Fotografija je ilustrativna. Izvor: Pinterest

Uz jutarnju kafu obično pregledam naslove na portalima Klix.ba i N1.ba, a čitam obično vijesti od kojih imam neke koristi kao što su, na primjer, informacije o isključenju struje, obustavi saobraćaja i eventualno neku vijest koja mi neće oduzeti radost življenja. Davno sam oguglala na bombastične naslove koji obično počinju pridjevom skandalozno ili sramotno, ali prosvjetni radnik u meni nije dao mi mira dok nisam pročitala tekst o skandiranju dječaka u Mostaru, a onda i komentare.

Ne doživljavam ovaj incident kao skandal kako su to mediji predstavili i mislim da su upravo mediji u velikoj mjeri odgovorni što je dječak uzvikivao Nož, žica, Srebrenica. Kad radite dugo s djecom i još predajete historiju, ne možete na ovakve dječje ispade gledati isto kao i drugi čitaoci. Zaslužuje dječak opomenu, ali ne i javni linč. Kao prosvjetni radnik, kao neko kome su poznati razni dječji mentalni profili vjerujem dadječak nije znao da tim skandiranjem glorificira genocid u Srebrenici, niti je znao zašto te riječi uzvikuje.

Moji učenici su uglavnom bošnjačke nacionalnosti, ali se desilo da je jednom jedan učenik na času uzviknuo Nož, žica, Srebrenica. Kada sam mu objasnila šta to znači i pitala ga zašto je to uzviknuo, odgovorio je da mu se omaklo, izletilo. U medijima se često može čuti i pročitati ovaj slogan, a djeca selektivno slušaju i čitaju i dosta riječi ne razumiju. Ovaj slogan im je ušao u uho i od čestog slušanje im se lako omakne u govoru. Društvo je toliko ispolitizirano da učenici osnovne škole pričaju o izborima, pogotovo kada se održavaju lokalni izbori. Kada sam ja 80-tih godina bila učenica osnovne škole nisam znala ime nijednog političara, a današnja djeca dok im ja govorim o formiranju političkih stranaka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, oni uz Mehmeda Spahu i Stjepana Radića spominju Dodika, Vučića, Radončića, Čovića i Izetbegovića jer uviđaju sličnost između političkih konstelacija dva vremena. Ušla su im i imena u uši, jer mediji nas izvještavaju o svakom njihovom koraku zbog čega priželjkujem medij koji će javnost obavještavati o postupcima i izjavama političara samo ako su uradili ili izjavili nešto pozitivno za sve narode.

Često za vrijeme časova historije pojedini učenici crtaju kukaste križeve, zato što žele privući pažnju na sebe i što ne razumiju šta to znači dok im ne objasnim. Jedna moja koleginica mi je ispričala kako joj je koleginica s kojom dijeli kabinet, rekla da čim počne nalaziti kukakste križeve na klupama da odmah shvati da ona učenicima drži predavanja o nacizmu. Bilo je i učenika koji opravdavaju nacistički progon Jevreja, zato što su čuli ponešto o situaciji u Izraelu i Palestini. Moj zadatak je da ih naučim de se nijedan zločin ne može opravdati zločinom. Dječje znanje o ratovima, o religijama i o prošlosti općenito je nedovoljno da bi mogli izvoditi ispravne zaključke i formirati ispravne stavove. Nastavnici nemaju vremena da im objašnjavaju kompleksne historijske događaje, pojave i procese, jer se moraju držati utvrđenog nastavnog plana i programa.

Previše je tema u nastavnim programima, a o osjetljivim temama je bolje da djeca ne znaju ništa, nego površno. Ove godine po prvi put su učenici 9. razreda u osnovnim školama u Kantonu Sarajevo učili o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva. Taj programski sadržaj dođe na red kada učenici više misle na ekskurziju i matursko veče, nego na ono što nastavnik priča. Znamo mi svi koji radimo u školu kakva su djeca u maju i junu, i najveći nastavnički autoriteti imaju poteškoća sa održavanjem pažnje učenika. Većina učenika je razgovarala sa mnom o ovim temama, ali grupu učenika mi je bilo nemoguće obuzdati. Čuju oni nešto i zapamte, ali su te informacije nepovezane. Vjerujem da i ovaj dječak iz Mostara pripada tom tipu učenika. Da i odrasli površno čitaju i slušaju, da se zaključiti iz komentara ispod tekstova na internetskim portalima. Malo je ljudi koji vole čitati i slušati, ali su za to svi spremni govoriti o svim temama.

Na časovima doživljavam i zanimljive i potpuno neočekivane situacije. Kroz predrasude, znanje i neznanje učenika vidim i bosanskohrecegovačko društvo. Prije nekoliko godina imala sam multietničko odjeljenje sa bošnjačkom većinom. Učili smo o kršćanstvu pa sam donijela na čas ilustrovanu Bibliju. Nekoliko djece bošnjačke nacionalnosti mi je sa zaprepaštenjem reklo da ću postati kršćanka, ako uzmem Bibliju u ruke. Promijenili su mišljenje kada sam im pokazala udžbenik islamske vjeronauke za stariji razred u kojem su fotografije crkvi i da se preporučuje muslimanima da posjete kršćanske i jevrejske bogomolje. Pošto sam imala samo biblijske priče, zamolila sam učenike koji slave Božić da nam oni recituju Oče naš, jer ja ne znam cijeli tekst. Samo se jedan učenik javio da zna. Nisam znala tačno koji učenici nisu muslimani, pa sam vjerovala da je taj učenik katoličke ili pravoslavne vjeroispovijesti. Na moje veliko iznenađenje dijete je islamske vjeroispovijesti i pohađa islamsku vjeronauku. Ispričao mi je da je za vrijeme školovanja u Srebrenici dobrovoljno pohađao i časove pravoslavne vjeronauke, jer mu je bilo dosadno da sam čeka naredni čas. Naredni čas je bila lekcija o islamu, a onda učenici islamske vjeroispovijesti nisu znali prevod sure Fatiha, a ni o sunitskom i šiitskom islamu, niti o pravnim školama (mezhebima) u okviru sunitskog islama. Nisam iznenađena, jer odavno znam da ni veliki broj visokoobrazovanih osoba nema osnovno znanje o religijama i općenito o historiji. U medijima je previše historije, a u školama se nema vremena sve objasniti jer je previše kompleksnih tema u nastavnim planovima i programima. Ovo treba mijenjati da se opet ne bi dogodilo da neki dječak skandira Nož, žica, Srebrenica. Bit će uvijek onih maloljetnika koji će neprihvatljivim ponašanjem željeti skrenuti pažnju na sebe, ali vjerujem manje, a više onih maloljetnika koji će osuđivati ovakvo ponašanje.

Autorica: Arifa Isaković

Prometej.ba