Kiša je pala. Napukli pločnici su obilato upijali vodu a jesenji smog je učinio da cijeli prizor izgleda sablasno. Cijela ulica, drveće, dotrajali krovovi, ljudi. Prozori su nejednakih oblika i boja a pragovi trošnih kućica su pohabani i robusno strše iz nijemih sokaka.

S početka ulice, kroz maglu, nazire se obris žene. U lijevoj ruci nosi kožnu, dotrajalu tašnu a u desnoj crni kišobran, čvrst i očuvan. Kupila ga je još davno, prilikom posjeta Italiji. Tada je išla na putovanje automobilom duž cijele geografske čizme i za nju su to bili sretni dani. Njen sada već pokojni suprug je još u to vrijeme od oca naslijedio zlatarsku radnju i stogodišnji zanat. Njihov dvogodišnji sin Mak po rođenju je dobio pored uglednog zeničkog prezimena i buduće zanimanje. Nije tu bilo mnogo dvojbe, Mak će biti zlatar, i bila je to odluka čista i jasna kao Makova dječja suza, dakako, odluka njegovih roditelja.

Spuštajući se niz ulicu, Olga je prošla kroz centar grada, koji su nekada krasili bogato opremljeni izlozi zlatara i čajdžinica a danas je to mjesto okupljanja malih švercera, koji duž ulice preprodaju robu pristiglu iz zemalja trećeg svijeta. Švercer može biti bilo ko, pretežno onaj kome je došlo, takoreći pet do dvanaest, osoba kojoj prijeti deložacija, totalno raspuknuće krova, prozora ili fasade, ili pak onaj koji sakuplja novac za upisninu djeteta u školu ili na fakultet. Roba je pretežno orjentisana na sitne, svakodnevne nepotrebne potrepštine. Mutilica za kajganu, pepeljara sa likom kineske djevojke, tupe čakije i noževi, rashladni ventilator bez garancije su proizvodi koji predstavljaju dnevnu ponudu. Ulica s obe strane je prepuna štandova i robe. Štandovi se ogledavaju u vidu plastičnih ili drvenih gajbi prevrnutih na gornje strane.

- POVOLJNO OŠTRIM NOŽEVE-

- PRODAJEM MOTANI DUHAN -

Navedeni i slični natpisi se protežu duž ulice, kako kakva jegulja u mulju. Glavna čaršijica Zenice, nekadašnjeg regionalnog i industrijskog centra danas više sliči kojekakvoj kasabi, dotrajaloj i blatnjavoj. Moglo bi se i reći da cijeli prizor podsjeća na neku kinesku, zabačenu, od svijeta i vijeka odbačenu četvrt.

Ženino ime je Olga Gasparović. Gospođa Gasparović, supruga pokojnog Mijata Gasparovića je u dobi od sedamdeset i kusur ljeta. Do dana današnjeg, nakon smrti supruga zadržala je zlatarsku radnju i nastavila je tradiciju porodičnog, zlatarskog obrta. Danas ona povremeno radi kao ispomoć u radnji svom sinu Maku. Srijedom i petkom njih dvoje zajedno vrše obradu ćilibara, za rijetke mušterije koji poznaju njihovu sentimentalnu i umjetničku vrijednost. Malo je takvih danas. Današnji svijet, kako gospođa Olga kazuje, preplavili su skorojevići, osrditi i bezdušni ljudi. Njihovo unutarnje zdanje ne čezne za finim i brušenim, ne umije pod rukom osjetiti čar ćilibara. Duša skorojevića je u suštini bez suštine, tako Olga kazuje.

Gospođa Olga, porijeklom Makedonka, svog pokojnog supruga Mijata upoznala je u presjedajućem vlaku, koji je išao za Niš. Olga je krenula na svečano polaganje zakletve njenog brata Zorana, a Mijat je istim povodom krenuo odati počast svojem najboljem prijatelju i komšiji Safetu. Mijat je rođeni Zeničanin i svoj životni i radni vijek, proveo je u Zenici, u zlatarskoj radnji, od oca naslijeđenoj, na kutu sokaka.

