Poštovani gospodine nadbiskupe, uzoriti kardinale!

Nakon što ste u rujnu 2009. posjetili logor Jasenovac moj pokojni otac Slavko napisao Vam je pismo te ga je objavio u Jutarnjem listu.

On je taj Vaš čin pozdravio, ali odmah i zažalio što do spomenika ”Kameni cvijet” niste došli. Iz Muzeja ste zaista pošli prema spomeniku i kripti, ali ste stali na pola puta, razgledali ste maketu logora, a zatim se okrenuli i vratili. Propustili ste izraziti pijetet žrtvama na mjestu gdje to treba učiniti – nad kriptom pod kojom leže ostaci pogubljenih.

Moj se otac zapitao zašto niste otišli do kraja?

”Vaši su suradnici objašnjavali da su Vas već očekivali u Petrinji, da ste kasnili već gotovo puni sat, da ste morali ispustiti nešto od predviđenih obaveza. Naravno, objašnjenje je krajnje neumjesno. Ako se iz protokola već željelo nešto ispustiti, zar se baš ‘moralo’ ispustiti ono bitno, središnji čin cijelog hodočašća – dolično poštovanje nevinim žrtvama?“.

Ocijenio je da je ono što ste učinili ”vrijedan povijesni korak Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Vas kao njenog predvodnika” te Vam poželio da, kako ste došli ”samo do pola jednog plemenitog puta”, taj put ”vrijedno nastavite”.

U rujnu ove godine, prije gotovo dva mjeseca, umro je moj otac.

Reakcije na njegovu smrt bile su strašne: naime, župnik Hvarske župe don Mili Plenković objavio je na Facebooku da ga je ”obradovala vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta. Ipak mu od srca želim pokoj vječni i da mu Jahve bude milosrdan sudac. Njegovo će mu milosrđe biti jako potrebno obzirom na more laži što ih je (svjesno i namjerno) širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod. Iz Biblije znamo da Jahve mrzi laž“, poručio je don Plenković.

Don Plenković se ubrzo ispričao, ali ne nama, kojima je stalo do pokojnika, nego Crkvi i vjernicima. Iskreno, ovako mi je lakše, jer da se ispričao nama, netko naivan bi mogao pomisliti kako je uistinu zažalio i kako se pokajao.

Osim njega na vijest o smrti moga oca neki su ljudi na internetu pokrenuli kampanju mržnje koja je izgledala kao puknuće kanalizacijske cijevi: ”Lazov i licemjer cjeli zivot se trudio da ocrni Hrvate i cjeli hrvatski narod koda smo svi bili ustase”, ”Jedan smrad manje”, ”sve je jasno, Hrvatska je izgubila jednoga velikoga neprijatelja”, ”Hvala dragom Bogu jedna divna vjest”, “Hajde!? Umro Pantelija!? Bogu hvala! Bio je šovinist (židovski i orjunaški) i rasist, a ne čovjek vrijedan spomena.”, ”pošaljite ga u sarajevo, hrvatsku nikada nije volio koliko jugoslaviju, tita i komunizam. u sarajevu je sve to in, a tamo je i rođen. zamisli molim te da se pokopa mrzitelj hrvatske u nezavisnoj državi hrvatskoj. nije kršćanski ovo što činim, ali sve laži i svo zlo koje je nanio mom narodu su ovime, bar mrvicu kompenzirane, bože oprosti mi u ime svih nevinih ubijenih kojima se ovaj lik ismijavao,veličajući njihove krvnike.”, ”budalas koji je cijeli zivot proveo sireci antihrvatsku propagandu i lazi po svijetu o tome kako su Hrvati bili veci zlocinci cak i od njemackih nacista”, ”Govnar stari triba je davno umrit”, ”Jedan čifut manje!!!!”, ”TAJ ŠTO JE ODAPEO JE JUGOSLAVENCINA FUJ SMEĆE ANTIHRVATSKO JEBO GA TITO” samo su neke od izjava (namjerno sam ostavio sve pravopisne i druge pogreške, kao i sve tipfelere i verzale).

Kako čovjeka iz Crkve može i smije obradovati nečija smrt?

Mnogi su komentatori bili zgroženi, mnogi su se ljudi koji su se predstavljali kao istinski vjernici također zgražali. Tih su mi dana na ulici prilazili posve nepoznati ljudi i izražavali sućut, a istodobno tvrdili da su kao Hrvati i katolici preneraženi iskazanom mržnjom. Istovremeno, nije se javio nitko iz crkvene hijerarhije. Bila je to, kako je jedan od komentatora istakao, ”jeziva tišina”. Kako čovjeka iz Crkve može i smije obradovati nečija smrt?

