Foto: Antonela Batinić, polis.ba

Mostarski izbori su bili win-win situacija za HDZ i SDA. BH blok tu nikako nije mogao izvući išta drugo osim debljeg kraja, i to je bilo jasno svakome sa osjećajem za domaću političku realnost i prije raspisivanja historijsko-povijesnih lokalnih izbora za Grad Mostar prošle godine. Bez obzira na poziciju gradonačelnika, HDZ i SDA će zahvaljujući pravilima igre zadržati poluge moći koje su i do sada imale, kao i efektivnu kontrolu nad "svojim" dijelovima grada. I da je izgubio gradonačelničko mjesto, HDZ bi ostao (sada još više uvrijeđena) stranka bez čijeg se pristanka u Mostaru ne može uraditi ništa, kao uostalom ni na višim nivoima - kantonalnom, federalnom i državnom. Oni koji vjeruju da bi Mostar sa Guzinom postao značajnije 'probosanski' nego sa Kordićem, jesu valjda oni isti koji smatraju da je Željko Komšić zaista naštetio HDZ-u. U ovoj situaciji, ne samo da HDZ ne bi suštinski ništa izgubio, nego bi samo dodatno ojačao status ‘stožerne stranke hrvatskog naroda’, a oni Hrvati koji nisu na toj liniji bi bili označeni još jačom stigmom izdajnika, valjda na sličan način kao što je to sad slučaj sa Irmom Baralijom.

A sada da vidimo, šta je SDA izgubila? Izgubio je možda dr. Guzin, ali nema sumnje da je SDA zapravo najveći pobjednik mostarskih izbora. Sve poluge moći koje su do sada postojale su zadržane, dok se istovremeno dobrom starom potrebom za zbijanjem redova (“E, moj Bošnjo, samo ti glasaj za bratstvo i jedinstvo…”) ova stranka vraća iz knock-downa, a njeni glavni oponenti sad prelaze u defanzivu i moraju tražiti način kako da se ‘izvade’. Prilično je izvjesno da će nakon ovoga kako su glasale Irma Baralija i Boška Ćavar BH blok biti dobro uzdrman, ako uopšte opstane, a posljedice će svakako osjetiti i Dino Konaković, koji je zvanično podržavao ‘treći put’ sve dok nije nastupila situacija skučenog manevarskog prostora (popularni stani-pani). Dakle, ovakav ‘poraz’ bi vrlo lako mogao ispasti mnogo profitabilniji za SDA od eventualne pobjede, na koju vjerovatno nisu ozbiljno ni ciljali. Mehanizam njihovih odnosa sa HDZ-om je konstanta i odavno poznat, tako da on nije ni bio u fokusu ovih izbora, ali dominacija u bošnjačkom glasačkom tijelu je itekako postala upitna, tako da je Mostar ispao savršena prilika da se odnos snaga na terenu malo popravi u njihovu korist.

Sa druge strane, stranke koje su se pokazale kao ozbiljna alternativa SDA u Sarajevu, te naivno pomislile da im se pružila mogućnost da isti koncept predstave i u Mostaru, sada su u situaciji da traže izlaznu strategiju iz SDA-HDZ zamke. U narednim danima ćemo vjerovatno gledati dosta pranja ruku, posipanja pepelom i distanciranja od onoga što (ni)su uradile vijećnice Baralija i Ćavar. Naša stranka će sasvim sigurno doživjeti velike turbulencije, pa i odliv članstva i glasača, ali pravo pitanje ovdje je – kako ovaj čin suzdržanosti shvatiti na dugoročnom planu? Da li će se ovo pokazati kao neslavan kraj jedne ideje traženja srednjeg puta, prije nego je ista i zaživjela, ili će ostati zapamćeno kao PRVI značajan korak ka istinskoj multietnizaciji građanskog koncepta u Bosni i Hercegovini. Osvajanje vijećničkih mandata na obje strane Neretve u Mostaru je velika stvar, koliko god to u poređenju sa onim što su ostvarili SDA i HDZ bilo malo. Suzdržanost u ovom slučaju održava kakvu-takvu mogućnost da se takav rezultat ponovi ili možda čak i poboljša u budućnosti, dok bi je drugačiji scenarij definitivno pokopao. O građanskoj viziji Bosne i Hercegovine se potrošilo mnogo riječi u proteklim decenijama, a čini se da mnogi njeni zagovornici i dalje ne razumiju da je za njeno provođenje u stvarnosti najprije potrebno radikalno umanjiti postojeće antagonizme i društvene podjele po etničkim i ratnim linijama. Na silu – ne ide.

