Tri su ključna aktera srozavanja uloge akademske zajednice u bosanskohercegovačkom društvu: vlast i opozicija, ma ko oni bili, te ona sama.

Konstatacija da ljevica ne postoji na bosanskohercegovačkom političkom spektru i nije neka novina. Međutim, da bi virtuelna ljevica (kvazi-ljevica) bila sigurna da nikad zaista ne postane ljevica, potrebno je da od sebe udalji akademsku zajednicu na pristojnu razdaljinu. Jer, ako se ičija uloga u kriznim vremenima više propitivala i problematizirala, onda je to uloga intelektualaca u društvu. Francuski filozof Jean-Paul Sartre uočava prirodnu vezanost akademske zajednice za progresivne i emancipatorske ideje, pri čemu je bliža lijevim idejama, nego desnim. Uočava Sartr zbog toga sumnjičavost buržoazije spram intelektualne elite, podcrtavajući kako ona od 1968. godine više ne može imati dijaloga sa buržoazijom. Naravno, bivajući prirodno vezana za promjene i kritičko mišljenje, to ne znači da intelektualci ne mogu biti u službi krajnje desnih i radikalnih, dehumanizirajućih ideologija ili postojećeg političkog i ideološkog poretka. Također, to ne znači i da se akademska zajednica, sama, ne autocenzuriše, bezbrižno uživajući u svom društvenom statusu. O tome, nešto kasnije.


Talasanje jednako opasno kao i propuh

U bosanskohercegovačkom kontekstu, nije potrebno biti intelektualac da se shvati realnost u kojoj se živi. Nemogućnost zadovoljenja osnovnih egzistencijalnih potreba, često opravdano, dovodi do pitanja zašto će nam ikako intelektualna, akademska zajednica u društvu koje propada. U tome i jeste zamka. Opozicija (a koja nema nikakve elemente stvarne političke opozicije, pa je u našem kontekstu možemo razumjeti jedino i samo kao one koji ne obnašaju vlast) nastoji ponuditi odgovor u kojem se pak ne producira ništa novo, osim pukog kontriranja vladajućoj političkoj strukturi. Odsustvo novog nije vidljivo samo u zvaničnim izjavama i saopćenjima kvazi-lijeve opozicije, već i u, primjerice, sadržaju političkih edukacija koje organiziraju za svoje mlade simpatizere, članove i aktiviste. Bez intelektualaca u salonima, hotelskim salama, planinama i ljetovalištima, političkom podmlatku se pažljivo kreira politička naobrazba budućih partijskih dužnosnika, bez ikakve progresivne, aktivističke i terenske aktivnosti osim onih za vrijeme predizborne kampanje, ili kada to rukovodstvo partije odredi kroz neku od aktivnosti koju je samo i osmislilo, te nametne svom podmlatku za realizaciju.

Za akademsku zajednicu tu ima sve manje mjesta, jer kvazi-ljevici nije cilj kreirati i obrazovati mlade ljude koji će kritički dekonstruisati stvarnost (u kojoj i oni imaju svog udjela), te ponuditi nešto novo i bolje, već koji će biti naučeni da misle onako kako se i zvanično misli unutar partijskih struktura. Ništa izvan toga nije dobrodošlo, osuđeno je na ignoriranje, kritiku ili u najekstremnijem slučaju, ekskomunikaciju takvih disidenatasa ostatkom partije. Tako, primjerice, nisu dobrodošle nove politike koje će zaista da odgovore društvenom poretku u kojem se nalazimo, u kojima se otvara prostor za kreiranje lijeve ideje i izvanstranačko, sve-lijevo ujedinjenje, te odlučnija borba protiv kapitalizma. Pomalo je, istina, naivno i očekivati sve to kada u redovima kvazi-ljevice sve manje sjede predstavnici studenata, penzionera ili radnika, a sve više vlasnici malih ili srednjih preduzeća i drugih privatnih inicijativa, ugostiteljskih objekata, građevinskih preduzeća, hotela... Novac je potreban partiji, jer se novcem dobijaju izbori iako se gubi demokratija. Drugim riječima, trenutna opozicija kritična je prema stvarnosti samo jer je opozicija. Ne zarad ideologije, jer ideologiju i nema.