Tada sam shvatio da Vam moram pisati ja! Da Vam u tom pismu moram ukazati na činjenicu da niste, ne samo da u Jasenovcu, kako Vam je zaželio moj otac, otišli do kraja, nego da ste se, zajedno s dobrim dijelom Crkve, vratili kilometrima natrag.

Naime, radost don Plenkovića ne donosi ništa novo u povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Počnimo sa Stjepanom Radićem: poznati svećenik i publicist Kerubin Šegvić u lipnju 1928., samo četiri dana prije atentata u Skupštini, u osječkom Hrvatskom listu piše je kako je ”Radić nekoliko puta naglasio da ga se nastoji maknuti iz javnog života. Time hoće da steče sućut i simpatije javnosti. Mi ćemo reći ovo: kad bi ga htjeli maknuti, oni bi imali sredstava i moći da to učine. Ali ko bi onda klevetao Hrvate ovako uspješno kao Radić. A kada bi nekome doista uspjelo odstraniti iz javnog života vođu zavedenih, zaslijepljenih i pijanih, učinio bi najveće djelo što ga pamti hrvatska povijest. Odstranio bi neprestanu opasnost za javni poredak i za mir u svijetu”.

Dr. Vilim Nuk je prije i za vrijeme rata obnašao razne dužnosti u Crkvi, sve dok 1945. nije postao direktor Caritasa, ”milostiva srca prema siromasima”, ”prijatelj sirotinje”. No, u međuvremenu, u lipnju 1941. dr. Nuk piše udarni članak u Katoličkom listu, tjedniku zagrebačke nadbiskupije, pod naslovom ”Veliko djelo Providnosti”. nakon što je istakao kako je ”10. travnja svijetli datum hrvatske povijesti”, kako ”vjera i pobožnost ustaša zadivljuje”, kako su oni ”zaista Božji ljudi. Čist i neporočan naraštaj”, Nuk je pozdravio i ”razorenje modernog dijela Beograda, sagrađenog dvadesetgodišnjom otimačinom” te se pozvao na tobožnji ”stalni zakon povijesti, kako Božja Pravda neumoljivo kažnjava narode za njihove prestupke protiv potlačenih naroda”.

Da li to znači da zagovara kolektivnu krivnju po kojoj za grijehe pojedinaca, dakle beogradskih vlastodržaca, trebaju odgovarati svi Srbi, odnosno 2271 nevinih žrtava nacističkog bombardiranja Beograda 6. travnja 1941. godine?

Radi li se uistinu o ”stalnom zakonu povijesti” čiji je vrhovni arbitar ”Božja pravda”?

Nuk o tome ne dvoji jer tvrdi kako su ”grijesi naroda prema narodu kolektivni… jer su prouzročeni zajedničkom sviješću i voljom toga skupa”. Potom naglašava da ”nije moguća sankcija u vječnosti za nepravde jednoga naroda, nego samo u ovome vremenu”.

”Povijest zadnjega stoljeća puna je takovih odmazda ruke Božje nad narodima, koji su se dali zavesti megalomanijom i mržnjom. Nestanak velike Srbije na tako drastičan način je novi dragocjeni prilog te vječne moralne istine”.

Eto, vidi se gdje je don Plenković našao uzore, ali se postavlja pitanje – otkuda je mogao saznati da je moj otac ”mrzitelj hrvatstva”?

Nisam ga pitao, niti hoću, ali je do takvih zaključaka mogao doći čitajući Glas Koncila.

Knjiga Tomislava Vukovića ”Drugačija povijest” (o Srbu, Jasenovcu, Glini…), objavljena 2012. u izdanju Glasa Koncila, spada u revizionističku historiografiju

Naime, posljednjih godina, otkako je pokrenut novi val povijesnog revizionizma, zapravo reustašizacije, u tom tjedniku, kojem je vlasnik i izdavač Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, o raznim aspektima povijesti Drugog svjetskog rata iznesen je niz jednostranosti, pristranosti, pa i otvorenih falsifikata. I organizacija Katoličke Crkve na terenu angažirala se u promociji takvih laži. Sve je to, nema dvojbe, neizravno i izravno značajno pridonijelo erupciji mržnje kao reakciji na smrt moga oca.

