Postoje mnoge legende o tome kako je Vitez dobio ime. Jedna od njih veli da bi nekada davno putnici po dolasku u Lašvansku dolinu uzvikivali „Vita est“! I nije ovo mjesto privlačilo samo putnike iz davnina. Tijekom druge polovine dvadesetog stoljeća u Vitez se doseljavaju mnogi iz raznih dijelova tadašnje SFRJ budući da općina doživljava procvat zahvaljujući razvoju drvne industrije kao i tvornice eksploziva Slobodan Princip Seljo. Grade se stambene zgrade i svi objekti koji zadovoljavaju socio-ekonomske potrebe stanovnika. Zanimljivo je napomenuti da je 1963. godine Vitez, među prvima u BiH, dobio gradski bazen. Osim u kupanju posjetitelji su mogli uživati i u popratnim sadržajima. Bio je tu i restoran, a gostovali su i mnogi tadašnji estradni izvođači. Smatram važnim ovaj mali povratak u prošlost da bih naglasila kako je Vitez nekada živio punim plućima i bio mjesto ugodno za življenje, ne samo njegovim starosjediocima nego i doseljenicima. Danas je ulogu gospodarskih divova Impregnacije i SPS-a preuzela poslovna zona (PC-96), a od samog Viteza sada je mnogo poznatiji trgovački centar FIS.

Ukoliko vas put nanese u našu malu uspavanu općinu svratite u Čardake – etno selo koje će zadovoljiti ukus i onih najizbirljivijih. Nude, zaista, širok spektar usluga. Kod njih možete utažiti glad i žeđ, prespavati, a ljeti se i okupati na jednom od bazena.1 Međutim, ako preferirate samotne šetnje u tišini, nije daleko brdo Kalvarija iznad Mošunja. Stazom, uređenom povodom proslave stote godišnjice svetišta na Kalvariji, doći ćete do crkve posvećene Gospi Žalosnoj. Čak i ako niste religiozni, uživat ćete u pogledu na Vitez i okolicu koja pruža mnoge mogućnosti ljubiteljima prirode. Planinari imaju svoj Dom u Zaselju i na Zabrđu. Biciklisti mogu isprobati ljetos otvoreni bike park na Gradini gdje se u srpnju ove godine održalo i državno prvenstvo BiH u organizaciji biciklističkog kluba iz Viteza. Ako vas staze na Gradini ne umore, slobodno se zaputite u smjeru planine Kruščice. Neće vas razočarati jer u sebi, osim pogodnosti za izletnike, krije i nešto vrjednije od zlata – istoimenu rječicu koja pitkom vodom napaja više od sto tisuća stanovnika Viteza i susjedne Zenice. Da je više sreće, ta planina i rijeka istog imena mogle bi obogatiti općinu turističkim sadržajima na kojima bi nam zavidjele mnogo poznatije svjetske destinacije. Na reviru u Starom Vitezu možete se družiti s članovima Udruge sportskih ribolovaca. Taj dio rijeke Lašve, zahvaljujući njima, još je možda jedini komadić njezinog toka gdje se može vidjeti sva njezina divota.

Kalvarija2

I dok se tako šetate okolicom čini vam se da je sve manje više u redu. Ne biste pomislili da naš Vitez boluje. Da sve više liči na Danteov pakao i trebate ostaviti nadu svi koji ulazite. Ako vas zabljesne sjaj poslovne zone i ljepota prirode, ostanite još malo. Do osam sati navečer. Već tad našim ulicama odzvanja tišina. Gore svjetla pokojeg lokala i tek nedavno obnovljena rasvjetna tijela. U gradskom hotelu nećete prenoćiti jer je nakon neuspjele privatizacije zatvoren. Međutim, nije on potpuno beskoristan. Prilikom povremenih manifestacija na gradskom trgu njegova terasa i stepenice sasvim dobro posluže kao pozornica. Preko puta je nekadašnje Gradsko kino, a sada Hrvatski dom. Ako se zadesite u Vitezu kad u njemu predstavu imaju entuzijasti iz Gradskog kazališta mladih svratite obvezno. U ovim, uglavnom, otužnim danima će vas dobro nasmijati. Osim njih, u istoj zgradi stoluje i još jedan kolektiv, samo nam njihove predstave odavno nisu smiješne, a i mnogo više koštaju. Opustjele su i klupe u parku pored jer su mnogi koji su tu trebali dočekivati svoje prve simpatije sada punopravni stanovnici Stuttgarta, Münchena, Dublina ili nekih drugih europskih gradova. I dok se oni tako privikavaju na neke nove klupe mi brojimo one koje iza njih ostaju prazne. Klupe su na neki način i zaslužne što će neki čitajući ovaj tekst upoznati naš gradić. U istom danu kad je Prometej.ba objavio poziv čitateljima da predstave gradove u kojima žive dogodilo se još nešto. Iako ništa neuobičajeno, ipak me potaknulo da vas upoznam i s našim Vitezom. Naime, to jutro po dolasku na posao dočekala me još jedna prazna klupa i na pitanje zašto je odsutna stiže „nastavnice, oni su se preselili u Njemačku“. Nije to prva ispražnjena klupa, a nažalost ni posljednja. Pojedini se od surove stvarnosti brane povlačenjem u svoj mikrosvijet, drugi opet izlazeći iz svog. Jer što bismo još mogli izgubiti nakon što izgubimo nadu da se ovaj egzodus može, ako ne zaustaviti, onda barem ublažiti. Sve drugo su nam već ionako oteli.