I tako, dok ljevica traži intelektualizam, kvazi-ljevica producira antiintelektualizam. Producira se status quo u kojem su dojučerašnjoj bosanskohercegovačkoj, a danas isključivo bošnjačkoj kvazi-ljevici nebitno šta ljudi zaista misle, kako žive i koje su njihove stvarne potrebe. Stvarni problemi bit će zasjenjeni onim koje partijska elita sama definira vozeći se u udobnim službenim automobilima, ili na nekoj od dobro organiziranih konferencija novcem partnerskih organizacija sa uredno uplaćenim dnevnicama. Sjećam se prijedloga (i gnušanja od istog) da se takvi seminari i edukacije organiziraju u napuštenim proizvodnim halama u manjim bosanskohercegovačkim gradovima. Sjećam se i otpora da se na jednu takvu edukaciju dovede stvarni (a ne partijski) predstavnik radnika i sindikata. Istina, privid bitnosti akademske zajednice vrši se povremenim financiranjem publikacija koje nemaju nikakvu političku težinu i relevanciju, već kojima se jednostavno popunjavaju koeficijenti za izdavaštvo. Takve studije, prekomplikovane partijskim strukturama za razumjeti čak i kad su napisane jednostavnim rječnikom, niko od donosioca odluka u partiji neće ni pročitati, a naročito ne primijeniti. Ponekad se akademska zajednica angažira i za izradu nekih strateških dokumenata, poput programa, koji naposljetku bude kontradiktoran sam sa sobom, a gdje se tačno uočava koji dijelovi su pisani iz partije a koji iz akademije. Uostalom, ko se još drži programa - između javnog dobra i novca privatne kompanije za ruku opozicije, u praksi, nije teško pogoditi ishod.


Intelektualna šutnja i amortizacija akademije

S druge strane, prisustvujemo sve otvorenijoj radikalizaciji javnog političkog prostora u Bosni i Hercegovini na koji ne postoji adekvatan politički odgovor. Autoritarni način vođenja politike, rehabilitacija krajnje desnih i dehumanizirajućih politika, bujanje neofašizma u zvaničnim politikama najradikalnijeg etno nacionalizma, te predatorski kapitalistički aranžmani više nisu pojave koje se rade u rukavicama i serviraju građanstvu u malim dozama. Međutim, pojavu rehabilitacije fašizma ne hrani ništa drugo nego pasivni i ceremonijalni antifašizam ušuškan u nostalgiju ispraznih parola i kulturno-umjetničkih smotri u kojima antifašizam već odavno nije progresivan, već krajnje neproduktivan i nesposoban u kreiraju jasnog odgovora na današnje izazove. Takvo vraćanje u sigurnu prošlost nije ništa drugo nego veleizdaja – bijeg od odgovornosti za nesigurnu sadašnjost. Ono što je međutim produktivno i aktivno jeste takmičenje sa etno nacionalnim strankama ko je veći patriota, ne shvatajući da je građanima, a naročito mladim naraštajima, kojima sa svojih političkih edukacija poručuju da ostanu ovdje, normativ patriotizma postao prevaziđen. Između ljubavi prema svojoj nezavisnoj i suverenoj, bira se egzistencija, ma gdje ona bila. Niko ovdje neće ostati, ni zbog nesigurne sadašnjosti, a naročito ne zbog još nesigurnije budućnosti i odsustva bilo kakve promjene koju kvazi-ljevica, generalno (ne)nudi. Stoga bi najveći spas trenutnoj vladajućoj eliti bio da naredne godine izgubi izbore, te se nikad jača vrati za dvije, odnosno četiri godine. Nije ovakvu vlast strah opozicije zbog njene ideje, već zbog gubitka pozicije i dominacije u odnosu raspodjele političke moći.