Nakon svadbenog veselja, Olga i Mijat su nastavili živjeti i raditi u Zenici iz koje su često putovali u evropske i svjetske metropole. U Moskvi su bili dva puta.

Obilazili su sve zeničke zabave i svirke. Voljeli su orkestar u hotelu "Metalurg", koji se danas zove "Dubrovnik". Kako to obično biva, imena ulica i mjesta se mijenjaju kako stranački lideri odlaze sa vlasti. Nove godine su provodili u hotelu "Internacional" a državne praznike su slavili u hotelu "Rudar".

Hotel "Rudar", danas ne radi. Smješten na lijevu stranu od zeničke pravoslavne crkve, sav je obrastao u šipražju i napola uvelim borovima. Mjesto nekadašnjih zbivanja u gradu danas sliči na sumorni i sivi dom tuge i zaborava. Fasada nekadašnjeg giganta je obrušena, prozori su napukli i njegov logo, dva ukrštena čekića, kao da se krezubo smiješe s visine fasade. Isti, kao da nijemo i tupo prkose vremenu i u oronuloj raskoši svjedoče o prošlim vremenima. Iz donjeg pravca dvorišta hotela nazire se "Željezara", do rata daleko najproduktivnija tvornica u regionu. Danas je "Željezara" sinonim za "zenički zid plača", otpuštanje radnika, male ili nikakve plate te problem zagađenog zraka. Prosječna zagrađenost zraka u Zenici je i do nekoliko hiljada puta uvećana od dozvoljene. No,koga briga za to? Narod ostaje tu da se guši, umre i oboli. Mrtav da živi.

Olgu je prije neki dan potresla tužna i za današnje vrijeme uobičajena vijest. Dok je šišala grmove u dvorištu, od komšije Ahmedina doznala je nešto što joj je zadalo bol u grudima. Ahmedin, mlađahni komšija, momčić, baš kao i sva omladina voli igrati igrice, a večernje sate je uskraćivao igrajući flipera, ponekad i u "Internacionalu". Prije neku noć, otišao je do "Intera", kako ga skraćeno Zeničani zovu, i tamo ga je dočekala spremačica u muškoj, crnoj, debeloj jakni. Nakon što su im isključili grijanje, sada su im isključili i struju, zbog neplaćenih dugova, i to definitivno znači kraj. Hotel prestaje sa poslovanjem.

Olga je ove vijesti dočekala sa suzama u očima. Sjetila se svih živih večeri, koje je provodila u satenskim uzanim haljinama, večeri kojih je sa žarom u očima igrala uz zvuk orkestra. U gradu je bila poznata kao čuvena ljepotica, nesvakidašnjeg izgleda i prefinjenih manira. Njene duge, elegantne prste su krasili ćilibari, a njene mršave ruke, po kojima su bile poredane krute narukvice su se lagano njihale u kretnji.

Svaku godišnjicu braka, Olga je od supruga na dar dobijala po jedan komat nakita. Do Makove male mature, već je imala bogatu i raskošnu kolekciju ručno rađenih narukvica koje su joj igrale oko ruke pri svakoj kretnji. Mak je obe mature, i veliku i malu imao u hotelu Internacional, i eto, sada Intera više nema, barem ne onakvog kakvog ga je ona pamtila.

Nema ni Zenice, Zenice kakvu ona voli i kakva joj je bila najdraža. Nema više ni zabave, ni plesa, gradskih razgovora, pozorišnog života. Pozorište je na izmaku snaga, ta čuvena Ugljenova građevina, koja je prkosila onom vremenu, a prkosi i sada, danas je nalik na jedan babin zdrav zub. Klimav, ali ne da se, takav je zub, takvo je pozorište.

