Ne, ova slika nije montaža. Ona pokazuje ljepotu geografskog položaja Jablanice uhvaćenu kroz objektiv Dženada Džine, jablaničkog fotografa. Desni tok rijeke koju vidimo je Doljanka, koja se simbolično na mostu ulijeva u Neretvu. Zelenilo, plavetnilo i kamenjar su odlike ovog mjesta. Mnoštvo vode, jablaničko i grabovičko jezero, planine Prenj, Čvrsnica, Vran, prirodni park Blidinje koje uključuje ski centar i prirodno jezero, visoravan Risovac koja posjeduje znamenit broj stećaka uvrštenih u UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine, samo su neke od znamenitosti ovog područja. Nažalost, nismo postigli nivo svijesti koji bi uključio materijalnu korist od ovih turističkih potencijala.

Na mjestu gdje prestaje prirodna ljepota, počinje objektivna društvena stvarnost. Ona je ružna i sablasna u tolikoj mjeri da nalaže da se o njoj kaže istina, racionalna i obeshrabrujuća.

Jablanica je mala općina površine 301 km2 sa 10 111 stanovnika. Od toga je 2324 nezaposlenih! Od toga je cca 1350 penzionera!

Doima se da je običnom, tojest radnom, čovjeku bolje počiniti samoubistvo negoli živjeti u Jablanici. Ovo nije mjesto za obične smrtnike. Ovo je mjesto preuređeno za tajkune, lovatore i sve one koji u prošlom vremenu nisu ostvarili ništa, pa se sad iživljavaju. Jablanica je bogata općina čiji se resursi raspoređuju i daju na koncesiju samo onima koji se mogu masno odužiti vlastodršcima. Ovo je 'grad' dvoličnih, koji ne stoje iza radnika. A upravo su ti radnici i izgradili ovo što se sad zove Jablanicom. Izgradili u prošlom vremenu, koje ne smijemo nazvati pravim imenom, kada su sa strane ljudi dolazili raditi u Granitu, Amini, Unisu i elektrani. Sam je Granit upošljavao više od tisuću ljudi. Sada je u stečaju već dugi niz godina, povremeno se isplaćuju minimalni prihodi, bez uvezanog radnog staža i bez zdravstvenog osiguranja. Krivci za ovaj zločinački poduhvat mirno šetaju svoje pse ulicama i voze bijesna auta. Da apsurd bude još veći, Granit u stečaju preživljava radeći poslove po Beogradu. Jablanica se pokazuje kao prava kasabica jer drugim uručuje poslove popločavanja, a ne vlastitoj firmi. Kasaba se odriče, ako već nije odrekla svog domaćeg. Odrekla se radnika koji bi na isti način odradili posao i osigurali sebi plaću, a samim time pospješili izglede firme barem za nijansu, ali vrlo bitnu i ohrabrujuću.

Sudbina Amine, tvornice konfekcije, kao i Unisa, zauvijek je zapečaćena katancem. Zgrada Amine se i kao uspomena urušava, dok je Unis privatiziran i zaključan zauvijek. Oba radnička giganta ostali su samo nostalgija. Elektrana je trenutno jedina koja radi i upošljava radnike. No, i to će uskoro da popuca po šavovima, jer vlast upošljava ne struku nego podobnost, uz rijetki izuzetak kada se baš mora obezbijediti pokoji stručnjak iz elektroenergetike.

Odriče se kasaba i studenata. Daje im se sadaka od 100 KM mjesečno, 10 mjeseci. Trebaju biti zahvalni vlasti jer im je to omogućilo da studiraju. Ili preživljavaju? U sezoni, studenti i mladi Jablanice se izrabljuju u lokalnim restoranima. Naplaćuju porcije janjetine koju mogu samo da mirišu, koju nisu okusili nikad, ili što je i običaj, samo na svadbama. Nakon što prežive preživljavanje od studiranja, okreću se trbuhom za kruhom, uvježbavaju engleski ili njemački i odlaze. Uglavnom, ne u struku izravno. Diplome se ostave doma, da roditelji imaju zbog čega biti ponosni i da puste koju suzu kad im pošalju neku paru od zarade van svoje zemlje od nestrukovnog posla.

