Bolje je biti onaj od koga se strahuje, nego voljen, ukoliko ne možete biti oboje istovremeno.

Gornja rečenica je sažetak jednog pasusa iz djela Vladar (na talijanskom Il Principe) Niccolòa Machiavellija, napisanog prije 500 godina. Iz prezimena autora izveden je pojam makijavelizam, kao oznaka za političku doktrinu koja se vodi načelom da cilj opravdava sredstvo, usvajajući beskrupuloznost i ne zamarajući se moralnim pitanjima.

Sam Machiavelli nije zaslužio da njegovo prezime postane sinomim za takva načela, s obzirom da je njegovo djelo prije svega analiza i ogoljavanje političke stvarnosti njegova vremena, a mnoge ružne stvari su mu naknadno zlonamjerno učitane – kako je napisao Ivo Frangeš u eseju iz 1952., nepravda je pridavati Machiavelliju „makijavelističke“ težnje. Međutim, ovo nije tekst u obranu Machiavellija od makijavelističke doktrine: ono što pojam makijavelizam označava najbolje opisuje mnoge današnje vladare i političke prvake. Jedan od njih koji s puno razloga nosi tu titulu i koji se u mnogome ponaša poput talijanskih vladara Machiavellijeva doba jest Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i trenutni član Predsjedništva BiH.

Onaj tko želi da obmanjuje, uvijek će naći one koji sebi dozvoljavaju biti obmanuti. To je još jedan citat iz Vladara. Odlično opisuje odnos u kojem su s jedne strane Dragan Čović i HDZ, a s druge bosansko-hercegovački Hrvati. Što sve Hrvatima Čović i HDZ nisu obećavali, od samog početka! Rezultat koji vidimo danas je katastrofalan: o svim lošim pokazateljima, počevši od demografskih a završivši na primjer s koruptivnim, rečeno je puno puta, sasvim dovoljno za one koji ne dozvoljavaju sebi biti obmanuti. Je li se pritom ijedan od ciljeva koji su bili definirani kao veliki nacionalni ciljevi ostvario? Nije.

Kad je u pitanju nezamaranje moralnim pitanjima, zar moramo takvo pitanje postavljati u vezi čovjeka koji je ratne logoraše koristio za prisilni rad u svom poduzeću, čije se ime nalazilo na papirima za politički motivirane deložacije, o čemu postoje dokazi? On je u tome šampion. No, nastranu njegove ljudske karakteristike, nije u tome nikakav izuzetak. Pogledajmo ukratko što su stupovi njegove vladavine.

Ti stupovi nisu se promijenili od jeseni 2014., kada ih je u društvu rektorice Sveučilišta u Mostaru i Dragana Čovića, pred kamerama HDZ TV, definirao predsjednik Hrvatske akademije za znanost i umjetnost BiH prof. dr. Jakov Pehar. Pisao sam o tome prije četiri jeseni, no vrijedi ponoviti Peharov citat: „Hrvatski puk u BiH mora imati svoju zgradu, a zgrada ima četiri stuba. Jedan stub je sveučilište, drugi stub je akademija, treći stub je HNS, bez sumnje, i četvrti stub je Crkva. To su četiri armobetonska stuba na čemu će počivati ukupan rad, nadam se, hrvatskog puka u Bosni i Hercegovini.“

Prvi stup – sveučilište. Ono je pod direktnom partijskom kontrolom Čovića i HDZ, tu je simbioza između HDZ-ove politike i obrazovanja davno prevaziđena i ušlo se u fazu svojevrsne osmoze. Drugi stup – akademija. To je ova Peharova akademija, osnovana 2014., čiji je akademik i Dragan Čović. Treći stup – Hrvatski narodni sabor, HNS. To je organizacija stranaka koje dijele Čovićevu viziju uređenja države i društva i provodi politiku jednoumlja – odnosno, kako ga zovu, nacionalnoga jedinstva. Pritom se naravno misli na nacionalno jedinstvo pod HDZ-om.

