizvođači mlijeka su obezvrijeđeni niskim cijenama mlijeka, uzgajivači stoke niskom cijenom otkupa mesa, a uzgoj malina i krastavaca, iz istih razloga je u velikom padu. Odsustvo industrije, ignorisanje privrede i poljoprivrede ovog kraja, od strane svih nivoa vlasti, prouzrokovale su još jedan masovni odlazak , naročito mladih, u zemlje Evrope, pa i dalje. U noćnim satima, izuzmemo li petak i subotu, kako reče jedan policajac, uređenim i prostranim trotoarima šeću samo psi lutalice. Žalosno, jadno i sramotno.

Usprkos svemu tome, podignemo li glavu, naš pogled će ostati prikovan uz nestvarnu ljepotu kompleksa starog grada Ključ na Sani. Dobro uređena turistička signalizacija, uputiće nas ulicom koja nosi naziv Stari grad. Ne baš blagi uspon, dovešće nas prvo do turbeta sa mezarjem iz vremena osmanlija. Zavirimo li kroz rešetke ovorenog prozora vidjećemo lijepu i čistu unutrašnjost: pod prekriven serdžadama, na zidovima obješen peškir, tespih, a na sredini, iznad mezara drveni kovdžeg prekriven zelenim platnom na kom su ispisani ajeti iz Kur'ana. Prema kazivanjima, u turbetu se nalazi mezar Osmana, jednog od braće koji su stali na čelo osmanske vojske koja je osvojila grad Ključ na Sani, 1463. godine. Prvi je poginuo Alija, čije turbe se nalazi kod šehidskog mezarja u gradu, zatim Osman, pa Mustafa. Mustafa, čije ime znači odabrani, kako kazuje Dursum efendija Dervišević, poginuo je na samom ulazu u Stari grad Ključ. Njegova žrtva otvorila je kapije neosvojive utvrde. Tradicija bosanskih Muslimana nalagala je da se na tačnom mjestu gdje šehid padne postavi turbe, ali treći i najodabraniji šehid Mustafa nikad nije dobio turbe. Kad god se pokušalo sagraditi turbe, na lokaciji gdje je poginuo, i gdje i danas stoji ogromna stijena, kamen, ujutro bi sav materijal radnici nalazili razbacan na sve strane. Mnogi su pokušavali započeti radove, ali bi na kraju pobjegli jer kada su htjeli da uklone kamen čuli su jezovite glasove iz dubine zemlje, nešto kao stenjanje. Borbe Osmanlija, žrtve i prvi proučeni ezan povod su da se svake godine u maju održava manifestacija Dovište Ključ, gdje do starog grada dolaze okićeni konji, konjanici u muslimanskim nošnjama i mnogi muslimani širom Bosne i Hercegovine, kako bi tu klanjali, uputili zahvalu i molitvu Bogu.

I evo nas tu, pred zidinama utvrde. U starim historijskim dokumentima, poznat kao Ključ na Sani, Ključ se prvi put spominje 1323. godine u povelji bana Stjepana II Kotromanića, u kojoj on župu Banicu i Ključ daje feudalnoj porodici Hrvatinićima. Hrvatinići su pripadali crkvi bosanskoj, bogumilima, a kolonije stećaka razasute po cijeloj općini, svjedoci su ovog vremena. Ključ je bio i posljednja utvrda bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji pred najezdom osmanlija bježi u Jajce gdje je pogubljen. Time je označen kraj samostalnosti srednjovjekovne bosanske države i ulazak Bosne, kao Bosanskog sandžaka, kasnije Bosanskog pašaluka u veliko osmansko carstvo.Sličan scenario odigrao se i 1878. godine s dolaskom austrougarske vojske. Sam kompleks kula i zidina ostavlja bez daha. Čuveni putopisac Evlija Čelebija, pri prvom susretu, zapisao je i kratko opisao ovo zdanje kao četiri visoke kule uzdignute do neba. Utvrda je smještena na jugoistočnim padinama Breščice i stjenjaka Lubice, visoko iznad rijeke Sane. Prema arheološkim iskopavanjima, kada su pronađeni antički ostaci rimske utvrde, potvrđeno je da su grad sagradili Rimljani još u antičko doba. Na sjevernoj strani nalazio se Podgrad, trgovačko-zanatsko, kulturno i vjersko sjedište grada. Kako bi za vrijeme dužih opsada bili opskrbeljani vodom, prokopan je tajni prolaz do rijeke Sane. Restauracija starog grada je vršena u više navrata, a nakon zadnjeg rata lokalne vlasti su obnovili dvije kule, a kompleksu se planira dodati i odgovarajući objekat koji bi turistima, kojih je iz godine u godinu sve više, ali i svakodnevnim posjetiocima i izletnicima, pružio osvježenje, ali i nezaboravnu priču o nesretnoj ljubavi djevojke Ljubice, po kojoj jedna od kula i nosi ime, priču o posljednjem bosanskom kralju Stjepanu, o prvom ezanu, taktici ratovanja i životu na ovim prostorima od bogumila do danas, legendu o okamenjenoj djevojci, o gradu Kamičku čije su kule iz sela Krasulje tokom samo jedne noći prenijele vile u Kamičak. Priče vam ne bi niko bolje ispričao od profesora Fuada Alibegovića, historijskog znalca, zaljubljenika u svoj grad i humanistu koji i u penzionerskim danima brine o zidinama, kulama i očuvanju historije i njene zaostavštine.