Nisu samo prljavi poslovi u vezi sa firmama u Jablanici. Vlast je dosad uložila oko 7 000 000 KM na gradnju Sportske dvorane Jablanica koja je svečano otvorena prošle godine u jeku predizborne kampanje. Ni poslije godinu dana od svečanog otvorenja nije u potpunosti završena. I jednog dana kada bude sasvim završena, bojim se da neće biti dovoljno ljudi, posebno mladih koji će je koristiti. A Jablanica sama po sebi neće moći podnijeti troškove rada ovog ''giganta'' jer kompleks će više da troši nego što će moći proizvesti novca. Sport u Jablanici postepeno umire kao i sve, uz pojedince koji se enormno zalažu da oporavak, većina je svakako i u ovoj oblasti kriminogena. I danas postoje mnogo dobri sportisti i sportistkinje iz Jablanice, ali nažalost njih niko ne spominje. Jer je Jablanica mjesto koje živi od sjećanja na Halilhodžića, Salihamidžića, Lulića i Teletovića bez da se financiraju mladi potencijali, koji bi za koju godinu mogli izgraditi sportsku karijeru sličnu karijerama pobrojanih velikana.

Jablanica živi od sjećanja, ali samo probranog sjećanja. Jer, kompleks Muzeja revolucije, srušeni most na Neretvi i bunker s druge strane obale trunu i urušavaju se iz dana u dan. Vlast je nezainteresovana za tu priču iz povijesti. Partizani i bogato antifašističko naslijeđe Jablanice je gurnuto pod tepih. Na dan sjećanja i proslave Bitke za ranjenike na Neretvi bude više posjetilaca izvan Jablanice, nego lokalnog stanovništva. Muzej sam po sebi ne može puno da uradi bez jake podrške i volje vlasti, čemu ne možemo da svjedočimo. A da pritom svjedočimo povećem broju turista koji su radoznali vidjeti statue partizana u Muzeju i stalnu simboličku postavku Bitke na Neretvi. No, zbog generalno loše politike Muzej ne profitira dovoljno od radoznalih turista.

U svemu tom negativnom naboju ekonomsko - gospodarske politike, Jablanica je ipak čvrsta u zadržavanju imena Osnovne škole prema partizanu Sulji Čiliću, u zadržavanju spomenika u gradskom parku Nikoli Bojanoviću, Peri Biliću i Sulji Čiliću. Ili je primjetan strah vlasti da u to zadire?

Srednja škola Jablanica je, blago reći, ruina. Djeci u ponudi stoji Ekonomska (4 godine), Građevinska (3 godine), Ugostiteljsko – turistička (4 i 3 godine), Trgovinska (3 godine) i Opća gimnazija (4 godine). Glede ovoga problema, na zvaničnoj web stranici općine Jablanica kaže se sljedeće: ''U saradnji sa lokalnom zajednicom i svim zainteresiranim treba stvoriti povoljne uslove za uvođenje atraktivnih i tradicionalnih zanimanja i na taj način privući učenike iz drugih gradova kojima bi trebalo ponuditi smještaj.'' Koliko su ponuđena zanimanja ''atraktivna'' svjedoči pozamašan broj učenika koji upisuju srednje škole i putuju svakodnevno na relaciji Jablanica – Konjic (20 min. u jednom pravcu) i Jablanica – Mostar (40 min. u jednom pravcu) kako bi učili ono što ih zanima, tojest, ono što je zaista atraktivnije. Jedan od tih učenika koji svakodnevno putuje u Mostar jest i moj brat. Naime, skupina njegovih drugara i on svako jutro ustaju u 5 kako bi stigli na vrijeme u školu. I ni toliko rano ustajanje nije bio dovoljno jak razlog da ovi petnaestogodišnjaci upišu nešto od ponuđenih zanimanja u Jablanici.

I ovdje ću prestati sa nabrajanjem i popisom uništenog i onog što se sprema dokrajčiti kako bi se Jablanica kao općina privatizirala i u kojoj bi ostali da žive samo članovi SDA, samo oni koji su zaposleni u državnu – općinsku administraciju.