Dugogodišnja politika stvaranja pokorničkog mentaliteta je gotovo u potpunosti postigla svoj cilj. Cijelo društvo je kao na apaurinima. Bezvoljno, nemoćno da pruži bilo kakav otpor. Kod nas čak i sport teško da povezuje ljude. Ne zato što nema sportskih klubova, nego sasvim suprotno. Zato što za svaki sport imamo uglavnom po dva. B i H. Promičemo toleranciju, fair play, ali isključivo među svojima. Jako smo tolerantni u društvu istomišljenika. Nevidljive granice nas razdvajaju jer se točno zna gdje su „oni“, a gdje „mi“ tako da gotovo nigdje nema „nas“. Rijetki se usude misliti izvan okvira. To se teško oprašta. Onda lutate izgubljeni nekom tampon zonom.

Kruščica

Ipak, tama nije potpuno zavladala. Nadu u ozdravljenje daju još pojedinci koji tvrdoglavo odbijaju položiti oružje. Ako ih poželite upoznati, nemojte ići ondje gdje su svjetla reflektora ni kamere. Nemojte se gurati među one koji zauzimaju uvijek prve redove. Morate se zaputiti ponovo u onu Kruščicu s početka priče. Gore će vas dočekati one. Čuvarice rijeke. Već više od dva mjeseca izmjenjuju se na dežurstvima i provode dane i noći uz rijeku braneći je od strojeva i onih koji, isključivo radi vlastite zarade, žele na ovoj ljepotici izgraditi mini hidrocentrale. Ne čuvaju samo rijeku kako se to na prvi pogled čini. Spašavaju posljednje djeliće našeg opstanka. Prkose zmajevima. Kao što su i vitezovi uvijek u legendama. Neki će reći da se bore s vjetrenjačama, ali ne treba podcijeniti snagu žene, osobito kad se bori za zdravlje i budućnost svoje djece. Ove žene ujedinjuju stanovnike našeg grada. Sve one koji odbijaju šutjeti i pokoriti se politici koja, u ime naroda, uništava, gazi i ostavlja pustoš. Braneći rijeku hrabre žene Kruščice brane nas. Sve nas koji šutke ispraćamo svoje prijatelje iz djetinjstva...braću...djecu. Dok ih nijemo ispraćamo u bolju budućnost pitamo se što nas čeka? Ostati ili otići? S tom dilemom liježemo i ustajemo, rastrzani između dva svijeta. Onog koji nudi sigurnost i život dostojan čovjeka i ovog drugog u kojem u žuboru rijeke i šumu breza osjećamo zajedništvo sa svima onima koji su ovdje bili prije nas.

Želim vjerovati da zajednički možemo izgraditi most kojem su žene iz Kruščice postavile čvrst temelj. Nadam se da će srce Središnje Bosne biti primjer drugima da vide na koji se način ruše ograde kojima su nas ogradili i onda ćemo se vjerojatno i sami iznenaditi novim vidicima. Sigurna sam da još uvijek ima mnogo vitezova ovog lijepog mjesta koji će odbiti položiti štit i mač pred zmajem nacionalizma, licemjerne politike, mržnje i podjela.

Još jednom ću uskliknuti „Vita est!“ jer zaista vjerujem kako smo skupili dovoljno iskustva da budemo oni vitezovi kakve Vitez treba da ponovo procvjeta.

Marijana Grgić, Prometej.ba

Napišite reportažu o svom gradu!

Pratite Prometej.ba na facebooku: www.facebook.com/prometej.ba


1 Ako tu ne iskoristite priliku ostat ćete suhi jer onog gradskog iz šezdeset treće više nema. Isti sada služi kao odlagalište otpada i mjesto okupljanja pasa lutalica.

2 Autor fotografija: Alojz Mlakić.