Svi psi idu u raj, izvorno na engleskom All Dogs Go to Heaven, naziv je animiranog filma iz 1989. godine, djelo slavnog režisera i producenta Don Bluth-a. Don Bluth je veliko ime u svijetu animacije. Radio je kao animator za kolosalni Walt Disney animacijski studio prije no što je odlučio da se upusti u nove vode kao samostalni producent. U njegov magnum opus ulaze dugometražni animirani filmovi kao što su Američka priča (1982, American Tail – igra riječi, engleski termini za rep i priču su tail, odnosno tale, ali se slično izgovaraju) u kojoj su židovski emigranti iz Rusije krajem 19. vijeka, koji su otišli u potragu za američkim snom, alegorijski prikazani kao miševi; Zemlja prije vremena(1988, A Land Before Time) koji prikazuje vrijeme kada su ovim svijetom hodali ogromni gmazovi koje nazivamo dinosaurima i potragu jedne male skupine za velikom dolinom koja ne oskudijeva hranom; te Anastazija (1997, Anastasia) u kojoj su, sa nešto sretnijom završnom notom, prikazana romantičarska nagađanja o sudbini velike kneginje Anastazije Nikolajevne Romanove, kćerke posljednjeg ruskog cara.

Bluth-ovi filmovi, iako namijenjeni za djecu, imaju dosta mračnih i tužnih motiva. Glavni junaci njegovih filmova podsjećaju na likove iz romana Charles Dickens-a. To su vrlo simpatični likovi koji se bore kroz život susrećući se sa siromaštvom, gladi i sličnim nedaćama koje ponekad podrazumijevaju i gubitak voljene osobe. U Zemlji prije vremena, jedan od najupečatljivijih momenata je borba između majke glavnog junaka ”Malog stopala” (izvorno ”Littlefoot”, koji je biljojedni apatosaurus) sa mesojednim T-rexom, strašnim prahistorijskim divom čije latinsko ime ima veoma prikladno značenje: ”kralj tiranin”. Kralj mesojeda prevladava i rezultat je jedna od nejmemorabilnijih scena smrti u animiranim filmovima. Glavni junak ostaje sam na ovom svijetu i mora se oslanjati na svoje prijatelje kako bi preživio u okrutnom svijetu. Čak i Anastazija, iz istoimenog filma, gubi čitavu porodicu od strane revolucionarnih boljševika – mada to nije prikazano eksplicitno na platnu. Ličnost na kojoj je filmski lik zasnovan je, također, tragično skončala pred streljačkim vodom.

Isto ovako kao književnici i animatori, tako i život piše priče. I ne uvijek sa sretnim završecima. Film Svi psi idu u raj je bila posljednja glasovna uloga Judith Barsi, mlade glumice koja je glas pozajmila i jednom liku u Bluth-ovoj Zemlji prije vremena. Nedugo nakon snimanja svog zadnjeg filma, Judith biva upucana u snu od strane njenog zlostavljački nastrojenog i o alkoholu ovisnog oca koji je zatim ubio i njenu majku, spalio njihova trupla i par dana poslije počinio samoubistvo. Judith je imala samo deset godina. Pjesma ”Ljubav preživljava”, izvorno ”Love Survives”, koja prati završnu špicu filma ”Svi psi idu u raj”, posvećena je njoj.

Zanimljivo je to da je njena posljednja uloga upravo u filmu u kojem se eksplicitno spominje Raj, svijet poslije smrti, koji je u religijama prikazan kao blaženi zagrobni život za one koji su bili dobri ljudi na ovom svijetu. U pop kulturi se obično prikazuje kao nebesko kraljevstvo okruženo oblacima, ali ovaj film za tematiku ima zagrobni život pasa – a ne ljudi. Kako uopće izgleda Raj, ako uopće i postoji? Mnoge naše vlastite percepcije o nekim kršćanskim subjektima dolaze iz savremene pop kulture, radije nego iz pisanih izvora, tj., u ovom slučaju, Biblije. Jedina upečatljiva slika Raja u Bibliji, konkretno u Novom Zavjetu, su besjede Isusa Krista na gori gdje u jednom trenutku spominje „da je lakše kamili proći kroz ušicu igle nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje“. U drugom navratu spominje „kako su blaženi siromašni duhom jer je njihovo Carstvo nebesko, a blaženi su i tužni, kratki, žedni i gladni pravde“. Dakle, ovdje nema nekih pejzažnih opisa nebeskog carstva, što samo po sebi ostavlja dosta pitanja i prostora mašti da ih popuni. Dalje, mašti se ostavlja da odgovori i na neka pitanja poput: Hoće li naši voljeni, ako ih ponovo sretnemo, izgledom biti u cvijetu mladosti ili onakvi kakvi ih se zadnje sjećamo? Ima li u Raju tehnologije? I možda pitanje koje treba da prethodi naslovu ovog filma: Idu li psi u raj?