Vratimo se u sadašnjost, u centar grada, te prateći magistralni put,u naselju Velagići skrećemo regionalnom cestom i upućujemo se prema Sanici. Krivudavom i prilično uskom cestom stižemo u Biljane,mjesto gdje su u proteklom ratu, u jednom danu ubijena 264 civila, od kojih je najmlađa bila petomjesečna beba Amila, pronađena s flašicom u ruci. Sablasni bijeli nišani simbol su nevinosti. Na ulasku u Sanicu, u parku, prilično očuvan spomenik poginulim partizanima iz Drugog svjetskog rata. Prošlost nije štedjela ovaj narod. Smrt i stradanja su obilježile svaku generaciju, ali ono što daje ljepotu ovom kraju i razlog da se nakon svakog zla ognjišta poprave i obnove jeste najprije priroda ovog dijela općine Ključ. Izvor rijeke Sanice, koja je duga 22 kilometra, njen tok i pritoke, zaustavljaju dah svakom ko ih prvi put vidi. Do izvora rijeke Sanice stiže se preko tek obnovljenog drvenog mosta. Prelazak je moguć samo pješacima, što i jeste čar svega. Šetnjom uz obale rijeke Sanice, koja vrvi od riba, pa uskim puteljcima ispod golih stijena, stižete do izvora. Raspukla stijena, a iz nje nemjerljivom snagom, uz užasavajući huk, sva u pjeni izvire Sanica. Od siline vode koja žuri van, nemoguće je komunicirati s ljudima oko vas. Toliko je ljepote i toliko moći na jednom mjestu. S jedne strane strme, hladne stijene, ispred vas silovita hladna rijeka, a preko puta gusta šuma koja seže u nepregledne visine, a vi tako mali stojite na uskom puteljku. Postajete svjesni koliko ste mali i slabašni pred čudima i snagom prirode. U Sanicu se ulijevaju rijeke Korčanica i Trebunj. Svake godine održava se tradicionalni i poznati Fly Fishing, u sklopu međunarodnog takmičenja u mušičarenju. Mušičarski revir, s brojnim brzacima i virovima, dug je tri kilometra, a pastrmke, lipljena i glavatica je u izobilju.To je omiljena destinacija brojnih ribolovaca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke i mnogih drugih. U blizini su Saničko, Korčaničko i Jabukovačko jezero, ali i Šivićevo jezero u gotovo samom centru Sanice. Malo jezero, u toku jedne noći, pretvorilo se u ogromnu rupu dubine 15 metara, a sva voda iz jezera je nestala. Misteriozna rupa neprestano se širi, a prije dvije godine, urušilo se i par objekata uz obalu. Rupa se opet napunila vodom, a Šivićevo jezero je veće nego ikad. Ovaj fenomen istraživali su mnogi geolozi koji su zaključili da je svemu uzrok tektonsko pomjeranje duboko ispod površine zemlje, te se ne može predvidjeti dalja budućnost jezera i okolnih stambenih objekata. Ovaj prirodni fenomen , za kratko vrijeme je postao prava turistička atrakcija. Padinama Grmeča i trasom nekadašnje Ćirine pruge, uređena je biciklistička staza u dužini od 25 kilometara, a podno Grmeča i danas se održava nadaleko poznata Grmečka korida. Dvije farme autohtonih buša i alpskih goveda, farma autohtonih pasa, bosanskih tornjaka, farma alpskih jelena, Sanička pekmezijada, prethistorijska naselja Gradina i Plančina su, između ostalog, razlog što je Sanica proglašena za prvo eko selo u bivšoj Jugoslaviji.

Ljepote grada Ključa i susjednih naselja, teško je pobrojati, teško je opisati, naći riječi dostojne veličanstvenosti prirode ovog kraja, ukratko ispričati burnu historiju i pomenuti sve legende koje su nastajale vjekovima. Ostaje nam samo da krenemo put Ključa, te se sami uvjerimo u ono što vam riječi ne mogu dočarati.


Sejarić Azhar, Prometej.ba

Napišite reportažu o svom gradu!

Pratite Prometej.ba na facebooku: www.facebook.com/prometej.ba