Knjiga Tomislava Vukovića ”Drugačija povijest” (o Srbu, Jasenovcu, Glini…), objavljena 2012. u izdanju Glasa Koncila, spada u revizionističku historiografiju, što će reći da se ustanak u Srbu proglašava četničkom pobunom, a zločinima u Jasenovcu i Glini negira se genocidni karakter.

Od proljeća 2013. Glas Koncila donosi u šest nastavaka feljton Igora Vukića o jasenovačkom logoru. Vukić je pažljivo iščitao neke memoare preživjelih logoraša, naširoko iz njih prenio navode o logoraškom orkestru, kazališnim priredbama i nogometnim utakmicama, ali je posve prešutio opise terora i masovnih likvidacija.

Redakcija Glasa Koncila u podnaslovu u svih šest nastavaka feljtona objašnjava kako ”donosi Vukićev tekst koji je Jutarnji list bez razložna i suvišna objašnjenja odbio objaviti, pošto nije dobio prolaznu ocjenu od Slavka Goldsteina, osobnog savjetnika predsjednika Vlade Zorana Milanovića” – eto kako se ”pravedni gnjev” naroda usmjeravao na mog oca!

Od početka 2015. Glas Koncila feljtonizira tekst Tomislava Vukovića ”Kako je nastao mit” (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru). Od svih revizionističkih autora Vuković se posljednjih godina najviše bavio kritikom popisa žrtava JUSP Jasenovca s 83.145 imena. Pronašao je pojedinačne propuste kakvi su neizbježni u takvim golemim popisima koji se stjecajem okolnosti sređuju tako kasno, punih 60-70 godina nakon zločina.

Glavna je Vukovićeva zamjerka bila da je u popisu bilo u jednom trenutku oko 14.000 ponovljenih imena te da je time povećan broj stradalih. Jasenovački kustosi argumentirano su dokazali da duplikata uopće nije bilo, nego da je pogreška bila u programu koji je prilikom listanja popisa sa stare na novu stranicu prenosio dio imena, a brojka je uvijek bila točna i fiksna: pri zbrajanju se uvijek uzimala u obzir samo prvoimenovana žrtva, a ne duplikati.

U međuvremenu je pogreška u programu uklonjena. Vuković i drugi koji su govorili o 14.000 dvostruko registriranih žrtava mogli su kontaktirati JUSP Jasenovac i dobiti potrebna objašnjenja – ali nisu.

Mistificiranju i agresivnosti Vukovićeva feljtona pridonijela je i sugestivna oprema u Glasa Koncila: u nadnaslovu Vukovićeva feljtona stoji kako on ”razotkriva u kontekstu namjerno stvorenog poslijeratnog historiografskog kaosa, pragmatičnih političkih ciljeva komunističkih vlasti, problematičnih povijesnih vrela, mnoštva krivotvorina, upitnog metodološkog pristupa, stvaran mit o više od 20.000 ubijene djece do 14 godina u kompleksu Jasenovac”.

Vuković poslijeratnu Zemaljsku komisiju za istraživanje zločina proglašava ”zločinačkom komisijom”. Donose se fotografije četničkih vojvoda Pavla Đurišića i Zaharija Ostojića kojima navodno ”državni vrh svake godine odaje počast u jasenovačkoj komemoraciji”, pa se ističe naslov ”Popis ‘obogaćen’ četnicima nakon 2007”. Vuković i Glas Koncila tvrde da su Đurišić i Ostojić likvidirani u Jasenovcu, ali to nije dokazano niti su oni uvršteni u jasenovački popis žrtava.

Kako Vuković negira da je u Jasenovcu ubijeno između 80 i 100 tisuća osoba, što je procjena koju je promovirao moj otac, naslovom ”Odlučujuće ‘procjene’ Slavka Goldsteina”, ”Ivo i Slavko Goldstein su ‘alfa i omega’ na tom području” Glas Koncila sugerira očevu (i moju) krivnju.

Međutim, najgora od svih manipulacija Glasa Koncila je Vukovićevo prenošenje podataka o jednoj jasenovačkoj grobnici u kojoj su 1964. pronađene 123 žene, 51 dijete, 13 muškaraca i 10 osoba kojima se nije mogao odrediti spol.

