Besplatno testiranje na izolaciju i rezultati na licu mjesta? Obećanje da Evropska unija samo što nije uplatila novu tranšu „za stariju i ljepšu karanten Republiku"? Utjeha Vučića da je sasvim normalno što je Dodikova zona komfora takva da i on osjeća potrebu da pobjegne iz nje? Podsmijeh što za te pare nije platio let i vikend u Briselu ili razumijevanje što za te pare nije htio čekati let na Mahovljanima? Garancija da za proširenje „Zapadnog Balkana“ neće morati uplatiti Ruskoj Federaciji ni desetinu novca koji je EU izdvojila za finansiranje svog proširenja? Razumijevanje za ogorčenost potezima Sarajeva koji su doveli do toga da u Sarajevu njihove oligarhije ne mogu investirati onoliko novca koliko stiže s istoka? Obrazloženje zbog čega je arapskim investitorima „Beograda na vodi“ i Stefan Nemanja prihvatljiviji od Banjaluke? Refundacija troškova prolongiranja otcjepljenja nekim poklonom koji bi zasjenio čak i Pašu.

Sve to skupa nisu pitanja koja muče Milorada Dodika, ni pitanja koja muče javno mnjenje u zemljama kojima hara tama etera iz kojeg će Dodik sletiti u Beograd. Ali, ne ide Dodik u Beograd zbog tog, pa ni zbog privida razvoja zvanog prištinski graditeljski scenarij. Ne, Dodik ide prosto zato što je dosta više opštisanja i naprđivanja - da li je Yoko Ono podijelila The Beatlese, da li je Paul McCartney planirao otići prije Ringo Starra, šta je tom sastavu učinila alternativna ekonomija... Ide sročiti poentu: Tma s unutrašnje i s vanjske strane očnih kapaka moraju biti u dihotomiji – tu nema alternative. Ni subotnjem brevijaru sa Aleksandrom Vučićem, koje će Dodik okončati znajući da ga čeka jednako tmuran tridesetšestominutni passing eterom u koji svo to ogorčenje mora isporučiti. Naspram te aktuelnosti, blago je nezgrapna čak i Alfonsina Storni:

„Poređane kuće, poređane kuće,

Poređane kuće,

Kvadrati, kvadrati, kvadrati

Kuće poređane

I ljudi već imaju duše kvadratne.

Misli poređane

I uglove na ramenima.

Pa i ja sam isplakala juče jednu suzu.

Bože moj, kvadratnu“

I biće to opet nejasno svima, čim se oči i prsti javnog mnjenja izvedu iz zadimljenih kafića i kafeterija, sklone s kišnih trgova, ulica, parkova i uvedu u privid sudbe. Da li će ovo biti jedan od posljednjih Dodikovih letova za Beograd koji će kolotečinu navigiranu čežnjom zamijeniti za još jedan vapaj koji će biti saslušan i uvažen? Za početak, sada – u špicu sabiranja sa budućnošću, na koji ukazuje predmetna sabornost i očekivani utisak sabranosti. Pokazalo je to i sedmično srtkanje Nj. P. Porfirija, patrijarha srpskog, u peći diskursa srpskog kleronacionalizma. Nazovimo taj komad „Beograd na nebu, Sarajevo na vodi“. Za one što bilježe taj zbir čuda u razlici proročanstva.

Ipak, najplaćeniji izvođači u zemlji suočavaju se sa izazovima rediteljskog rada na najpoznatijem tekstu koji je u Bosnu i Hecegovinu stigao već adaptiran i uređen. Na tom tekstu predano rade svakog dana, mijenjajući slovo po slovo, dok ne bude ponovo original. U međuvremenu, na sedmičnoj, mjesečnoj i godišnjoj bazi, te su izmjene transparentne tačno koliko je pritajeno pravdanje izdvajanja Evropske unije za obustavu daljih adaptacija tog teksta. S obzirom koliko plaća režiju teksta koji je namijenjen za neposredno izvođenje, pitanje je da li bi i satelitsko oporezivanje treptanja stanovništva na zajedničku svojinu otplatilo sve druge troškove potrebne za izvođenje adaptacija.

To je vrijednost transakcije koja svaki put ode u zajednički fond za zajednički doček tog zajedničkog pristupanja Evropskoj uniji. Pardon, tog zajedničkog proširivanja Zapadnog Balkana koje će biti iznenađenje, čim se dođe do tako skupog štimunga – s obzirom na trenutne uslove robne razmjene, tokom pandemije. I to je najveći problem s kojim će se Dodik i Vučić suočiti danas u Beogradu, razumijevajući da je trenutno nemoguće obezbijediti uslove za satelitsko oporezivanje treptanja stanovništva na zajedničku svojinu. Što svakako ne bi otplatilo sve troškove potrebne za adaptaciju teksta koji je sukob zamijenio okvirnim nesporazumom. I sada će to opet obećati, pokušavajući uvjeriti javnost da zaista ne vide drugu mogućnost nego da još jednom adaptiraju tekst čiji autori još uvijek ne pokazuju spremnost da prigrle autorska prava.

Tako Milorad Dodik odlazi u još jedno od svojih posljednjih potvrđivanja izvjesnosti da će dobiti priliku da kapital i graditeljska znan(j)stva Republike Srpske stanu rame uz rame sa arapskim investitorima. U Beogradu, a ne u Sarajevu – kako je to bilo ranije očekivano. U nadi da je Vučićeva oligarhija spremna Republici Srpskoj ponuditi barem još jednog od svojih krupnih feudalaca, spremnog da stane na crtu već razdijeljenog tržišta. Nekog uz koga će i eventualne sankcije biti lakše, uz neznatne investicije u makar nemedijske usluge i usluge oglašavanja.

Može li Dodik takvim pomoći da prelome i da svoj kapital otisnu u Republiku Srpsku? Da saborno i sabrano pristupe provođenju Prištinskog razvojnog scenarija i protekcionizmu izolovanog tržišta? To su pitanja na koja Dodikov „bijeg iz sopstvenih ralja života“ neće skrenuti pažnju, kao ni na druge teme zvanične ekonomske saradnje Srbije i Republike Srpske. Ipak, s obzirom na predstojeće usvajanje budžeta u kome će najkapitalnija investicija ponovo biti naoružanje i druga mehanizacija za mirnodopsku instalaciju diktature, izvjesno je da bi ovo izvođenje Dodikovih „ralja života“ do kraja godine moglo imati barem još dvije reprize. Danas će pomenuti dvojac razmotriti odluku da li će to biti na sedmičnom ili dvosedmičnom nivou. S obzirom da u novembru javnost očekuju ne samo godišnjica ratifikacije Dejtonskog mirovnog sporazuma i godišnjica primirja u Prvom svjetskom ratu, već i konkretne pripreme za usaglašavanje novog programa medijskog sadržaja koji će omogućiti da rasprave o budžetima ostanu po strani barem do još jedne tranše Evropske unije, sve dok to Evropska unija ne zatraži. A evidentno je da na tome EU još uvijek ne može insistirati, razumijevajući trenutne društveno-političke pritiske unutrašnjeg dijaloga Milorada Dodika. Introjekcije gustog dramskog subjekta koje Aleksandar Vučić kanališe privremeno. A, zbog obima trenutne ekonomske saradnje, to svakako nije relaksacija koja Milorada Dodika može držati duže od tridesetšestominutnog passinga eterom u koji će kasnije spustiti svu gorčinu utiska. Čim, slobodan kao ptica, uoči neiskorišten potencijal banjalučke regije, za što trenutno nema drugu opciju nego da ga čuva i njeguje.


Ljupko Mišeljić, Prometej.ba