Urednička napomena: Na adresu Prometeja stigla je reakcija Gorčina Dizdara na tekst "Vrijeme je za buđenje Kamenog Spavača”, koji je objavljen u posljednjem broju magazina Stav. Reakciju prenosimo u cjelosti.


Na naslovnoj stranici aktuelnog izdanja sarajevskog političkog magazina Stav prikazana je semantički nabijena, ali ne i posebno suptilna slika stećka ukrašenog ljiljanom, na koji je naslonjen nekadašnji grb Republike Bosne i Hercegovine u obliku srednjovjekovnog štita. Uz sliku je naveden i naslov VRIJEME JE ZA BUĐENJE KAMENOG SPAVAČA, kao i nadnaslov “Izvještaj o stanju bošnjačke nacije”. Intrigiran, a donekle i iritiran ovim i ovakvim, politikantskim i nacionalno-romantičarskim prizemljavanjem slojevite sintagme kameni spavač, brže-bolje sam se dao na iščitavanje najavljenog teksta. Moje razočaranje, međutim, nije imalo kraja: u tekstu ni riječi o Kamenom spavaču i Maku Dizdaru, o stećcima i srednjovjekovnoj Bosni, pa čak ni o nekom otvorenom pozivu na “buđenje” bošnjačke nacije. Ništa, tojeste, osim posljednje, s ostatkom teksta potpuno nepovezane rečenice identične njegovom naslovu: “Vrijeme je za buđenje Kamenog Spavača (sic!)”.

Pretpostavljajući da je ovaj naslov rezultat neznanja, a ne zlonamjernosti, pokušat ću da objasnim zašto je ovakvo tumačenje sintagme kamenog spavača i Dizdareve poezije iz istoimene knjige pjesama u najmanju ruku površno i iskrivljeno. Kao što sam to, naime, pokušao pojasniti u predgovoru posljednjeg, jubilarnog izdanja Kamenog spavača, vjerovatno najveća vrijednost Dizdarevog pjesništva nalazi se u njegovoj višeslojnosti, dakle sposobnosti da određenom sintagmom istovremeno iskaže nekoliko ideja ili participira u čitavom nizu različitih diskursa. Jedan od tih diskursa ili retoričkih strategija svakako jeste i svojevrsni pokušaj komunikacije sa ili buđenja osoba čiji ostaci leže pod stećcima.

Te osobe, međutim, nisu srednjovjekovni bosanski vitezovi, kraljevi ili princeze, kao što bi se to očekivalo u nacionalno-romantičarskoj poeziji, već uvijek i isključivo takozvani mali ili obični, mahom tragični likovi iz svakodnevnog života srednjovjekovne Bosne. Tragedija tih likova, istina, povremeno jeste prouzrokovana njihovim, uslovno rečeno, “nacionalnim” neprijateljima - kao što su to, na primjer, “ungarska carska ruka” ili “turačke sablje” u pjesmi Razmirje - ali se dželati Dizdarevih likova mnogo češće nalaze unutar vlastitog kolektiva (“Kada jedinac poraste / I za mač stasa / Ljeta tisuć četiri sta petnadeset godina / Pogubi ih vlastita družina oba / I baci kao dva psa / Za zdravlje i slavlje / Za svoga gospodina”, Razmirje), a u konačnici, u mističko-ezoterijskim dimenzijama Dizdarevih sthova, i u vlastitome egu (“Jer najmanje znaš da u svome žiću / Najteža rvanja su / I ratovi pravi / U samome / Biću”, Putovi). Ukoliko Dizdareve stihove, dakle, projiciramo na aktuelne društveno-političke kategorije - što je, bez ozbira na mišljenja pojedinih književno-teorijskih puritanaca, i neminovno i nužno - u njima, u barem jednakoj mjeri kao i nacionalnu, možemo identificirati i klasnu dimenziju.

Drugim riječima, reduciranje Dizdarevih kompleksnih likova i njihovih sudbina na “nacionalnu” dimenziju predstavlja grubu simplifikaciju, pa i banalizaciju poezije Kamenog spavača. Dodatnu dimenziju političke zloupotrebe sintagme kameni spavač u ovom slučaju predstavlja činjenica da se ona i ne odnosi na pojedince iz srednjovjekovne Bosne, već na cjelokupnu bošnjačku naciju, koja je, eto, po klasičnom obrascu nacionalnog romantizma 19. vijeka, zaspala, dok se zadatak marljivih nacionalnih pregalaca sastoji u njezinom buđenju. U ovaj i ovakav svjetonazor savršeno se uklapa i medijevalistička ikonografija sa pripadajućom idejom Srednjeg vijeka kao Zlatnog doba kojem nam se valja vratiti.

Sve bi ovo, međutim, moglo biti sasvim legitimno: niti ja, niti bilo ko drugi ima pravo i moć da drugima govori kako će koristiti sintagmu kameni spavač ili pak zabrani njezinu upotrebu u kontekstu retrogradnih ideoloških konstrukcija. Moglo bi, ali nije: u glavi brojnih Stavovih čitalaca je, naime, još uvijek svježe sjećanje na veličanstvenu proslavu Makove stogodišnjice u Sarajevu koja je završena prije desetak dana. Poneko će se, možda, i prisjetiti da je u posljednjem broju Stava ovim povodom štampan veliki intervju sa autorom ovog teksta kao predstavnikom jednog od organizatora proslave Makovih sto godina, Fondacije Mak Dizdar. U ovom kontekstu, naizgled nepovezano prizivanje kamenog spavača u okvirima poziva na “buđenje bošnjačke nacije” dobiva sasvim nova značenja: s jedne strane, projekt “Mak Dizdar: prvih stotinu godina” nasilno se stavlja u kontekst u kojem se nije odvijao, dok se, ujedno, projektu “buđenja bošnjačke nacije” dodjeljuje neopravdani i nepostojeći kontinuitet i legitimet.

Da proslava stote godišnjice rođenja Maka Dizdara nije imala nikakve veze sa nacionalno-romantičarskom idejom “buđenja bošnjačke nacije” može posvjedočiti bilo ko, ko je prisustvovao barem jednom od njenih događaja: izložbi u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, svečanoj akademiji i muzičkom teatru u Narodnom pozorištu u Sarajevu ili četverodnevnoj naučnoj konferenciji u Bošnjačkom institutu i na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Doduše, na svim ovim događajima bio je primjetan nedostatak pojedinih društveno-kritički angažiranih intelektualaca, koji su - tako se priča! - čak i svojim studentima zabranili prisustvovanje naučnoj konferenciji…

Šteta, jer: za Maka se vrijedi boriti!

Gorčin Dizdar