Nije teško skicirati politički profil prosječnog ultradesničara u Hrvata. Još je lakše detektirati opća mjesta unutar kojih ideološki i dnevnopolitički obitava. Prosječnom desničaru u Hrvata uglavnom se priviđaju stvari. Priviđa mu se pokojna Jugoslavija, perfidni laži-Hrvati koji jugokomunistički dišu i naravno – Srbi. Ti isti Srbi koji su danas u Hrvatskoj jedva iznad statističke greške po brojnosti, a po utjecaju taman tu negdje, još uvijek su dežurni krivci za sve hrvatske frustracije.

Hrvatska frustracija zapravo ima srpski nacionalni predznak i jugokomunistički državno-ideološki podznak. I Hrvoju Hitrecu, autoru nekad popularnih Smogovaca, priviđaju se davno upokojena socijalistička država i slični ideološki fantomi. Srbi mu se doduše ne priviđaju, njih dosljedno ne podnosi, što i ne krije. Valjda tako biva kada ti je aktivirana samo desna polutka mozga.

No dobro. Ne idimo u nategnute teorije po kojima se nacional-šovinizam prosječnog uber desničara u Hrvata može anatomski ili fiziološki objasniti. Recimo tek da Hrvoje Hitrec voli i slavi demokraciju i slobodu govora. Za tim svijetlim idealima je, po vlastitom priznanju, čeznuo je još u vrijeme mrske mu Jugoslavije. A demokraciju i slobodu govora posebno slavi u zadnje vrijeme, jerbo ga je prije koji mjesec oslobodilo na sudu kad je bivšeg hrvatskog predsjednika i bivšeg partijskog mu druga nazvao idiotom. Pošteno. Javna osoba u demokratskom društvu mora otrpit kad je neko počasti kvalifikativom idiot, pa makar taj vrijednosni sud dolazio od idiota samog. (Spomenimo usputno, kao fusnotu, da je slobodoljubivi demokrat Hitrec početkom zlatnih ’90-ih bio ministar informiranja, u trenutku kad su medijske slobode u Hrvatskoj tek nešto bolje nego u Sjevernoj Koreji.)

E tom i takvom Hitrecu, za demokraciju i slobodu uvijek spremnom kroatoljubu miteleuropske provenijencije, vrlo su mili autoritarci sa geopolitičkog Istoka. Ovom deklariranom prvoborcu protiv autoritarnih praksi uzor je ni manje ni više nego – Vladimir Putin. Sofisticiranošću Voje Šešelja ili ranog Vučića, Hrvoje putinovski odvažno veli u jednom pitoresknom tekstiću da Hrvatska treba napasti susjednu Bosnu i Hercegovinu i pripojiti Neum. Ili njegovim riječima: pa Neum je hrvatski grad po svemu i trebalo ga je mirno ili nemirno integrirati. Putin bi to riješio za jedno popodne.

Lijepo to zamišlja ovaj vrsni geostrateg u Hrvata i neumorni borac protiv srbo-komunističkih smicalica. Čemu gradnja pelješkog mosta, uporan je domoljub Hitrec, kada jednim vojno-redarstvenim potezom i uz Putinov blagoslov možemo teritorijalno objediniti jedinu nam i vječnu Kroaciju. Lijepo to geopolitički zamišlja i promišlja domoljubni šaljivdžija Hrvoje, dok mu u glavi zvonko odjekuje onaj poznati pacifistički recital Kavlovac, Kavlobag, Vivovitica. Hrvoje Hitrec najednom postaje Hvvoje Hitvec.

Ali tako to biva kada otkriješ u sebi Putina, Voju Šešelja i mrski Istok, kad otkriješ u sebi ono balkansko koje si svih ovih godina neuspješno potiskivao kao neodvojiv dio vlastitog identiteta. Hrvoje se tako razgolićuje kao hardcore Srbin, na isti način kako se recimo Boki Obradović ili Drago Bokan ukazuju kao Hrvatine s dna kace. Nigdje se bliskost Hrvata i Srba ne vidi tako jasno kao u djelovanju nacional-domoljubne ultradesnice. Sprem’te se sprem’te za Hrvatsku do Drine.

Ideologem Hrvatska do Drine – Zna se! – manifest je velikodržavlja u Hrvata i osnovni pokretač nedosanjanih vlažnih snova nacionalističke desnice. Ali ako već ne može Hrvatska do Drine, hitar je Hitrec, može barem Neum u Hrvatskoj. Eno i Putin mu šeretski namiguje. Ne treba se obazirati na ’90-e i tadašnji ne baš slavan imidž Hrvatske u svijetu, upravo zbog Bosne i neodvojive joj Hercegovine. Veliki geopolitički mislilac i strateg Hitrec s pravom ignorira činjenicu da je Hrvatska u tom trenutku politički izolirana, međunarodno prezrena i samo joj zbog ratnih razaranja nisu uvedene međunarodne sankcije kao Srbiji. Koga je uostalom briga šta nekakav civilizirani svijet misli o Nama i Našim postupcima. Ili kome ba Mi da se prilagođavamo, kako jednom reče jedan religijski velikodostojnik iz BiH.

Iz svega rečenog može se zaključiti da je Hrvoje Hitrec zapravo Srbin. Ili se može zaključiti da su Boki Obradović i Vojo Šešelj Hrvati. Ili su možda svi skupa Crnogorci, Bosanci, gayevi… Teško se snaći u ovoj srpsko-hrvatskoj rošomonijadi. Kakogod, bilo bi zabavno – šta zabavno, ultra-mega-giga-zabavno – napraviti ex Yu rijaliti u koji bi dovelo Hitreca, Voju Šešelja, Reufa Bajrovića i ostale bizarne nacional-patriote s evropskog jugoistoka, da se druže, beru cvijeće i žderu kokice gledajući Smogovce. I, naravno, da drve o društveno-političkim aktualijama i povijesti. Militantni šoven možeš biti ti, neka bude naziv rijalitija.

I na kraju, ne treba biti grub prema Hitrecu. On je u suštini zabavan lik, radikalistički klaun takorekuć, bez kojeg bi politička i medijska tabloidnost u Hrvata bila znatno siromašnija. Neko će ga neopravdano nazvati nacionalističkim idiotom putinovsko-orbanovskog podtipa. Sam Hitrec sigurno se neće buniti ako ga se nazove idiotom – upravo je njemu, rekosmo već, oprostilo na sudu jer je bivšeg predsjednika i bivšeg mu stranačkog druga nazvao idiotom. Nema potrebe govoriti mu da je karikaturalni politički imbecil ili otužno neduhoviti kolumnist, pa makar i jedno i drugo bilo lako dokazivo. Takvi jezički postupci mogu biti zabavni ako ih se retorički vješto upakuje, ali češće su izraz jezičke i misaone impotencije autora.

Nemojmo, dakle, Hitreca nazivati idiotom. Zaželimo mu tek da se pomiri sa Srbinom u sebi.

Neven Šimić, Digitalna demokracija, Prometej.ba