Pa kako bi se trebale ponašati građanske i multietnoidne stranke, ako zaista žele postati multietničke? One moraju shvatiti da je baš pred njima historijski zadatak rušenja zidova među tri bosanskohercegovačke etno-političke komponente koja su u socijalnom pogledu manje-više jasno odijeljene, ali ih eto nesretna geografija i dalje upućuje na koegzistenciju na zajedničkom prostoru (naročito Bošnjake i Hrvate). Zadatak jeste težak i u najboljem slučaju višedecenijski, možda se čak pokaže i neizvodivim, ali ako one ne budu te koje će tu ideju makar pokušati sprovesti, ko će drugi? Da neće možda one stranke koji su 1990. godine i započele rastakanje jedinstvenog društva? Prioritet ovih stranaka mora biti širenje u dijelove zemlje gdje ih do sada nije bilo i privlačenje one populacije koja do sada nije glasala za njih. To apsolutno ne znači pristajanje na kompromis sa revizionističkim pogledima na bližu i dalju prošlost, ali podrazumijeva prevazilaženje mentalnih barijera i stereotipa da je u takvim sredinama nemoguće pronaći dobronamjerne ljude otvorenog uma i progresivnog svjetonazora.

Za kraj – šta glasači ovih stranaka trebaju očekivati i kako se ponašati? Za početak trebaju biti načisto sa tim da su za sada ubjedljiva manjina u ovoj državi, i da je ona skrojena, možda ne baš po volji, ali po iznuđenom kompromisnoj rezultanti većinskih nastojanja. Krupne priželjkivane promjene vjerovatno neće doći brzo i odjednom, ali to nije razlog da se ne uzme aktivno učešće u oblikovanju društveno-političkih prilika, bar na lokalnom nivou – nije da se ne može baš ništa uraditi (mnogo je pozitivnih primjera). Pored opšte pasivnosti, druga vrsta greške koju lijevo-liberalno-građanski orijentisani pojedinci često čine jest iznošenje nekih kontraproduktivnih ideja. Oni koji svoj revolt prema nacionalizmima u Bosni i Hercegovini izražavaju stavom da je potrebno poništiti sve ovdašnje etničke identitete i uspostaviti jedinstvenu bosansku naciju, zapravo samo proizvode efekat jačanja etnonacionalizma kod onih ljudi (a to je velika većina, i Bošnjaka, i Srba, i Hrvata) kojima je ta dimenzija ličnog identiteta važna u životu. Ideju sveobuhvatnog bosanskohercegovačkog identiteta nema smisla graditi na isključivim i kolizionim osnovama – ona mora biti integrativna i kompatibilna sa već izgrađenim kulturnim specifičnostima ovdašnjeg stanovništva. Ako govorimo o preferencijama manjeg zla, iz tzv. ‘probosanske’ (pojam koji zahtijeva posebnu analizu) vizure se često nameće zaključak da SDA ipak predstavlja prihvatljiviju opciju u odnosu na recimo HDZ. Takav stav svakako nije nerazumljiv, ali kojim argumentima ubijediti nekog ‘probosanskog Hrvata’ iz podijeljene sredine kao što je Mostar da je SDA i za njega ‘manje zlo’?

Boris Avdić, Prometej.ba