Već je krajnje dvojben zaključak ekipe koja je iskapala da se radi o ”stanovništvu koje je nosilac svijetle komponente, najvjerojatnije slavenskog porijekla”, pa da ”tu nije bilo Jevreja ni Cigana”. Naime, ima mnogo Cigana (Roma) koji su svijetle puti (tzv. Bijeli Cigani), a pogotovo takvih ima među Židovima.

Analizirajući ovaj izvještaj, Ljubica Štefan, poznata revizionistička autorica, pridodala je 1999. kako ”Srbi po boji kose nisu baš ‘populacija svijetle komponente”’, pa su i oni, uz Židove i Rome, isključeni kao žrtve.

Na tu nevjerojatnu tvrdnju Stipe Pilić i Blanka Matković, također marni istraživači Jasenovca, nadodali su 2014. još malo – kako je za njih ”da nije bila riječ o Srbima” definitivno potvrđena činjenica; pretpostavili su da bi žrtve mogli biti ”hrvatski izbjeglice koji su se vraćali s Bleiburga”, iako njih dvoje vrlo dobro znaju da u kolonama na Križnom putu nije bilo žena i djece, da nema nikakvih svjedočanstava da se bilo koja od tih kolona zadržala bilo u Jasenovcu bilo u okolici, pogotovo da su na tom prostoru iz njih izvlačeni žene i djeca i onda masovno ubijani.

Sve je to prenio i Tomislav Vuković, a onda je uredništvo Glasa Koncila fenomenalnu intelektualnu akrobatiku o ”mogućim izbjeglicama s Bleiburga” odmah istaklo kao leadu opremi teksta, da bi u narednom broju Glasa Koncila (od 10. svibnja) stavila i agresivni, huškački naslov – ”Imaju li pogubljena hrvatska djeca pravo na pijetet”?, kao da je hrvatstvo tih žrtava neprijeporna činjenica.

Tome se dodaje i huškački lead – ”Djelatnici JUSP-a Jasenovac trebali bi razložno obrazložiti po kojim kriterijima 51 dijete ubijeno skupa s odraslim osobama, ‘najviše tupim predmetima i u serijama’, kako je to doslovce komisija utvrdila 1964, koja su ‘nosilac svijetle komponente, najvjerojatnije slavenskog porijekla’, što s pronađenim predmetima upućuje na hrvatsko stanovništvo koje se vraćalo s Bleiburga, nije uvršteno u poimenični popis barem kao NN žrtve kao što je to učinjeno s romskim žrtvama”?

Dakle, Glas Koncila je direktno ”pumpao”, stvarao pogromašku atmosferu oko Jasenovca.

Koji mjesec kasnije je u izdanju Glasa Koncila Vukovićev feljton objavljen kao knjiga. Dijela teksta u kojem se spominje grobnica s navodnim bleiburškim žrtvama nema – čini se da je netko u uredništvu shvatio koliko su besmislene i maligne te pretpostavke bile, pa je čitav pasus iz feljtona u knjizi izostavljen. No, odgovornost Glasa Koncila ostaje.

Općenito govoreći, ni u jednom od brojnih tekstova u Glasu Koncila koji se bave Jasenovcem ne spominju se Židovi, Srbi ili Romi kao žrtve.

Na naslovnicu te Vukovićeve knjige uredništvo je stavilo fotografiju Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića, a na njega fotomontažom nakalemilo zvijezdu petokraku!

Što bi to trebalo značiti? Da li je poruka da je ustaški logor Jasenovac i zločin koji se tamo dogodio samo komunistička konstrukcija?

Ili ga treba smatrati jednim od simbola ”totalitarnog razdoblja” ili možda svojevrsnim simbolom ”nametane genocidnosti hrvatskom narodu”?

Prihvatimo li bilo koje od tih nakaradnih objašnjenja, sva su ona toliko maligna koliko i već spomenuta konstrukcija o tobožnjim žrtvama Križnog puta u Jasenovcu.

Općenito govoreći, ni u jednom od brojnih tekstova u Glasu Koncila koji se bave Jasenovcem ne spominju se Židovi, Srbi ili Romi kao žrtve.

Moj se otac bavio, istraživao i pisao o Jasenovcu barem posljednjih tridesetak godina. Devedesetih je godina po svemu sudeći bio ključna osoba koja je u međunarodnim krugovima afimirala broj žrtava od 80 do 100 tisuća, nasuprot 700 tisuća, koliko su tvrdili srpski nacionalistički krugovi. Istovremeno je tvrdio da je Jasenovac bio logor smrti, ali i radni logor.

