Izvor ilustracije: iamawake.co

Ako ste primijetili da riječ „Kina“ u posljednje vrijeme pronalazi put do gotovo svake druge vijesti - postoji razlog tome. Naime, posljednja velika vijest u našoj državi, a koja se spremala godinama unazad, govorila je o kineskim investitorima i kineskom kreditu kojim se BiH (ponovno) zadužuje. Razlog zaduženju ovog puta je gradnja novog Bloka 7 Termoelektrane Tuzla. Naime, federalni zastupnici podržali su na sjednici Zastupničkog doma 7.3.2019. godine odluke u vezi s izgradnjom Bloka 7 Termoelektrane Tuzla te je izvjesno da će Elektroprivreda BiH podići kredit u iznosu od 614 miliona eura kod Izvozno-uvozne banke Kine. Kada stavimo na stranu opravdanja kako će ovaj projekt smanjiti emisiju CO2 za 50% (iako je Blok 7 baziran na lignitu, koji će ionako samo nastaviti gušiti građane Tuzle), te ekstatične poruke kako je ovo generacijski projekt, najveća investicija u BiH poslije rata i kako je njegova isplativost neizmjerna, ono što zahvaljujući ovim riječima hvale prolazi neopaženo su financijski razlozi kineskog investiranja u Termoelektranu Tuzla.

Vladajuća Komunistička partija Kine (u nastavku teksta KKP) je u proteklih deceniju, preko svojih državnih banaka, proslijedila milijarde dolara kredita zemljama širom svijeta. Ovaj trilionski plan Kine, nazvan „Ekonomski pojas svilenog puta“, za cilj ima gradnju infrastruktura širom svijeta. Plan svoju svrhu pronalazi u kreiranju bogatstva za Kinu, kineske kompanije, razmještaj robe iz Kine i kreiranje globalnog utjecaja KKP.

Kreditna zaduženja podrazumijevaju zavisnost tako što se korištenjem prakse predatorskih zajmova i (političke) korumpiranosti države guraju u dugove što čak može pokopavati suverenitet tih država onemogućavajući im samoodrživost i razvoj.

U svijetu postoji mnogo primjera kako velika zaduživanja koje prave države mogu rezultirati pogubnošću za ekonomiju te države, a mi ćemo ovdje navesti nekoliko njih; i to onih koji su veliki kapital posudile od sve moćnije Kine da bismo upozorili na ozbiljnost projekta čije implementacija je sve izvjesnija u BiH.

Krenimo od primjera iz 2010. godine kada je Šri Lanka dobila kredit od Kine u iznosu od 1.5 milijardi dolara kako bi izgradila luku u gradu Hambantota. Sve najave o ekonomskom procvatu zahvaljujući ovom projektu ubrzo su pale u vodu, jer luka gotovo pa da i nije imala prometa (najavljena ekonomska isplativost projekta odmah u startu nije opravdala sve prethodne najave i obećanja odgovornih dužnosnika). Zbog neisplativosti projekta što je onda rezultiralo nemogućnosti otplaćivanja dugova Kini, Šri Lanka je bila prisiljena prepisati čitavu luku na zakup u periodu od 99 godina. Tako je China Merchants Port, kineski konglomerat, dobio 70% vlasništva nad ovom lukom. Iako je vlast Šri Lanke ovo pozdravila kao pozitivan korak u rješavanju otplate kreditnih zaduženja, činjenica je da je Kina ovim potezom prisvojila dio teritorije Šri Lanke kojeg mogu koristiti za šta god to oni požele - uključujući i za vojne svrhe.

Nažalost, primjera neuspješnih investicija imamo i bliže od Šri Lanke. Crna Gora je, također, imala problema sa kineskim investicijama i to zbog 950 miliona dolara teškog „autoputa za nigdje“. Vlada Crne Gore imala je samo riječi hvale za ovaj projekt, navodeći kako je ovo put Crne Gore koji će je voditi u modernu budućnost. Ipak, studije o autoputu odmah su jasno pokazale da autoput neće biti isplativ kako bi opravdao troškove, zbog čega se očekuje čak ove godine da dug Crne Gore dosegne 80% BDP-a (!) uprkos tomu što su porezi u toj državi skočili, što su djelomično zamrznuli isplate plata u javnom sektoru i što su ukinuli određene beneficije majkama kako bi uopće pokušali nastaviti funkcionirati kao država. Dizanje novih kredita koji bi pokrili rastuće troškove izgradnje ovog autoputa za Crnu Goru je opcija koja više ne dolazi u obzir. Srećom, tu u pomoć uskače, pogodili ste - Kina. Pomoć se ogleda u tome da 70% radnika koji grade autoput su - Kinezi. U slučaju nekih legalnih poteškoća, nadležan Sud za rješavanje istih je - u Kini. I, ono što je najbitnije, opcija koja se sada favorizira je javno-privatno partnerstvo, u kojem će vanjski partner izgraditi i rukovoditi autoputom, zatim upravljati njime pod koncesijom sljedećih 30 godina kako bi povratio svoju investiciju.

Kineska kompanija za izgradnju puteva i mostova, velika kompanija u državnom vlasništvu koja gradi prvu sekciju autoputa, potpisala je Memorandum o razumijevanju u martu, izrazivši želju da kompletira izgradnju puta na bazi javno-privatnog partnerstva. Zvuči poznato?

Isti slučaj ovome iz Crne Gore, kineske investicije napravile su i u Maldivima, zemlji kojoj su „pomogli“ sa kreditom od 225 miliona dolara za izgradnju mosta i koja sada ima kreditno zaduženje 100% (!) svog BDP-a, Pakistanu koji Kini duguje više od 6 milijardi dolara što je Kina iskoristila da „okupira“ pakistansku duboku morsku luku Gwadar do 2060. godine, te Džibutiju gdje je Kina izgradila svoju prvu (ali ne i posljednju) prekookeansku vojnu bazu, te su u najavi još neka preuzimanja teritorija ove afričke države.

Svijet zaduživanja država, ekonomski osnovi za zaduživanje i kalkulacije (ne)uspjeha su teme koje zahtijevaju puno ozbiljnije radove od ovoga koji je imao za cilj da podsjeti na ozbiljnost situacije u koju se upuštamo kao zajednica; odnosno u koju nas upuštaju političari nudeći nam samo dječije ushićenje novom skupom igračkom.

Autor: Damir Omerbegović, Prometej.ba