Zadnji broj Stava, inače glasila SDA, posvetio je čitavih dvadeset strana problemu izazvanom Instrukcijom za postupanje u skladu sa Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Sarajevskog kantona od 28. septembra 2017. Na taj način gurnuti su u drugi plan gorući problemi Sarajevskog kantona, problema poput stalnih redukcija vode, štrajka zdravstvenih radnika ili otimanja parkova na primjeru parka Hastahane.

Da bi što uspješnije bila izvršena operacija odvlačenja pažnje, u pomoć su pozvani članovi akademske zajednice. Svoje navodno naučne stavove iznijela su najistaknutija imena lingvistike u Bošnjaka: prof. dr. Dževad Jahić, prof. dr. Ismail Palić, prof. dr. Senahid Halilović, prof. dr. Refik Bulić, prof. dr. Sanjin Kodrić, dr. Alen Kalajdžija i dr. Jasmin Hodžić. Time su moji profesori jezika sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu ušli u vječnu političku debatu o jeziku, koja je intenzivirana donošenjem Deklaracije o zajedničkom jeziku u martu ove godine.

Kao što je u svojoj reakciji na pisanja u Stavu pokazala Snježana Kordić, njihova navodno naučna argumentacija pada pred svakom ozbiljnijom naučnom analizom. Nužno se postavlja pitanje: zbog čega bi akademici stavljali ulog vlastitog akademskog kredibiliteta na odbranu neodbranjivih teza? Odgovor na ovo pitanje je bolno jednostavan: jedini koji imaju hljeba od „ideje bosanskog jezika“, kako je naziva Dževad Jahić, jesu prvenstveno oni sami. Na masi knjiga prodatih kao obavezna literatura osnovnim, srednjim školama i fakultetima, stoje imena nekolicine „uglednih bošnjačkih lingvističkih stručnjaka“: Rječnik bosanskog jezika – Dževad Jahić (2010), Rječnik bosanskoga jezika – Senahid Halilović, Ismail Palić, Amela Šehović (2010), Gramatika bosanskoga jezika – Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić (2000), Pravopis bosanskoga jezika – Senahid Halilović (1996).

Koncept odbrane odluke ministra u posljednjem broju Stava se može svesti na sljedeće: javnost je zbunjena, ne zna i ne razumije da se podmeće kukavičje jaje od strane „tobože slobodoumnih lažnih autoriteta porijeklom bošnjačke provenijencije, povezanim s vanjskim antibosanskim snagama iz Srbije i iz Hrvatske, koji na taj način pokušavaju ubirati poene za svoje tobožnje intelektualne veličine i promidžbe, boreći se protiv umišljenog i izmišljenog jezičkog nacionalizma“ (Dževad Jahić), da je Bošnjaka najviše u kantonu, a i više od 50% u Bosni i Hercegovini, da Bošnjaci imaju komplekse o sebi i da se stide vlastitog bošnjačkog identiteta, da je odluka ministra odbrana Ustava i vladavine zakona, te da su žrtve kritičara odluke ministarstva djeca „koja ni kriva ni dužna postaju predmetom uobičajenih političkih igara“(Refik Bulić). Kao što se može vidjeti, malo lingvistike - mnogo politike. Jedini koji je osudio odluku ministarstva, a čija se reakcija mogla naći u Stavu je Senahid Halilović. Njegova osuda odluke, koja „vodi nacionalnom podvajanju u osnovnim školama“, gurnuta je na pola stranice pored jednako velike reklame za Union banku.

Vodeći se krilaticom „napad je najbolja odbrana“, bošnjački nacionalisti iz Stava su pokušali predstaviti prethodno zakonsko rješenje, u kojem su se roditelji djece u osnovnim školama mogli izjasniti za bilo koju od tri standardne varijante (bosansku, hrvatsku i srpsku), kao nametanje nepostojećeg standardnog jezika B/H/S, što, naravno, nije istina. Ime predmeta nije ni u kom smislu negiralo i jednu od standardnih varijanti, već je nudilo njihov izbor.

Što se tiče lingvističkih argumenata sve se svodi na sljedeće: svi se slažemo da se razumijemo, ali ipak mi govorimo različitim standardnim jezicima. Jedino kukavičje jaje u raspravi o jeziku nalazi se u ovoj konstataciji. Ko vrši standardizaciju? Ako pogledamo autore rječnika, gramatika, pravopisa i udžbenika, jasno je da su to upravo oni sami, što argument svodi na: različiti su jezici, jer sam ja tako rekao. Očigledno je da moji profesori počinju od pretpostavke: jezik to sam ja, što bi bilo tačno da jezik čine samo njihove knjige rječnika, pravopisa, gramatika, a ne i njegova realizacija u komunikaciji.

Kada Ismail Palić kaže: „Bosna i Hercegovina moguća je kakva je oduvijek bila – kao jedinstvo različitosti, a ne kao negiranje različitosti, jer ovo drugo nužno vodi u frustracije, a potom u sukobe.“, ne razumije da potvrđuje Deklaraciju u onom dijelu gdje ona kaže: „Standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.“ Za razliku od Dževada Jahića koji tvrdi da „ideja jezičkih sloboda nadređena je ideji jezičkog zajedništva“, pritom smatrajući direktive i instrukcije jezikom demokratije i slobode, Deklaracija se za jezičke slobode zalaže eksplicitno, a prethodno zakonsko rješenje protiv kojeg se Jahić bori praktično.

Upravo stvarajući strah od gubitka jezika, a time i gubitka nacionalnog identiteta, preko navodnog negiranja različitosti za koje ne mogu naći argumente u Deklaraciji o zajedničkom jeziku, moji profesori održavaju svoje „naučne“ stavove. Tako se pitanje imena i posebnosti jezika pokazuje kao moćno sredstvo u održavanju nacionalističkih narativa, a time i nacionalističkih političkih elita, koje žive od opsesivnog utvrđivanja identiteta i stvaranja etničkih sukoba, istovremeno se potvrđujući kao vladavina nesposobnih, kada su upitanju konkretni problemi društva.

Svojim reakcijama akademska zajednica je još jednom dokazala da stoji na raspolaganju nacionalističkim političkim elitama. Svojim profesorima postavljam pitanja: Zašto se nikad niste oglasili o užasavajućem broju nezaposlenih koji su diplomirali na vašem Odsjeku? Zašto se niste oglasili o pogubnim praksama stranačkog, poznaničkog, plaćenog zapošljavanja vaših studenata u osnovne i srednje škole? Zašto svoj uvaženi akademski glas niste podigli protiv svih drugih oblika nepravde? Jeste li se ikada zapitali zašto vam najbolje studentice nakon što završe fakultet honorarno čuvaju djecu? Jeste li vi svjesni da vam većina studenata ne zna čitati ćirilicu ili to vrednujete kao pobjedu? I na kraju, pošto ste svoj hljeb zaradili na jezičkom nacionalizmu, je li imate vode navečer?

Kenan Muminagić, Prometej.ba