Bluth-ov film ima potvrdan odgovor, ali slično pitanje je sebi postavio i slavni pisac za djecu Roald Dahl. Njegovo prvo dijete, kćerka Olivija, umrla je od encefalitisa kada je imala samo sedam godina. Shrvan od boli, nekih mjesec dana nakon njene smrti, tražio je duhovnu utjehu od svog prijatelja Geoffrey Fisher-a. Fisher je čovjek koji je dvadesetak godina obnašao funkciju nadbiskupa od Canterbury-a, najistaknutijeg crkvenjaka u Anglikanskoj Crkvi. Iako je razgovor po svemu sudeći bio srdačan, pisac je kuću svog prijatelja napustio s dojmom da je kršćanstvo varka. Ključna i sporna tema razgovora bilo je pitanje porodičnog psa porodice Dahl. Pas u ljudskoj kulturi važi za čovjekovog najboljeg prijatelja i vjernog pratioca, pa su veoma cijenjeni i kao kućni ljubimci. Tako je i porodica Dahl imala psa za kućnog ljubimca zvanog Roli, ljubimca za kojeg su djeca bila jako privržena. Nekoliko godina poslije, Dahl je za Božić odveo dvije svoje najmlađe kćerke, Ofeliju i Lusi, na grob njihove pokojne sestre. Nakon što su grob okitili cvijećem, Ofelija je pitala oca zašto je Bog dopustio da njena najstarija sestra umre. Otac joj je priznao da ne zna odgovor na to pitanje, a zatim joj ispričao detalje posjete Fisheru. Bivši nadbiskup mu je rekao kako je siguran da, iako je Olivija u Raju, joj se njen voljeni pas Roli tamo nikada neće pridružiti.

Prisjećajući se tog razgovora, Dahl je izjavio sljedeće: ”Htio sam da ga pitam kako je mogao biti tako apsolutno siguran da druga bića ne dobijaju isti poseban tretman kao mi. Ali, neodobravajući pogled koji se slegnuo na njegovim usnama me zaustavio. Sjedio sam tu i pitao se da li je ovaj veliki i poznati crkvenjak uopće znao o čemu priča i da li je uopće išta znao o Bogu i Raju? I, ako nije znao, ko onda na svijetu zna? I od tog trenutka, drage moje, bojim se da sam počeo pitati se da li uopće ima Boga. ”

Kada se usporede vizije Raja kakve susrećemo u monoteističkim religijama, dobija se dojam neke idealizirane slike nečega čemu se teži. U kontrastu, politeističke religije drevnih naroda imaju prilično sumornu sliku zagrobnog života kao jednog podzemnog i mračnog svijeta koji je manje poželjan od ovog. Ali i u njima postoji poneka oaza za čestite, kao što su Elizejska polja u grčkog mitologiji. No, za većinu smrtnika, zagrobni život je samo sjena onoga što su iskusili na ovome svijetu. U Odiseji, titularni glavni junak silazi u podzemlje gdje sreće svog prijatelja i saborca Ahila koji je poginuo u opsadi Troje, gdje mu ovaj izjavljuje: ”Radije bih volio biti rob i služiti drugome, da nemam imetka i živim od malo, nego da ovde vladam nad mrtvima što ih sa zemlje nesta”. U ”Epu o Gilgamešu”, titularni junak se nakon smrti najboljeg prijatelja Enkidua otisne u potragu za vječnim životom, ali u jednom trenutku ga zaustavlja Siduri (krčmarica sa kraja svijeta) i daje mu slijedeću pouku: ”Gdje žuriš Gilgameše? Život koji tražiš nikad nećeš naći, jer kad bogovi stvoriše čovjeka smrt mu dodjeliše, a vječni život zadržaše sebi. A ti Gilgameše, napuni svoj trbuh dobrim stvarima, dan i noć, noć i dan igraj i ženi se, gosti se i raduj. Nek tvoja odjeća bude svježa, kupaj se u vodi, njeguj malo dijete koje drži tvoju ruku i učini ženu sretnu u svom naručju; jer to je također sudbina čovjeka.”

Siduri nam poručuje da su stvari koje su važne ovdje, oko nas. Potraga za vječnim životom je uzaludna, jer i Gilgameš je u svojoj potrazi za besmrtnošću otkrio svoju smrtnost i stvari koje su mu važne. Jedan od memorabilnih citata dolazi i od Mark Twain-a iz djela ”Dnevnik Adama i Eve”. Na kraju ove priče, Adam posjećuje Evin grob i pomišlja: ”Gdje god je ona bila, tu je bio Raj”. Adam i Eva, biblijski prvi ljudi, prognani su iz Rajskog vrta nakon što su okusili plodove sa drveta zabranjenog znanja. Ali u ovom zločinu, našli su jedno drugo i nastavili ljudski rod. Za Adama, Raj nije bio samo blaženi vrt. Raj je bio gdje god je bila njegova voljena. O važnosti da budemo okruženi voljenima govori i posljednja ploča Epa o Gilgamešu. U njoj, Gilgameš razgovara sa Enkiduovim duhom. Enkidu objašavanja – oni koji za sebe ništa nisu ostavili jedu otpatke koje ni psi jeli ne bi.

Damir Omerbegović