Gdje su nestali oni svi dobri ljudi - pita se Olga. Gdje su oni koji šeću u finim popeglanim odijelima, sa presvraćenim novinama u rukama i lulama u ustima, gdje su nestale gospođe sa trajnama na kosi i plisiranim suknjama, u sebi misli Olga svaku noć kada legne u štirkanu, čipkom obrubljenu, bijelu posteljinu.

Njena zlatarska radnja je na izdahu snaga, jer ljudi iz dana u dan imaju sve manje novaca i sve rjeđe zvono na ulaznim vratima, koje znači posjetu pušta svoje zvuke. Rijetki oni, koji dođu da pazare nešto, obično dođu sa okolnih sela i traže vjenčane burme. Da nema onih koji se žene i po ovom skupom i nesigurnom vremenu, Olga bi davno radnju zatvorila i prekinula tako, više od stoljeće, dugu tradiciju.

Takva su vremena, tješi se ona, i ne preostaje joj ništa nego radovati se posljednjoj etapi svoga života i uživati u gradu, ili barem onome što je od njega preostalo. Večernje šetnje Olga provodi na Kamberoviću, sa prijateljicom Hašom. Olga i Haša su prijateljice još iz mladih dana, dana kad je Olga preselila iz Makedonije u Bosnu, a Haša danas ima unuče. Obe su se složile da je za djetašce najbolje i najsigurnije da šetnje provode na Kamberoviću.

Kamberovića polje, smješteno uz korito rijeke Bosne, koja se dužinom prostire kroz ulaz u grad, te dalje teče do samog Vranduka na izlazu i dalje, daleko je najljepši park u zeničkoj regiji. Visoki i gusti jablani, lijepo podšišana trava, drvene klupe su ono što dvije žene vole kod večernjih šetnji. Sa zalaskom sunca i zlatnim odsjajem sve izgleda drugačije, romantičnije i ljepše. Kamberoviće znači ljubav. Turska česma, smještena u srcu Polja dar je vlade Republike Turske. Do današnjeg dana, česma je zadržala simbol ljubavi, i od samog početka važi za mjesto sastanaka mladih i zaljubljenih. Dok je ljubavi ima nade za ovaj svijet. S prvim proljetnim danima Kamberoviće živne, travke procvjetaju i ljudi izmigolje iz svojih kuća. U tim danima i tim satima, čovjek više nema osjećaj da se radi o Zenici, propalom industrijskom i siromašnom centru, srcu Bosne. Čovjeka zaslijepi sunce i ljubav pa na tren pomisli da je u kakvom drevnom austrijskom gradiću, koji još više živne s proljetnim suncem.

Sumpornonarandžasta teniska igrališta, smještena na željezarskoj strani Kamberovića i zvuci loptice, pom, pom, napred nazad, mlada tijela koja se njišu dok prebacuju lopticu tamo-amo, daju posebnu draž proljeću. Ko zna, možda se jednoga dana, u ovom sivom i zaboravljenom gradu rodi i izraste kakvo čudo od djeteta, kakva buduća teniska zvijezda i nada, po kome će ovaj uspavani grad dobiti na značaju, ili ako ništa, svojih pet minuta slave. Baš kako čuveni Andrić kaže: "Čovjek negdje mora da se rodi."

Možda će se u Zenici nekada, roditi taj neko, neko ko će dovući svjetlo nazad, u tamu zaboravljenog grada. Svako, ko je poželio da bude neko, ili barem, tako se čini, otišao je negdje daleko, u potragu, trbuhom za kruhom, u druge gradove. Desi se tako, ponekad, kada avgustovska žega zaprijeti, i kada iz zeničkog, Kineskog zida isijava para, desi se da dođe, nazad u grad, u posjetu jedan naš čovjek. Svako ljeto, Zenicu posjeti Čovjek od kviza i milijuna.

