Dok se intenziviraju kritike usmjerene ka političkim strankama i njihovim predstavnicima na listama sve bližih nam općih izbora, te dok se istovremeno na našim licima neprestano smjenjuju ekspresije tuge i smijeha, čovjek bi se morao zapitati i sljedeće: da li se zaista nešto izborima može promijeniti? Svjesni smo činjenice da se od kraja proteklog rata na ovamo na vrhu političke scene vrte ista lica i ideologije koje nas sve, čini se tako zaista, drže u nekom svojevrsnom, autohtonom i poslijeratnom bosanskohercegovačkom Čistilištu. To nije produkt neprestane sreće i/ili atraktivne ideološke ponude kandidata, nipošto. Taj film koji se iznova ponavlja izričito je stvoren sistemom pod kojim funkcionira izborni proces u BiH. Pojednostavljeno, najveći problem izbora u BiH je ustvari izborni sistem.

Sistem glasovanja u BiH, u konkretnom slučaju za Predsjedništvo BiH, funkcionira prema izbornom sistemu koji se naziva većinski izborni sistem. On nalaže dva vrlo jasna i precizna pravila: jedan glas po osobi (koja je državljanin BiH) i kandidat sa najviše osvojenih glasova je pobjednik. Također, za ovaj izborni sistem se kaže da je jednostavan, fer i logičan. U stvarnosti, on je suštinski potpuno nepravedan i može vremenom dovesti do ogromnih problema u političkom sistemu države.

Navest ću samo jedan od problema koji donosi ovaj sistem izbora na primjeru prošlih izbora iz 2014. godine koji je možda i najjednostavniji za razumjeti – problem vladavine manjine. Za primjer, samo koincidentalno i bez neke ideje o antibošnjačkoj zavjeri, uzet ću izbor Bakira Izetbegovića u Predsjedništvo BiH. Pobjednik proteklih izbora za bošnjačkog člana Predsjedništva slavio je ispred drugoplasiranog Fahrudina Radončića za nešto više od 45 000 glasova. Na prvu, pobijedio je sa popriličnom razlikom u odnosu na najbližeg konkurenta. Međutim, ako uzmemo procentualne rezultate ovih izbora u obzir onda dobijamo kompletnu sliku stanja koja kaže da je za Izetbegovića glasalo tek nešto ispod 33% glasača od svih glasača koji su glasali za bošnjačkog člana Predsjedništva. Za ostalih 9, koliko ih je tada bilo na listama pored Izetbegovića, glasalo je ostalih 67% glasača. Dakle, bez obzira na to što je tek oko jedne trećine od ukupnih glasova išlo Izetbegoviću, on je izabran u Predsjedništvo BiH ispred bošnjačkog naroda. Tu se vremenom, pored problema vladavine manjine, još javlja i neizbježno svođenje čitavog sistema na dvopartijski sistem u kojem će vladati partije sa dijametralno suprotnim političkim pozicijama, a koje će „upijati“ glasove manjih političkih partija sa kojim će u najboljem slučaju ulaziti u zajedničke izbore i koalicije, te problem zasićenja političkih partija koje odbiju ovakve suradnje i koje će nedvojbeno „oduzeti“ glasove svojim partijama-blizancima na njihovu štetu i zadovoljstvo njihovih protukandidata. Također, treba svakako dodati i to da sistem koji se koristi za izbor predstavnika u Parlament BiH, Parlament FBiH, NSRS i Skupštine kantona u FBiH također ima ogromne mane i poprilično je nepravedan. Mandati su se, zahvaljujući miješanom sistemu većinskog izbornog sistema i proporcionalnog sistema, znali dijeliti partijama koje su zbirno imale veći broj glasova, a mandate nisu dobijali u svojim izbornim jedinicama.

Rješenje za ovaj svjesno kreirani i održavani sistem, srećom, postoji. Jedna od poznatijih alternativa je sasvim sigurno tzv. većinski dvokružni sistem. Postoji mnogo varijanti većinskog dvokružnog sistema, ali suština je sljedeća – kandidat koji ne ostvari većinsku pobjedu na izborima (50% + 1 glas) ulazi u drugi sistem glasovanja sa jednim (ili u nekim državama više od jednog) kandidatom koji je uz njega imao najveći broj glasova. Pobjednik u drugoj rundi glasovanja je pobjednik izbora. Međutim, ovaj sistem se uspješno i jednostavno može primijeniti samo na predsjedničke izbore, te i on ima svoje određene nedostatke (glasači će morati glasovati dva puta što može dovesti do njihove nezainteresiranosti i razočaranosti što rezultira manjom izlaznosti u drugom krugu, dodatni troškovi, itd). Druge alternative, koje se mogu primijeniti i na sve ostale dijelove izbornog procesa, sasvim sigurno su razni tipovi tzv. preferencijalnih glasovanja - naročito one u kojim glasači, u suštini, mogu ravnopravnije rangirati omiljene kandidate na listama po vlastitom redoslijedu, umjesto da glasaju samo za jednu političku opciju. No, jedno je sigurno. Trenutni izborni sistem, u kojem su predstavnici naroda izabrani manjinskim glasom ili pak „trgovanjem“ pozicija, mora se mijenjati ukoliko zaista želimo fer i korektne izbore, te u konačnici istinske i nužne promjene.

Damir Omerbegović, Prometej.ba