Osnove psihologije nas uče da je oduvijek bilo najlakše manipulisati djecom (Izvor: Youtube screenshot)

“Tekbir, Allahu ekber!”, gromoglasni su uzvici brojnih klinaca koji se prolamaju na video snimci o navodnom kampu ‘borilačkih vještina’ nadomak Tešnja. Tako ga je u javnosti predstavio Enver Hebibović, inače predsjednik Udruženja, pazite sad, ‘za razvoj fizičkih i pozitivnih moralnih osobina Asker’, a pod čijim se pokroviteljstvom obuka pohađala (asker je arapsko-turska riječ koja označava vojsku/vojnike). Mnogi naivci bi, gledajući snimak, na prvi pogled zaključili da se radi o bezazlenom kampu za fizičku obuku omladine koji se ni po čemu ne razlikuje od brojnih drugih.

Međutim, realnost ove priče je siva sa mnoštvom nijansi. Ako se detaljnije vizuelno analizira snimak, jasno se može uočiti da se djeca u kampu obučavaju u ratničkom duhu selefizma. Osnovni pokretač, koji ujedno daje stvarno značenje i smisao ovakvim obukama, je zadrto selefijsko tumačenje islama i džihada kao borbe na koju se svaki musliman obavezao. Neizostavna džihadistička muzika u pozadini čini atmosferu snimke znatno intenzivnijom i strasnijom. Kompletna obuka je prožeta verbalnim islamističkim narativom koji se manifestuje u tome da se djeca za svoje fizičke podvige neumoljivo zahvaljuju Njemu, uzvikujući dobro poznati slogan na početku teksta. Zanimljiv je i logo organizacije koji je dizajniran u obliku mača čime neodoljivo podsjeća na ambleme koje koriste brojne terorističke organizacije na Bliskom Istoku. Ipak, najznačajniji dio obuke krunisan je obaveznim selefijskim predavanjima o islamu.


Tri principa

Akademik Esad Duraković nedavno se dotakao upravo tog vizuelnog identiteta kazavši da je proglašavanje ovog kampa terorističkim van svake pameti.

“Identificirati ljude što nose brade na ideološkoj ili terorističkoj razini je van pameti, znači sumnjiv je harf, mahrama, arapsko pismo. Riječ je o bolesnom društvu koje sudi na osnovu izgleda ljudi”, izjavio je Duraković.

Iako izuzetno cijenim rad akademika Durakovića i saglasan sam s većinom njegovih stavova, moram priznati da samo djelimično dijelim njegovo mišljenje u ovom slučaju. Nema dvojbe da je potpuno suludo donositi zaključke ili suditi o nekome samo na osnovu njegovog vanjskog izgleda, ali je isto tako činjenica da duga brada, kratke pantalone, specifičan način molitve, sektaštvo, zatvorenost, rudimentarni način tumačenja vjere i života (svijeta) jesu neizostavni identitetski elementi koji se s spolja manifestuju kod selefističkih grupacija. Ta obilježja su isključivo vezana za njih i oni ih ne poriču, niti ih se odriču.

Ipak, njihova najznačajnija i ujedno najproblematičnija karakteristika jeste što Selefije smatraju da je njihovo tumačenje islama jedino ispravno tumačenje i što ga silom žele nametnuti ostatku muslimanskog svijeta. Selefijsko učenje smatra da ima ekskluzivno pravo da nameće svoja uvjerenja mačem. Tu izvire iskonsko zlo koje je svoje političko i finansijsko utočište našlo prevashodno u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali i u pojedinim centrima zapadnog svijeta.

Tako je selefijski pokret iznjedrio brojne pripadnike ISIL-a, Al-Aqaede i drugih terorističkih organizacija koje blage veze nemaju sa islamom. Podsjećanja radi, ISIL je ubijao nemuslimane i držao ljude kao robove što predstavlja teško kršenje Šerijata (zasnovan na Kur'anu i Hadisu) jer je “najveće Bogu ugodno djelo upravo oslobođenje roba (fekku rakabetin)” [1]. Osim toga, ISIL je golim terorom i protivno volji većine islamskog svijeta želio na sebe preuzeti ekskluzivno pravo izgradnje islamske države čime je prekršio pravilo hilafeta odnosno zastupanja Allahove zemlje, koji je jedan od tri osnovna principa na kojima se zasniva politički sistem islama [2]. Prof. dr. Omer Ibrahimagić u svojoj knjizi citira sjajan odlomak knjige Politički sistem Ebul'ala el Mevdudia u kojem piše “da islam pitanje hilafeta ne daje u ruke pojedincima, klasi ili dinastiji nego to prepušta svim članovima društva koji vjeruju u Tevhid i Risalet i koji pokažu spremnost da odgovore uslovima koje sadrži riječ hilafet.“

“Ako se nađe društvo sa ovakvim opredjeljenjima i ubjeđenjima, bez sumnje je ono dostojno hilafeta. Odavde polazi ideja republike u islamu. Svaki pojedinac unutar islamske zajednice ima pravo glasa i svoj udio u hilafetu, ima pravo da uživa plodove tog sistema. Zakoni u ovakvom, islamskom društvu, isti su za sve, i oni su pred njim jednaki kao zubi u češlju. Niko ne može uskratiti prava drugome. Islamska država se ne formira bez volje i učešča naroda, bez podrške naroda. Onaj ko stekne povjerenje i simpatije naroda, taj vlada, onaj ko ne opravda taj emanet i povjerenje mora se povući”. [3]

Dakle, ne samo da nije poštovala osnovne postulate islama, već je takozvana ISIL-ova islamska država postala monstruozna tvorevina u kojoj je muslimanska sirotinja najviše platila glavom.