Na koncu, moram se sama razdužiti sa sobom. Pretežno uvijek ljudi imaju neki poseban osjećaj prema ''svomu'', prema ulicama na kojima su odrasli. Više ne vjerujem u taj osjećaj, poučena kako tuđim, tako i svojim iskustvom. Štaviše, gadi mi se ova kasaba u čijem centru (nekoliko ulica) postoji čak 20 kladionica. Gadi mi se isto tako kada čujem da je neko iz moje generacije aplicirao vani na poslove i da je primljen, ali da nema novca da ode. Gadi mi se i izaziva mučninu da moja generacija i dalje od roditelja uzima 1 KM na podnevnoj špici, da popije kafu (da, kafa je marka, i da, velikom broju je to skupo). Gadi mi se i izaziva mučninu u stomaku što nema sretnih priča iz ovog dijela Hercegovine. Što nema radnih mjesta za one koji su sebe davali kako bi diplomirali ili magistrirali. Gadi mi se što se svaka moja kafa sa prijateljima odavde završi na ideji bijega od grada u kojem si naučio svoje prve korake. Povraća mi se nutrina na sveopću nepismenost zaposlenih u općinskoj službi (čast izuzecima). Povraća mi se na činjenicu da poznajem toliko mladih koji su vrlo sposobni, pismeni, školovani, kreativni, talentirani, a koji propadaju na listi čekanja na posao ili koji su takoreći prinuđeni (iako mi nikad neće biti jasno kako su prinuđeni, ili je to samo linija lakšeg otpora) da se prodaju dominantnoj političkoj struji. Jer je općinski načelnik kandidat vladajuće bošnjačke nacionalne stranke, koji uredno obnaša tu funkciju još od 2004.godine, što znači da je SDAova vlast već 13 godina u Jablanici. Stoga imaju monopol nad svakom porom Jablanice.

Gadi mi se da direktori javnih institucija prelaze u SDA s ciljem zadržavanja mandata. Gadi mi se ta dvoličnost i kukavičluk kada se na kafama pljuje, olajava i psuje na načelnika, na njegovu vlast i stranku iz koje dolazi, a grabe se na izborima da glasuju za njih kako bi, navodno, došli do posla. A vrlo su rijetki oni koji su na taj način došli do zaposlenja, zaista. Gadi mi se bezobrazluk divljenja s kojim gledaju svakoga ko javno iznosi drukčije mišljenje od strogo vladajućeg. Gadi mi se demokratura, tojest, demokratska diktatura koju žive stanovnici Jablanice. Najviše od svega mi se gade naši roditelji koji su sami podanici ovih umno – koljačkih politika, ali šute. Sjete li se kako su zadnji komad kruha odvajali kako bi nas, svoju djecu, mogli slati na studije od kojih danas ne zarađujemo? Je li ih stid što pod krinkom – 'biće bolje' – 'ničija nije do zore sjala' – pristaju da ih tlače od njihovog novca, da ih pljuju i smiju im se u lice, da im poručuju da su priglupi kad su školovali djecu koja nisu podobna stranačkoj politici te su svjesna da moraju zaraditi – 'bolje išta već ništa'. To – 'bolje išta već ništa' – znači da se radi po lokalnim trgovinama za 400 KM. Iznos plaće od 400 KM pomnožite sa 12 mjeseci i dobićete godišnji iznos plaće od 4800 KM. Što je poenta?

Poenta je da jedna osoba od 25 godina u Jablanici na godišnjem nivou zaradi 4800 KM. A sad se sjetite kolika je plaća općinskog načelnika ili čelnika ove zemlje poput državnog ili federalnog parlamenta, silnih ministara i članova predsjedništva? A da, trgovinska je škola jablaničkim vlastodršcima atraktivna. Pitam se zbog čega!

I za kraj, još jedna turobna činjenica. Naime, moja prijateljica je bila super studentica na Pravnom fakultetu. Izvrsne ocjene. Bez obnavljanja godina. Sve ''u roku''. U roku je stigla i na biro za zapošljavanje. I njeni su odvajali za njeno studentsko preživljavanje jer joj 100 KM stipendije nije baš mnogo pomagalo ni za hranu. Pored nje, ima dvojicu mlađe braće, jedan na fakultetu, drugi u osnovnoj školi. Nakon mjeseci na birou, zaposli se u još jednoj ''moćnoj'' jablaničkoj firmi gdje nije mogla da izdrži više od nekoliko mjeseci zbog lošeg rukovođenja odgovornih lica, općeg nevladanja i psovki, kako od strane rukovodećih, tako i ostalih radnika oko sebe. Ima li potrebe imenovati problem? A plaća, ne moram ni napisati tačan iznos. Tekst vam je sve objasnio iznad. Stoga je dala otkaz. Sjetila se da izvrsno govori engleski jezik, da je vrlo mlada, da može uspjeti 'vani'. Sada na Jablanicu pogleda sa od preko 10 000 metara visine.

Azra Nezirić, Prometej.ba

Napišite reportažu o svom gradu!

Pratite Prometej.ba na facebooku: www.facebook.com/prometej.ba