Izbori sa najdužom tradicijom, ali i sa najvećim brojem promjena izbornih pravila su oni za papu Katoličke crkve. Frazu “veliku čast i zadovoljstvo” upotrijebio je papa Nikola II u buli In Nomine Domini 1059. godine. Vladari Nijemaca i Franaka su do tog dokumenta imali uticaj na izbor pape, a po novom sistemu papu su predlagali isključivo kardinali, da bi ga potom aklamiralo (izvikalo) pučanstvo, a na kraju “na njegovu veliku čast i zadovoljstvo” kurtoazno prihvatio kralj. Biračima su se upravo na ovaj način putem društvenih mreža predstavili mnogi kandidati na predstojećim izborima.


Živjela Partija!

Tako je Rijana Jusufbegović, mlada kandidatkinja na ovogodišnjim općim izborima, inače jedna od istaknutih članica SDA, tim riječima započela intervju za stranačko glasilo. U intervjuu svoj govor na stranačkom skupu, u maniru “časti i zadovoljstva”, Rijana naglašava kao “veliku” priliku pruženu mladima. Ipak, poslušamo li taj govor od pet minuta u njemu ćemo riječ “mladi” čuti tri puta, dvaput kao referencu na samu sebe i jednom u ulizivačkoj rečenici koja glasi: “Predsjednik Izetbegović je potreban nama, posebno mladim ljudima u ovoj sali.” Sav kontekst je upravo to – nama mladima je potreban neko treći, dok je – poređenja radi – ime stranke u govoru pomenuto sedamnaest puta. Ostatak govora u kojem se mlada kandidatkinja referira na svoja srednjoškolska iskustva – da su na seminare i edukacije pozivani samo najbolji srednjoškolci i srednjoškolke i da su se “na tim seminarima i edukacijama tada vrlo otvoreno širile neke vrlo, vrlo opasne ideje, širio se defetizam, širila se apatija, a uporedo s tim širila se još jedna teza, da se ne glasa za SDA”. Ovakve rečenice pokazatelj su da kandidatkinja ni danas u potpunosti ne razumije ove pojmove, iako mora se priznati da dobro zvuče kada se izgovore. Istina je da su te omladinske nevladine organizacije na koje se govor odnosi uglavnom orijentirane lijevo od centra (kao što je i kler uglavnom desno od centra), stoga pozivanje lijevo orijentirane organizacije da se ne glasa za ideološkog protivnika nije defetizam, apatija ili opasna teza, već politički stav. Jednak kao i Stav diskreditiranja ljevičarskih ideoloških protivnika.

Praksa diskreditiranja ljevice od strane konzervativne i retrogradne, postsocijalističke desnice, ipak, više je stvar psihologije nego politike. Jer, takva retorika, disciplina – “čast i zadovoljstvo” podsjeća na najtvrđu “etiku staljinizma” koja se preuzela kao modus operandi. Vidljivo je to u dijelu protraćene petominutne prilike da se mladima nešto konkretno i poruči, što je kandidatkinja iskoristila za ništa drugo – nego generičko iskazivanje zaljubljenosti u Partiju, u kojem umjesto Stranka X, može stajati stajati bilo koja stranka.

Samo je Stranka X ona stranka koja se može pohvaliti jasnim rezultatima. Ti rezultati ne samo da su jasni, oni su mjerljivi, oni su vidni, od onih najranijih od osnivanja Stranka X, od borbe za našu nezavisnost, za naš identitet, za našu naciju, kulturu, vjeru, tradiciju i jezik, pa kasnije do BiH, stvaranja njenih nadležnosti, države koja danas, za razliku od onog postratnog perioda, ima svoju izvršnu i sudsku vlast u punom značenju tih pojmova. Rezultati Stranka X mogu se vidjeti na svakom lokalnom nivou na kojem je Stranka X imala, da kažem tradiciju vlasti. To se još bolje može vidjeti kada napravimo komparaciju između lokalnih zajednica u kojima je Stranka X imala vlast u odnosu na one gdje su tradicionalno vladale neke druge stranke.


Partija za život cijeli

Pa, ako mislimo da su golootočka iskustva bila dovoljna trauma da se ovdašnja ljevica (ili njeni nominalni nasljednici) odrekne takvih, staljinističkih metoda, čini se da nije tako. Tako na drugoj strani ideološkog spektra, bivši predsjednik omladine SDP-a, bivši ministar, sadašnji zastupnik i mladi kandidat na izborima Damir Filipović, kandidaturu najavljuje istim riječima, kao što bi se recimo mogao najavljivati neki meč borilačkog sporta:

Znam kako izaći na borilište i biti prepušten sam sebi, ali znam kako je raditi i boriti se sa tim. Naučio sam zadati udarac, još bolje primiti i podnijeti udarac, a nastaviti ići naprijed. Padao sam na koljena, ali nisam nikad dozvolio da me protivnik zadrži dole. Naučio sam da skočim, preskočim i doskočim kad zatreba. Znam što je pustiti krv u borbi i oznojiti se do cilja.”

Ovakve vrste poskočica i doskočica, samo su neki od gotovo milenij starih trikova upakovanih u nove načine prezantacije, lišene bilo kakvog političkog programa, ideologije ili plana koji želi realizirati. Mali broj kandidata je autentičan, bez obzira na njihovo ideološko opredjeljenje i bez obzira bili oni mladi ili ne, čak i kada su poruke u pitanju. Štreberska reprodukcija gradiva iz oblasti partioljublja, patriotizma, ratnih diskusija te ulizivačkih manifesta je ono u čemu mladi kandidati briljiraju. A kako je zaljubljenost patetični i sladunjavi akt prekida s racionalnim koji ne mora isključivo biti usmjeren ka fizičkom, nego i prema onom imaginarnom, apstraktnom i metafizičkom, tako i zaljubljenici u izbore koji sanjare da će doći na funkcije gube vezu sa racionalnim. Ranije su kandidati rođeni 1992. tvrdili da su bili pripadnici Armije RBiH, a danas oni rođeni 1996. tvrde da se sjećaju postratnog pravosuđa i načina funkcioniranja državnih insititucija nedugo nakon okončanja rata.


Ljubavni trougao

Pojmovi borilišta, patriotizma, mladih, zlatnih znački, izvrsnosti, karatea, džuda i dr., upotrebljeni bez jasnog cilja, kao samopromocija ne služe ničemu osim kao eventualna strateška prednost za komercijalizaciju ljudskih osjećaja u izborne svrhe.

Historijske kontraverze koje su pratile izbore za papu, izopćavanja drugih papa – proglašavanjem protupapom ili antipapom, rasprave o legitimitetu, izabranoj ženskoj papisi Ivani uzroci su mijenjanja izbornih propisa. Domaći izborni propisi neznatno su tehnički promijenjeni, u vidu nešto strožijih kazni za kršenje izbornog procesa i nepropisnog lijepljenja plakata, čime se izborni marketing sve više seli u virtualni svijet. Predstojeće nove “historijske” izbore 2022. godine dočekujemo u sličnoj, ali ipak sudeći po prvoj sedmici kampanje nešto malo skromnijoj atmosferi sa novim starim i mladim akterima, u sličnim narativima. Ipak, zbog nešto drugačijeg predizborno-koalicionog pristupa, imamo razloga nadati se da će se težište bolnog ljubavnog trouglu između protukandidata, birača i onih koji će postati vlast, pomjeriti. Ritualna ljubomora svakako će dovesti ljubav prema vlasti do granica u kojima će relativizacija svega doseći svoj vrhunac.


Mirza Krajina, Prometej.ba