‘Nova era’

Skoro identične kampove, samo sa pravim oružjem i punoljetnim licima koja dolaze iz svih krajeva svijeta, viđamo po ratom zahvaćenoj Siriji i Iraku. Na internetu se mogu pronaći brojni snimci i fotografije koji svjedoče o vježbama pucanja, savladavanja prepreka, pa i bizarne simulacije odsijecanja glava na lutkama. Baze za obuku terorista još uvijek postoje u Afganistanu, Somaliji, Pakistanu i jugoistočnoj Aziji, a prva ih je uspostavila američka CIA još tokom 80-tih godina prošlog stoljeća kako bi Talibani zbacili komunističku Vladu Narodne demokratske partije Afganistana (PDPA) koju je podržavao Sovjetski Savez. Afganistanski predsjednici Babrak Karmal, a zatim i Abdullah Najibullah pokušali su provesti politiku Nacionalnog pomirenja od deset tačaka kako bi okončali dugogodišnji rat protiv Talibana u svojoj zemlji. Iako je PDPA provela agrarnu reformu kako bi se zemlja podijelila seljacima i brojne druge reforme uključujući poticanje privatnog sektora, afganistanska ekonomija nije mogla napredovati zbog rata koji je bijesnio još od 1978. godine.

Zapadni mediji su u međuvremenu besramno prikazivali Talibane kao ‘borce za slobodu i demokratiju’ koji se bore protiv ‘režima’. Kada je Kabul 1992. godine konačno pao u ruke Talibana potpomognutih susjednim Pakistanom, bilo je jasno da Najibullah neće dugo izdržati. Talibani su 26. decembra 1996. godine ubili Najibullaha pucajući mu u glavu nakon što su ga prethodno izveli iz UN-ovog kampa u kojem je potražio utočište. Tijelo su mu unakazili, vukli niz ulice glavnog grada, da bi ga zatim objesili na javnom mjestu kako bi najavili početak ‘nove ere’ u Afganistanu. Je li to ta ‘nova era’ koju mnogi priželjkuju da se uvede i u BiH?


Idealna meta

Ovakva ‘druženja’ nisu ništa drugo nego stari dobri oprobani recept za indoktrinaciju mladih naraštaja koji će biti potencijalni akteri terora na ovim prostorima. U trulom, ali istodobno surovom neoliberalnom društvu svaki pojedinac je prepušten sam sebi. Većina ljudi je u takvom društvenom ambijentu postala otuđena bezlična masa koja pokazuje manjak empatije prema drugima, a roditelje skoro i nije briga šta im sinovi i kćeri rade. Djeca su postala posebno ranjiva kategorija jer ne postoje državne i druge adekvatne institucije koje će ih usmjeravati na istinske ljudske i životne vrijednosti. Generacije koje tek odrastaju prepuštene su same sebi bez ikakve perspektive i realnog oslonca, na milost i nemilost sumnjivih organizacija i moćnika iz kriminalnog miljea koji to obilato koriste i zloupotrebljavaju za vlastite interese. Zato razne organizacije s islamskim predznakom od rata pa na ovamo vrlo vješto i efikasno koriste dječije slabosti s ciljem regrutiranja što većeg broja omladine u maliciozne svrhe.

Osnove psihologije nas uče da je oduvijek bilo najlakše manipulisati djecom. Njihovu svijest je najlakše oblikovati; njihov način razmišljanja, stavove, životne navike i radnje. Sve su to obilježja ličnosti koja će ih pratiti do groba. Zato su djeca, u odnosu na ostale kategorije društva, postale naidealnija meta selefizma.

Hebibović je napomenuo da je svrha postojanja kampa da bi djecu, tobože, pripremili “za vrijeme kad će se osamostaliti, kad će im trebati snaga i tijela i duha”. Zašto onda ta organizacija, kada već glume velike muslimane i dušebrižnike, nije dala novac za kvalitetno školovanje te djece ili za neki priznati kurs programiranja, jezika ili zanata od kojih će djeca zaista imati koristi, a ne da od djece prave budale i klovnove po kojekakvim poljima!? Hoće, dat će, al' malo sutra. Pa ko se to još o svom trošku brine za djecu bosanske fukare? Od nje je i Bog digao ruke, a kamo li njegovi vjernici.

Dakle, ako govorimo na simboličkoj osnovi, nesumnjivo je da ovakav kamp ima zajednička obilježja s terorističkim kampovima u navedenim zemljama i predstavlja inkubator za štancanje potencijalnih (samo)ubica ispranih mozgova. A to je zadnja stvar koja je potrebna ovoj ionako napaćenoj zemlji.

Autor: Edin Redžić, Prometej.ba

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Prometej.


[1] Kur'an, surra “Beled” XC:13, citirano iz “Politički sistem Bosne i Hercegovine”, prof. dr. Omer Ibrahimagić, Sarajevo, 2008, str. 144

[2] Politički sistem, Ebul'ala el Mevdudi, Kabes, Mostar 1996, str.3 Sa arapskog preveo mr. Salih Čolaković. Citirano iz “Politički sistem Bosne i Hercegovine”, prof. dr. Omer Ibrahimagić, Sarajevo, 2008, str. 104. U knjizi profesora Ibrahimagića se navodi da su tri osnovna principa na kojima se zasniva politički sistem islama, a to su et-Tevhid što znači da sva vlast i sud pripadaju samo Allahu, zatim na poslanstvu er-Risale kao sredstvo kojim do nas stiže Allahov zakon, a to su Kur'an i Hadis i hilafet o kojem smo govorili.

[3] IBID, str 104.