Ako se vratimo pak na intelektualce, vidjet ćemo da ni akademska zajednica nije neko nevinašce – ona je u konstantnoj produkciji šutnje jednako odgovorna za trenutno stanje. Ono što je još Pierre Bourdieu nazvao rasizmom inteligencije – konstantnu potrebu da građanski, visoko obrazovani sloj ljudi podcjenjuje ulogu običnih ljudi u društvu – neobrazovanih ili nisko obrazovanih radnika, seljaka, nezaposlenih, sve više je vidljiv i na političkom spektru u Bosni i Hercegovini. Njega, istina, nema u velikoj mjeri među akademskom zajednicom, ali se zato producira kroz politike i programe opozicione kvazi-ljevice. Pored konstatacija da primitivni, neobrazovani seljaci biraju nacionaliste, njihove su politike usmjerene, većinom, na potrebe stanovništva iz gradskih područja, uz uzgredne floskule o socijalnim pitanjima poput penzija i plaća. Moguće da je za razliku od studentskog standarda, besplatnog parkinga, slobodnog pristupa internetu i poduzetništva među mladima pitanje, primjerice, nabavke stoke prijeko potrebnog faktora egzistencije ruralnog stanovništva, kvazi-ljevici smiješno ili ponižavajuće. To je pitanje, međutim, krucijalno, kao što je krucijalna činjenica da nemaju svi ambicije biti visokoobrazovani pojedinci u društvu. Ljevica nastaje na ulici, među narodom, radnicima i seljacima, a kvazi-ljevica u gradovima, konferencijskim salama i hotelima. Odgovornost akademske zajednice na takav partijski rasizam inteligencije pak je u tome što ona, kao prosvijetljeni dio građanstva, ne čini ništa da se to zaustavi, dok s druge strane, ni sama ne producira primjere koji bi bili suprotni od tih dominantnih. Često, izgovor je, otpor akademske zajednice da pripada nekoj od političkih opcija, jer samo tako ona može imati neki utjecaj u društvu. Vidimo da više ne može ni na taj način.

Dominiraju dvije relevantne stvarnosti – s jedne strane, imamo kvazi-lijeve političke elite koje bježe od (svoje) akademske zajednice, dok s druge strane, kao reakciju, imamo i akademsku zajednicu koja također bježi od (svojih) političkih elita. Intelektualce koji su u potpunosti irelevantni na realnost, ne računam u ova dva oprečna scenarija. Jer, od intelektualaca kao pojedinaca koji žive u udobnosti vlastitog društvenog statusa, mnogo se i ne može očekivati. No, od akademske zajednice bi moglo. Zato je bošnjačka ljevica (svojoj) akademskoj zajednici pokazala srednji prst. Novi zakon o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo posljedica je takvog stava intelektualaca, te breme koje akademska zajednica sada mora nositi zbog ambivalentnog odnosa spram realnosti u kojoj živimo. U takvoj matrici, opozicija kao lažna alternativa - pozicija na čekanju ne bi bila ništa bolja, čak štaviše, i ona bi se sasvim dobro snašla u takvim zakonskim okvirima, kao što pokazuje i njen irelevantan stav za promjenu prethodnog zakona o viskom obrazovanju u Kantonu Sarajevo, nadajući se da bi novi rektor mogao biti iz njihovih redova. Možda je zato i bolje bez akademske zajednice u ovakvim političkim redovima. Bez zamke da potpadnu u podređen položaj uskim političkim interesima, progresivni intelektualci trebaju da pronađu drugi način artikulacije svojih stavova. Nespremna da se suoči sa svojim greškama i kritikama, vidljivo je kako kvazi-ljevica ne želi promjene, stoga joj akademska zajednica i ne treba, osim onih pojedinaca koji će govoriti kako ona i misli, a takvih je sve manje. Nada zato može ležati u srednjoj i mladoj generaciji intelektualaca, članova akademske zajednice čiji angažman treba da bude dvojak – kritički i aktivistički, odvažiti se i raditi izvan stranačkih struktura i etiketa, subverzivno i progresivno, za javno dobro, ali i za rehabilitaciju svoje sopstvene društvene uloge.

Jasmin Hasanović, Prometej.ba

(26.8.2017.)


Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.