Bude me kiša, i snijeg. Jedva čujno lupkanje kapi o staklo i sims. Kao da te neko, u gluhoj tišini, prstima lagano kucka po zategnutoj koži leđa. Tihi šušanj krupnih pahulja koje lete zrakom, i mekane k’o svila, ljube hladnu, smrznutu zemlju.

I pad je let, pjevušim, i sjetim se onog brke, nekoć talentovanog košarkaša Bosne, koji je na kraju, razapet između dvije velike karijere, ipak izabrao mikrofon. U njegovom sam kafiću na Marijin Dvoru, svom oblijepljenom pismima obožavatelj(ic)a iz cijele Juge, često znao ispijati kafe i eglenisati o nekim, tada mi se činilo, prokleto važnim stvarima.

Moji su, kao i svakog radnog dana, otišli na rađu i ostavili me home alone. Zahladilo. Nakon jučerašnjeg friškog, ali sunčanog dana, danas nas čekaju martovske huke. Kiša i snijeg. Nema mi mrdanja. Ionako sam klimav i lohotan, a još kad je klizavo… Ni tenk me neće natjerati na izvan. Lako je pasti, ali se treba, jednonog, dignuti.

“I pad je let”? Pjevaj ti to nekom drugom!

***

Jutros sam nekako mlitav i bezvoljan. Čim pogledam kroz prozor… Doduše, i juče sam bio takav, mada je bilo skroz drugačije vrijeme. Iz potonuća me je izvukao telefonski razgovor s Draganom Stojkovićem, prijateljem i izdavačem iz Zemuna. On je objavio dvije moje knjige: “Lijepo gore klasici marksizma” i “Tri hefte do neba”. Dugo smo ćaskali o njegovim novim izdanjima: “Istoriji Jugoslavije u svjetlu kritike” (polemike u povodu izdanja knjige “Istorija Jugoslavije“) i o “Izabranim pjesmama” Ibrahima Hadžića.

Prva knjiga prenosi burne polemike koje je prije pola vijeka izazvala tada tek izašla knjiga o istoriji Jugoslavije. One su, možda više nego ikad prije, razgolitile duboki jaz koji je (i) tada, čak i među istoričarima, vladao kad je u pitanju gledanje na noviju prošlost Jugoslavije. Te žučne polemike su, možda, čak i nagovjestile docniji krvavi rat.

Zbornik je, zapravo, trebao biti objavljen još početkom osamdesetih, ali je političkom voljom tadašnjih moćnika na koncu “stavljen u zamrzivač”. Odatle ga je izvukla, i prošle godine objavila, tek izuzetna volja i predanost upravo Dragana Stojkovića, vlasnika izdavačke kuće Most Art Jugoslavija (Zemun). Suizdavači ove knjige su Buybook iz Sarajeva i Srednja Evropa (Zagreb).

Dragan mi veli da će se možda tek sad, kad ni jedne, ni druge Jugoslavije više nema – i više je vjerovatno nikada neće ni biti – moći voditi objektivan, obestrašćen razgovor o svim njenim vrlinama i manama, prednostima i nedostacima.

U vezi sa situacijom koja danas vlada na njenom tlu, ekonomskoj zaostalosti i nepobitnoj marginalizaciji “Regiona”, Stojković povlači zanimljivu paralelu s prošlim vremenima i spominje termin “satrapi”. Tu podrazumijeva male, okrutne vladare koji bi, nakon raspada većih zajednica, zavladali manjim, “atarima”. Daj šta daš! Unutar svoje avlije bog i (naročito) batina, a izvan nje – skoro pa niko i ništa.

Kad smo završili razgovor, dugo zurim kroz prozor. U prednjem vrtu vrapčići se bore za rijetke mrvice kruha.

Razmišljam o bivšoj državi. Volio sam je, silno, ali je više nikad ne bih poželio. Ako je onakav raspad bio cijena njenog postojanja… Uostalom, Jugoslaviju sam uvijek shvatao samo i isključivo kao zajednicu ravnopravnih ljudi i naroda. Zajednička kuća, smatram, samo tako i može da postoji. Onog trenutka kad je Milošević počeo da “zavodi red” i pokušao svuda da uvede svoja pravila ponašanja – to više nije bila moja Juga. Zato sam onomad i glasao za suverenu Bosnu i Hercegovinu.

Kasnije se, na žalost, pokazalo da su i Slobini ogorčeni oponenti, na svojim malim “atarima” sanjali manje-više slične snove. Zato nam je – kako nam je.

Vrapci napolju su se, bez prevelike kavge i dživdžikanja, ipak rasporedili svaki u svoj ugao vrta, i kljuckaju svoje mrvice.

Pametniji od nas, bogami.

***

Na kraju, evo i jedna pjesma iz zanimljive, gore spomenute Zbirke izabranih pjesama Ibrahima Hadžića. Nju je takođe objavio Most Art Jugoslavija. Pjesma, kao čin otpora, na svoj način takođe govori satrapima i njihovim slugama:


Mit pećine

Hvala vam što ste nam sagradili
Pećinu,
Vi ste dobri majstori za
Pećine,
Zbilja ste sjajni.
Mi se izuzetno i uzvišeno
Osećamo.
Pipamo po zidovima,
Hvalimo mrak,
I već pažljivo nanosimo prve crteže.

Hvala vam što ste nam sagradili
Pećinu,
Mi se sada osećamo sigurnim,
Motrimo samo na jednu rupu,
Kroz koju,
Sa vremena na vreme,
Ubacujete malo svetlosti
Da nas bolje vidite.

Zbilja se lepo osećamo,
Imamo čudesnu tišinu,
I ni u čemu ne oskudevamo.

Hvala vam što ste nam sagradili
Pećinu,
Polako se pretvaramo
U kameni nakit,
U mraku podupiremo svodove,
Držimo na rukama
Sav teret podzemlja.


Goran Sarić, Prometej.ba