Kad su ti ekstremizmi u pitanju, možemo navesti mnogo primjera koji potvrđuju tezu da je ljudima najlakše manipulirati kad ih se uklopi u nekakve fundamentalističke okvire koji im točno zadaju u što treba da vjeruju i kakvom „savršenom svijetu“ trebaju težiti. Jedna od općih osobina ljudi jest također i agresivnost u promoviranju svojih osobnih stavova ili stavova neke skupine kojoj pripadaju kao općeg mjerila, kao nečega što bi trebalo važiti za sve ljude plebiscitarno, uz popratno nipodaštavanje i prezir prema svemu što se ne uklapa u okvir njihova razmišljanja.

Stoljećima se u društvenim krugovima (političkim, filozofskim i inim) sukobljavaju dvije koncepcije koje su često bivale fundamentalistički nastrojene. Prva je vjerska, religijska, koja se proglašava posjedovnikom sveg znanja o onome o čemu sigurno znanje uopće imati ne možemo, te preko toga i posjedovnikom sveg znanja o čovjeku i njegovom bitku uopće, te tê svoje ideje nastoji prenijeti na sve segmente društva kao opći zakon.
S druge strane, kao drugu opciju imamo ateizam, koji u svojoj agresivnoj formi svaki oblik vjere u metafizičko svodi na rang bajke i predstavlja kao puku izmišljotinu „klerikalaca“ stvorenu jedino radi manipulacije širokim masama i stjecanja moći. Na taj način, ateizam kao fundamentalistički koncept postaje totalitarizam najgore vrste, što je najkonkretnije demonstrirano u boljševičko-komunističkim sistemima.
U devetnaestome stoljeću, vremenu nastanka velikih ideja – nacionalizma i komunizma prije svega – čiji će pokušaji provedbe napraviti od dvadesetog stoljeća najkrvavije razdoblje u povijesti čovječanstva, uz ideju nacionalizma povezali su se mahom predstavnici religijskog mišljenja, čak i onog kršćanskog (iako ideja nacionalizma negira same temelje kršćanske vjere), dok je komunizam poprimio izraziti naglasak ateizma i materijalizma, koji je praktično prerastao u nasilnički antiteizam. Od tog vremena, pogrešnim postavljanjem vrijednosti i ideja i njihovim jednostranim, fundamentalističkim sagledavanjem, nacionalizam i njegova ideja identificirani su s religioznošću, a biti komunistom znači u takvim okvirima često biti i ateistom. Često se išlo i ide se dotlen, da vrijedi i obratno.
Kroz dvadeseto i dvadesetprvo stoljeće tako se, više nego ikad, sukobljavaju ta dva radikalna koncepta, kroz svoje razne forme i s njima povezane društveno-političke strukture koje upravljaju određenom ljudskom zajednicom. Radikalni koncepti ovih dviju struja ugrožavaju samu mogućnost napretka jer nemaju smisla za kontinuitet: svoja stajališta i zamisli proglašavaju krajem stare (tamne) i početkom nove (svijetle) povijesti te provode obračun s dotadašnjom izgradnjom. Dovoljno se sjetiti primjera uništavanja poganskih starovjekovnih hramova i knjiga u doba kršćanstva kao državne religije, genocida i kulturocida nad američkim domorocima, rušenja franjevačkih samostana u Bosni tokom turske vladavine, miniranja banjalučkih džamija prije dva desetljeća ili miniranja veličanstvenog Budinog kipa od strane afganistanskih talibana, da bismo uvidjeli kako negativnu razornu silu može proizvesti neka religija kad se postavi na mjesto „ispunjenja i kraja povijesti“, kada krene u obračun sa svime što se ne uklapa u njezine okvire, pa makar se radilo o neprocjenjivom kulturnom i civilizacijskom blagu.