No, to ustašonostalgičarima nije bilo i nije dovoljno. Po njima svatko tko ne prihvaća njihove teze, a to je da u Jasenovcu nije bilo zločina, postaje državni neprijatelj.

Kulminacija tih negativnih stavova dogodila se prošle, 2016. godine, kao reakcija na očevu knjigu Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac u kojoj je sve te manipulatore i mistifikatore vehementno raskrinkao. A sad mu se, posmrtno, osvećuju.

Da je autorima Glasa Koncila i uredništvu stvarno bila želja da predstave istinu o Jasenovcu i o Drugom svjetskom ratu općenito, mogli su prezentirati samo ono što je napisao ili što je radio nadbiskup Stepinac: kad je u veljači 1943. saznao da je sedam svećenika iz njegove nadbiskupije ubijeno u logoru, zaključio je kako je ”ovo sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za NDH”. Intervenirao je za mnoge zatočene – Židove, Srbe, Hrvate. Današnji bi se ustašonostalgičari, a s njima i Glas Koncila, trebali zapitati – kakva je to država bila kad se nadbiskup morao tako angažirati?

Zloglasni Eugen Dido Kvaternik je 1958. u nastupu samokritike napisao da je “notorna činjenica, koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošlog rata i s hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, s pravnog zločin, a s političkog ludost”.

Autori i uredništvo Glasa Koncila trebali su uzeti u obzir i povijest sela Crkveni Bok (pokraj Sunje), čiji su stanovnici po uspostavi NDH prešli s pravoslavlja na katoličanstvo. Župnik Augustin Kralj svaku je propovijed seljanima završavao zaključkom da se ”sada ne trebaju ničega bojati”.

Usprkos tome, ustaše su u listopadu 1942. ušli u selo pod lažnim izgovorom da se radi o partizanskom uporištu, potom su, po župnikovu izvještaju, ”kupili narod i dijelom ga ubijali”, dijelom deportirali u Jasenovac.

Mostarski biskup Alojzije Mišić u lipnju/srpnju 1941. opisuje ustaške zločine nad Srbima u Hercegovini: ”Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame…

Potom je Kralj otišao u Nadbiskupski stol u Zagrebu s iscrpnim izvještajem o zločinu tražeći da se intervenira i spasi ljude. To je pismo pomoćni biskup Josip Lach predao osobno poglavniku Paveliću, a devet dana kasnije je nadbiskup Stepinac ”oštro prosvjedovao kod ministra Artukovića” tražeći zaštitu za ”tri hiljade prelaznika kojima ne možemo pružiti nikakve zaštite. To nas boli”.

Osim nadbiskupa Stepinca o ustaškim zločinima svjedoče i mnogi drugi crkveni dostojanstvenici. Naprimjer, mostarski biskup Alojzije Mišić u lipnju/srpnju 1941. opisuje ustaške zločine nad Srbima u Hercegovini: ”Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame… u Ljubinju samo u jednu jamu je bačeno 700 šizmatika. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod 10 godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali su u duboke propunte. U selima župe Klepci ubijeno je 3700 šizmatika. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao”.

Tih dana i kninski župnik o. Leonardo Buljan ”najenergičnije protestira kod ustaša”, jer su oni tada ubili 24 Srbina iz Knina i okolice, ”a ustaše su mu potom i prijetili”. Kroničar samostana sv. Ante u Kninu prenosi riječi fra Pavla Perišića koji je smatrao da se ”fratri nisu zauzimali za Srbe, bilo bi ih pohapšeno još četrdesetak i tko zna kako bi svršili”.

Poštovani g. kardinale, moj Vam je otac napisao otvoreno pismo prije točno osam godina. Osam godina, koje dijele njegovo i moje pismo Vama, u društvu u kojem se Katolička Crkva smatra vrhovnim moralnim arbitrom nije krenulo nabolje, već, to je opća ocjena, nagore. Govoreći o našem užem području zajedničkog interesa, intenzivirale su se manipulacije poviješću Drugog svjetskog rata i Jasenovcem. Volio bih o tome pročitati Vaše objašnjenje.

Volio bih kada biste poveli računa o javnom djelovanju Stjepana Razuma, pročelnika odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, koji tvrdi da ”Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već i privremeni (tranzitni) logor”.

Razum tvrdi kako je moj otac nastojao ”NDH pripisati najcrnja obilježja” i to naziva ”goldštajnizacijom NDH”.