Četvrti stup – Crkva. Uz časne iznimke koje svojim nemoćnim rukama pokušavaju srušiti taj armiranobetonski stup, to je bio i ostao glavni oslonac HDZ-ove vladavine. Crkva u Hrvata, podjednako s obje strane granice, daje zdušnu podršku HDZ-ovoj politici bilo na nivou dubljeg problema proizvodnje nacionalnog boga (što rađa nakaradni lanac implikacija: vjernik, dakle nacionalist, dakle HDZ), bilo direktnom agitacijom i propagandom – od čega bi se Jeshua ben Miriam, šire poznat kao Isus, triput okrenuo u grobu da nije uskrsnuo (da se poslužim figurom pokupljenom iz priče Put u Gdanjsk književnika Nenada Veličkovića).

Ta zgrada „hrvatskog puka u BiH“, čija je „volja“ izjednačena s voljom HDZ-a i Dragana Čovića, dakle zgrada HDZ-ove politike, ima još nekoliko potpornih stupova, od kojih neizostavno valja istaknuti dva: medije i koruptivno zapošljavanje.

Glavni hrvatski mediji u BiH posvećeni su apologetici Čovićeve politike i stvaranju ozračja u kojem HDZ ostaje jedini spas za sve manji i manji hrvatski narod. Ti mediji uvjeravat će Hrvate da su za njihove probleme krivi Bošnjaci, Međunarodna zajednica, bosanske daidže i Željko Komšić, nipošto HDZ. Oni će do zadnjeg daha promicati ideju o trećem entitetu, omiljenu makroobmanjivačku metodu Dragana Čovića. Pri tome će Čović deklarativno, po potrebi, čas biti za treći entitet, čas za jedinstvenu državu, malo se ponašati kao advokat tuđmanovske politike, malo kao branitelj BiH kao domovine bh. Hrvata, znajući svakako da je nemogući – a nekoliko puta obećani – treći entitet za njega najbolja opcija dok ga Hrvati sanjaju. Uostalom, kako bi rekao Machiavelli, dato obećanje je bilo potreba prošlosti; prekršena riječ je potreba sadašnjosti.

Kroz koruptivno zapošljavanje HDZ se uvukao u zadnje pore hrvatskog društva u BiH, ono čini jednu od glavnih žila njegova krvotoka (možda bi riječ hobotnica bila prikladnija). Dovoljno je samo pogledati način na koji se vrši zapošljavanje u Elektroprivredu Hrvatske zajednice Herceg Bosne, svo to i takvo silno, hm, ljudstvo s kojim HDZ u one listopadske nedjelje kad su izbori odmah po izlasku sunca može računati na dobar postotak glasova. Tisuće ljudi zaposlene bez potrebnih kvalifikacija, uz člansku iskaznicu HDZ-a kao potreban i dovoljan certifikat, i još pet puta toliko koji se drže u obećanjima, vjerna su i militantna stranačka vojska.

Ne znam koliko Hrvata voli Vladara Čovića, mada ima i takvih. Zato je puno onih koji ga gledaju što sa strahom što sa strahopoštovanjem. Od prosječnog hercegovačkog župnika, preko dekana fakulteta do radnika u distribucijskom području „Jug“ Elektroprivrede.

Hoće li se i može li se, imajući u vidu Čovićev ekstremni makijavelizam i sve ove armiranobetonske stupove koji mu drže zgradu, pojaviti među Hrvatima u BiH opcije koje bi provodile drukčiju politiku: drukčiju i u smislu odnosa prema Bosni i Hercegovini i u smislu društvene pravednosti? Kako sada stvari stoje, neće. Vodstvo HDZ 1990 nije artikuliralo politiku koja bi se na suštinskom nivou sukobila s Čovićevom, u nekim dijelovima ima i oštrijih nacionalističkih elemenata, a pri glasanju o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama (što je samo jedan primjer) pokazalo je i svoju razine socijalne osjetljivosti. Mogućoj i nužno potrebnoj pojavi drukčije politike, koja bi makar malo uzdrmala zgradu HDZ-ovog totalitarizma, sigurno ne idu na ruku poruke iz nacionalističkog dijela bošnjačke politike, od SDA-ovske do GS-ovske, kao ni iz dijela građanskih političkih opcija (čitaj: Komšić) nesposobnih da vide dalje od svog nosa.

Franjo Šarčević, Prometej.ba

(16.1.2018.)