- Eno ga, naš glumac!

- Jeste, on je naš, rođeni Zeničanin!

Poviče raja iz gradskih kafića, gotovo svakog avgusta, čim ugleda Čovjeka od kviza i milijuna. Jeste, on je naš, kočoperi se raja, u stilu zeničkom.

Nije ti bolan, nešto raja zenička susretljiva na prvu, osrditi su to i ponosni ljudi. Niko neće ustati, uputiti osmijeh, pozdraviti. Možeš ti biti Čovjek od kviza i milijuna, koliko hoćeš, ali u Zenici si naš, jedan od nas, možeš zaboraviti na srdačnu susretljivost.

Ono što je u tome dobro je i to što kod Zeničana nema prijetvornosti, barem te niko neće lažno tapšati po ramenu, a gore od osrditosti je lažna ljubaznost i prijetvornost.

- Neće ti se bolan, niko pomaket da prođeš, ma da si sto puta čovjek od milijuna.

Pomaket. To je riječ zbog koje Zeničani i općenito narodi srednje Bosne bivaju izvrgnuti ruglu, kada odu u druge krajeve ili glavni grad na studije. Zbog "pomaket" se ratovi vode, to je ona riječ zbog koje se na fakultetima "provaljuje došljo i koferdžija". Ako pitate jednog prosječnog Zeničanina, šta nije u redu sa "pomaket", taj će vas poprijeko i ljutito pogledati, bilo da je u pitanju obućar ili molekularni biolog. Za svakog Zeničanina, "pomaket" je sasvim u redu, ispravna i bez dvojbe gramatički uknjižena riječ, nema sumnje.

Zbog pomaket je mladi Zeničanin u stanju sa svojim kolegom na fakultetu u Tuzli ne pričati nikako, okrenuti glavu od njega, ako treba i trajno, ukoliko ovaj pokuša njega i njegovo pomaket izvrgnuti ruglu pred drugim kolegama.

Pomaket, inače, trebalo bi da znači pomjeriti, povući, napred nazad. Pomaket u principu, označava i letargično, duševno odsutno stanje, nihilizam, pad volje, odsutnost duha i energije jednog čovjeka.

- Ne mogu se pomaket s mrtve tačke i gotovo!

Čudni su vam ti, Zeničani. To je kukolj u cvatu, ili cvat u kukolju, kako koji. Guše se u smogu, svojeglavi su, siromašni, i gordi. Zenica je, prema nekim proračunima najsiromašnija regija u Bosni. No, opet, opet ćeš otići na pijacu, u samom srcu grada, petkom ili srijedom i vidjet ćeš gospodu. Gospodu koja se ne da i koja živi, gordo i nijemo u isti mah.

Vidjet ćeš Olgu, kako nijema, zabrinuta i ponosna, korača svojim staračkim nogama i dotrajalim cipelama. Kosa joj je spuštena u nisku punđu, srebrne i zlatne narukvice mlataraju oko ruke a ćilibar diskretno sija. Košulja joj je popeglana a šlingana kragna uštirkana i viri preko štrikanog džempera. Došla je na pijacu i oprezno, po starom nepisanom pravilu, cjenka se za suhi sir.

Čim okrene leđa, žene sa sela, koje su došle u grad ogovarat će je.

- Eno je, nakitila se, mlatara joj oko ruke a sa mnom se cjenka.

Ogovarat će je, ne znajući da je novac koji je Olga dala za sir posljednji koji ima, jer niko se ne ženi i niko ne dolazi po burme, a prijete joj i da će joj isključiti struju u radnji zbog duga. Isključe li struju, čeka je sudbina Internacionala, mjesta gdje je nekada plesala u satenskoj uzanoj haljini sa žarom u očima.

Dijana Hercegovac, Prometej.ba

Napišite reportažu o svom gradu!

Pratite Prometej.ba na facebooku: www.facebook.com/prometej.ba