Moj rođak Aljo živi već 25 godina u Brisbaneu, na istoku Australije, jednoj od najudaljenijih tačaka na kugli zemaljskoj. Alju ta udaljenost ne spriječava da već šest godina drži mostarski izborni proces u bezizlaznoj poziciji. Uopšte ne pretjerujem, rođak je i dalje u Mostaru prijavljen u ulici Alekse Šantića koja je po dosadašnjem uređenju Mostara djelomično pripadala Centralnoj gradskoj zoni. Baš taj mali mostarski distrikt sa manje od hiljadu prijavljenih stanovnika jedan je od dva razloga zbog kojeg je Ustavni sud BiH presudom iz novembra 2010. godine mostarski statut, koji između ostalog reguliše i održavanje izbora u Gradu Mostaru, nametnut 2004. godine od strane tadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice Paddya Ashdowna proglasio neustavnim, te je naložena njegova promjena. Ustavni sud je ocijenio da su neustavne odredbe prema kojima se u Gradsko vijeće Mostara s područja svake od šest bivših opština bira jednak broj vijećnika, premda one imaju vrlo različit broj birača, a problematična je i činjenica da građani iz centralne upravne gradske zone ne mogu birati predstavnike za Gradsko vijeće sa lista gradskih područja.

Od presude Ustavnog suda prošlo je toliko vremena da mostarska djeca rođena u vrijeme donošenja famozne presude već se spremaju za polazak u osnovnu školu. Kad ti mali Mostarci na jesen krenu prvi put u školske klupe, a ostatak države se bude spremao za lokalne izbore, nije izvjesno da li će stariji Mostarci, oni s aktivnim i pasivnim biračkim pravom imati priliku da ga koriste. Sve zbog Alje i njegovih devet stotina komšija.

Političke stranke koje vedre i oblače u Mostaru ovaj period nisu sjedile skrštenih ruka, ali zbog tačnosti ovog teksta treba prvo napisati da su bar dvije godine samo čekale da neko drugi uradi ono što je od početka njihova obaveza. Odmah je bilo jasno da će SDA i HDZ zauzeti dvije dijametralno suprotne pozicije, te da će se u očekivanju eventualnog pribiližavanja njihovih pozicija i reakcija OHR-a ogledati sva radnja u ovom slučaju. Vrijeme je prolazilo, lagano je prošao i oktobar 2012. godine kad je ostatak države posljednji put birao svoje predstavnike u lokalnoj vlasti, Mostar je samo gledao. Lokalnim čelnicima izborni legitimitet stečen na izborima 2008. godine je istekao, a grad je ušao u neizvjesnu 2013. godinu. Kako bez vijeća izglasati budžet i isplatiti plate svima koji ovise o gradskim jaslama?! Kad se uz savjetodavnu pomoć više puta spominjane međunarodne zajednice i uz legitimitet jedne odluke viših političkih instanci omogućilo da naš gradonačelnik, kojeg smo stekli u oktobru davne i izborne 2008. godine, sam predloži i izglasa budžet, izbori su mogli biti zaboravljeni. Našim ljudima nenaviklim na izbornu demokratiju, najbitnijije je samo da se obezbijedi nesmetani protok novca, ostalo je moglo da čeka. Tako čeka i do danas.

Dvojcu nacionalnih stranaka na vlasti HDZ-SDA, vlasti koja je produžena i u tehničkom mandatu već četvrtu godinu, izbori realno niti ne trebaju. Budžet se već tri godine realizira u punom kapacitetu, nazovi kapitalni projekti po medijima idu jedan iza drugog, priča se o razvojnoj strategiji grada, a da niko i ne postavi pitanje o legitimitetu svih tih odluka, da se neko zapita šta ćemo s izborima. Udaljenost između pozicija HDZ-a i SDA nije se promijenila. Na valu sad već šest godina stare presude i statističkog prebrojavanja krvnih zrnaca u Mostaru, HDZ gleda kroz prizmu povećanja vlastitog uticaja i dodatnog udaljavanja od eventualne kontrole nad trošenjem javnih sredstava. Princip „jedan čovjek jedan glas“ koristi se kao sredstvo zastašivanja nacionalne konkurencije i spin kako njihov partner u vlasti može svom biračkom tijelu prezentirati vlastiti san, bošnjačku opštinu u istočnom dijelu Mostara. SDA opština za potpunu kontrolu nad bošnjačkim parama i vlast par porodica po ustaljenom feudalnom principu.

Dvojcu nacionalnih stranaka na vlasti HDZ-SDA, vlasti koja je produžena i u tehničkom mandatu već četvrtu godinu, izbori realno niti ne trebaju.

Nedavno tiho prezentiranje modela jedan grad s dvije opštine kroz provjerene medijske kanale i pod lažnim imenom autora donijelo je nacionalističku viziju Mostara, priču za koju je jedino sigurno da bi dobila podršku i u crkvi i u džamiji, a koju je davnih godina u nekom debatnom programu predstavio sam Nino Raspudić. U udaljenosti početnih pozicija dvije po svemu srodne i slične stranke, te u perfidnosti kompromisnog rješenja najbolje se oslikava činjenica da je politička bitka za Mostar iz nacionalnih očiju gledana isključivo kao bitka za kontrolu javnih sredstava. Moja opština, moj budžet, tad nije ni bitno ko je gradonačelnik.

Pritisnuti protekom vremena i saznanjem da za održavanjem izbora u oktobru, iste izbore je potrebno raspisati već u maju, zadnjih dana smo dobili dva nova pogleda na rješavanja mostarskog problema. Prvo je Naša stranka predstavila svojih pet principa, idealističnu viziju grada koji po svojim statutarnim dokumentima ne bi bio incident u bosanskohercegovačkoj praksi. Direktni izbor gradnačelnika, uz to i dogradonačelnika, jedna izborna jedinica, te snažan zaštitni meganizam u vijeću kroz dvotrećinsku većinu potrebnu za donošenje odluka. Naša stranka primjećuje nedostatak mjesnih zajednica u Mostaru, zaboravljenih u prošlom statutu, spuštanjem mehanizama vlasti do samih građana, te spominju zaštitu manjinskih grupa kroz garantovane kvote minimalne zastupljenosti, što je već praksa na višim nivoima vlasti.

Dan kasnije SDP i DF iznijeli su svoj prijedlog koji presudu Ustavnog suda nastoji implemntirati kroz združavanje gradskih područja iz ranijeg statuta i stvaranje tri izborne jedinice. Spajajući po jedno područje iz istočnog i jedno iz zapadnog dijela grada dvije stranke ljevice su stvorile prijedlog za koji nisam siguran da i on znaju šta bi donio konkretno, osim dodatnog kompliciranja. Prednost je da su za provedbu prijedloga ljevice potrebne najmanje pretumbacije u odnosu na ranije stanje.

Vrijeme kalkulacija se nastavlja i teško je predvidjeti rasplet situacije. Većina komentatora su stava da je održavanje izbora ove godine manje vjerovatno. Za to vrijeme Aljo više brine o mijeni plime i oseke u Tihom oceanu, nego o političkim prilikama u Mostaru. I bez značajnijih promjena, broj takvih Mostaraca će biti nažalost sve veći.

Autor: Rijad Durkić/Prometej.ba