Nadalje, kako moj otac ”već dugi niz desetljeća ustrajava na tom klevetanju” te da se ”po svome položaju i društvenom uvažavanju njegovi stavovi nameću hrvatskome društvu kao mjerodavni“.

Povedite, molim Vas, računa i o javnim istupima biskupa Vlade Košića koji traži i međunarodnu komisiju kako bismo doznali što se ”stvarno dogodilo u Jasenovcu” te sugerira i nalaz te ekspertne internacionalne skupine – da Jasenovac nije ”mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici”, već da je ”istina sasvim suprotna”. Da li je biskup upoznat s onim što je o Jasenovcu rekao nadbiskup Stepinac?

Volio bih da povedete računa kako se razni revizionistički tekstovi i knjige, koje direktno proturječe ovdje citiranim izjavama nadbiskupa Stepinca i drugih crkvenih dostojanstvenika o Jasenovcu i u Drugom svjetskom ratu općenito, promoviraju posljednjih godina u raznim crkvenim prostorima diljem Hrvatske – u župnim dvorovima, u samostanima.

Volio bih i da mi objasnite i to kako je don Mili Plenković napisao da je moj otac ”mrzitelj hrvatstva” i kako to da su ga mnogi drugi na internetu slijedili.

Uz to, bilo bi lijepo od Vas da javnosti predstavite metode po kojima don Plenković, koji je i predstojnik Katehetskog ureda Hvarsko-bračko-viške biskupije, organizira nastavu vjeronauka po školama za koje je nadležan? Da li je cilj njegovih aktivnosti u toj domeni da polaznicima nastave vjeronauka, dakle, djeci, nameće ideje koje je iznio u komentaru o smrti moga oca?

Baš me zanima mislite li da je današnje djelovanje Glasa Koncila u duhu i u skladu s odlukama II. vatikanskog koncila?

Naposljetku, nešto o Glasu Koncila, tjedniku i izdavačkoj kući koji je pod Vašom neposrednom ingerencijom. Tjednik je pokrenut 1962., isprva je obavještavao o događanjima na II. vatikanskom koncilu koji je netom počeo. U naredne tri godine, koliko je koncil trajao, Rimokatolička je Crkva značajno promijenila odnos prema svijetu uopće – prihvatila je ravnopravnost kršćanskih crkvi, vrijednosti nekršćanskih religija i vrijednost svakog pojedinca, uključujući ateiste i agnostike. Baš me zanima mislite li da je današnje djelovanje Glasa Koncila u duhu i u skladu s odlukama II. vatikanskog koncila?

I da se na kraju vratim na mog oca. Onaj tko zna nešto o njemu, zna da je on punih 65 godina pridonosio na razne načine hrvatskoj kulturi i društvu općenito. Bio je novinar, publicist, filmski scenarist i redatelj, izdavač, prevoditelj, židovski aktivist, prvi predsjednik prve oporbene stranke u Hrvatskoj. Dakle, tako to radi ”mrzitelj hrvatstva”!

Doduše, za one koji su ga gadili nakon smrti imao je jednu tešku manu – prezirao je šoviniste, s koje god strane dolazili.

A da je slučajno ušao u nomenklaturu ”velikih Hrvata”, moj je otac mogao biti slavljen samo zbog jedne epizode u biografiji – naime, on je kao direktor Sveučilišne naklade Liber 1971. izdao reprint “Misala po zakonu rimskog Dvora 1483″, prve tiskane knjige uopće na hrvatskom jeziku. U Vatikanu je papi Pavlu VI. predao jedan primjerak i zadržao se s njim u privatnom razgovoru punih 45 minuta. Koji od ”velikih Hrvata” je to postigao?

Neću Vas pozdraviti sa ”Za dom – spremni”, dakle, pozdravom koji bi, po mišljenju biskupa Vlade Košića, donedavna predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, a sada predsjednika Vijeća HBK za nauk vjere, trebalo uvesti u redovnu uporabu u oružanim snagama RH i koji je, opet po Košićevu mišljenju, ”domoljuban”.

Ostat ću u okvirima građanske komunikacije, dakle,

s poštovanjem,

Ivo Goldstein

*Tekst izvorno objavljen u tjedniku Globusu, 10. 11. 2017., br. 1405., prenosimo uz dopuštenje autora.

Naslovna fotografija:Pieter Bruegel, Parabola o slijepcima, 1568, Nacionalni muzej Capodimonte, Napoli.