O obračunu ateističkih ideologija s kulturnim naslijeđem povezanim s religijom svjedoči neprebrojivo rušenje vjerskih objekata i zabrana njihove izgradnje u takozvanim komunističko-ateističkim sistemima. Neka nam kao ogledni primjer posluži Staljinovo rušenje Hrama Hrista Spasitelja na Kremlju. Naime, nakon neuspjelog Napoleonova pohoda na Rusiju, ruski pravoslavni narod odlučio se u podizanje veličanstvenog hrama u čast Krista koji ih je spasio od osvajanja. Hram se gradio 44 godine a osveštavanje je izvršeno 1883. godine. O njegovoj veličanstvenosti neka svjedoče neki od podataka: u njega je ugrađeno oko 40 milijuna cigli, zidovi su bili široki 3.2 metra, kupola visoka 176 metara, u njega je ugrađeno skoro pola tone čistog zlata i tone srebra, bronce i drugih plemenitih kovina. Međutim, 1931. godine staljinistički antiteisti, u sklopu svog projekta istrebljenja religije i svega što ima veze s njom, odlučili su se da sruše tu „pravoslavnu crkvu svetog Petra“ i na njezinom mjestu sagrade tzv. Palatu sovjeta, koja bi svojom visinom nadmašila sve građevine svijeta. Hram je srušen, nakon što je prethodno temeljito opljačkan (blago je završilo u sefovima vodećih ljudi tzv. Komunističke partije i NKVD-a), a hram nove „religije“, antiteističkog i antiljudskog staljinizma, nikada nije sagrađen. Na tom mjestu napravljen je nekakav bazenski kompleks. (Sve to događalo se u vrijeme masovnog pomora Ukrajinaca, kad je u isplaniranom genocidu stradalo desetak milijuna seljaka od totalne gladi koja je nametnuta jer seljaci nisu htjeli ići u kolhoze.)
Nakon propasti staljinizma, u svijetu su - globalno gledajući, ali i u užim zajednicama – koncept ateizma i religionizma nastavili borbu drugim sredstvima. Vjerski fundamentalizam Istoka sukobljava se sa sekularističkim i liberalističkim fundamentalizmom Zapada, a sukobi između ateizma kao ideologije i ideologizirane religije odigravaju se u svim područjima međuljudskih odnosa. Iako već dugo živimo u postkantovskoj epohi, naša civilizacija još nije sazrela do stupnja onoga što bih ja nazvao „djelatnim agnosticizmom“, čija bi se maksima mogla sažeti u: Svoje stavove u odnosu na pitanje egzistencije Boga i važenja određenih normi i 'istina' iznesenih u vjerskim knjigama prihvaćati slobodno u svom privatnom životu i ispovjedati ravnopravno u javnosti, ali ih ne pokušavati nametati kao opće mjerilo, kao nešto što bi svi trebali bezrezervno prihvatiti.
Današnji vjerski fundamentalisti agresivni su prema svima koji su nereligiozni ili su drugog vjerskog pripadanja, odriču im čak i mogućnost da budu moralni i negiraju čak i ljudsko dostojanstvo, proglašavaju ih pokvarenim slugama Zla koje čeka vječno prokletstvo - odriču im dakle ljudskost i pravo da budu ljudi ili čak pravo da 'budu'. Oni nastoje na sve načine ispromovirati svoju religiju kao jedinu pravo i s njom zagospodariti.
S druge strane, kao antipod vjerskom fundamentalizmu, imamo ateistički i sekularistički, koji u svojoj agresivnoj djelatnosti nastoji ukloniti sve tragove religije i potpuno je protjerati iz društva, a u promidžbi i praksi ide čak dotlen, da vjernike proglašava maloumnicima, zavedenim ljudima ispranih mozgova, koji su prijetnja mogućnostima društvenog napretka.
I jedan i drugi od ova dva agresivna koncepta nedokučivo i nedokazivo postavlja kao apsolutno važeće i tako čini nasilje nad ljudskom slobodom i razumom. Kao što nitko ne može dokazati da Boga nema, tako nitko ne može dokazati niti da ga ima, i tko god Njegovo postojanje ili nepostojanje prezentira kao materijalnu činjenicu taj vrši nasilje nad ljudima. Područje vjerovanja ili nevjerovanja je s druge strane razuma i vjera i nevjera su sa stajališta razuma potpuno ravnopravni. Ono što nam treba, da bismo sprovodili u svom stavu i usmjerenju bilo koji od tih izvanrazumskih koncepata, jesu razumni razlozi. Tako Hans Küng kaže, da parafraziram, da ne može ničim dokazati kršćanstvo i Krista u kojeg vjeruje, da razumom ne može dokučiti tajnu svoje vjere, ali da ima razumne razloge vjerovati da je tako.
Sukobu ovih dvaju radikalizama nažalost svjedočimo svakodnevno. Dok naša civilizacija ne dostigne taj nivo „djelatnog agnosticizma“ (nadahnutog općim moralom ili pak neizrecivo lijepim poukama koje pronalazimo u svetoj knjizi), teško je očekivati mir među religijama, mir među narodima i mir među ljudima. To je preduvjet za Welthethos. Ateističko-sekularistički i vjerski/religiozni fundamentalisti moraju prestati vršiti agresiju na društvo, prestati svoje privatne, nedokazive i razumom nedokučive stavove nametati kao materijalne činjenice – moraju jednostavno poštovati slobodu i dostojanstvo drugih.