Djelo Leonela Moure nazvano “3D Europa”. Foto: Horacio Villalobos/Corbis, via Getty Images

U svojih oko četvrt stoljeća iskustva rijetko koji mlad čovjek pomisli i prizna sebi da može biti nostalgičan. Nostalgija, kakva god da je, najkonstantnija je emocija prisutna u istoj dozi prema ljudima, mjestima, hrani ili umjetnosti. U 2020, pogonjeni online pogledom u neostvarenu i blistavu budućnost koju nam nude life-coachevi, rekli bismo da nema mjesta nostalgiji, dok na YouTube-u tražimo zaboravljene umjetnike Ninu Pršeša, Knockout, Edwina Poa, Deena i druge. To je dakle sve što je od nostalgije ostalo generaciji rođenoj na „prevojnoj tački”. Tački koja dijeli historiju na “prije rata” i “poslije rata” i prostor na bivšu državu i ovu sad. (Prevojna tačka i prostora i vremena.) Pomenuta generacija sada biološki teži ka osamostaljenju. Kao i u svakom naraštaju mnogo je različitih individua, ali postoji i neki generacijski kolektivitet. Jedna zajednička crta jeste ta što su pojedinci zaneseni idejom i vjerom da će svojim društvenim aktivizmom proteklih godina državu učiniti ugodnijom, kao i oni koji nisu tako razmišljali, počeli polako graditi živote odlaskom iz jedne nam jedine, na Zapad.

Približavanjem 1. marta, kad stupaju izmjene u najdražoj nam državi Evropske unije, dnevno-politički patriotizam je isti. Ostaje da začini sablast nad mlađahnim glavama, koja se putem huškačkih stranačko-senzacionalističkih sredstava informisanja širi uz loše vijesti, depresiju i bezdan. Odnosi sa državom (često uporedivom sa Liliputanijom) stavljeni su na kušnju sa svakim komentarom o nacionalno-ratnoj pripadnosti Igora u Armiji u Sarajevu ili Elvisa u Minhenskoj. Iako su neke primjedbe na mjestu, najbrži upirači prstom često su upravo oni budžetski paraziti koji su učinili da državu osjećamo manje državom. Zbog toga će se svaki mladi čovjek željan ličnog razvoja i napretka bilo da je ponosni i čistokrvni identitetlija [1] ili polutan [2] zapitati po kojoj će to predrasudi sutra biti izmjeren i izvagan? Nesvjesna igra vaganja strpljenja i inteligencije nas sa 'ove strane prevojne tačke' učinila je da se sve više pitamo: “Šta su nam to ostavili ovi najglasniji 'sa one strane prevojne tačke'”?

Najglasniji su nam ostavili melanholiju i nadogradili predrasude, smanjili mogućnost užitka u prosječnom životu, učinili su da nam porodica i prijatelji odu u potragu za boljim mjestom za život. Kao korak dalje dalje učinili su i da oni koji su ostali pomišljaju da odu vani.

“Kao na zapad, kao da idemo na zapad...”

O teškim vremenima čuli smo ponešto još od roditelja, poštujući njihovo oteto vrijeme i mladost, a onda smo negdje nešto i pročitali. (Oni koji nisu, neće pročitati ni ovaj članak.) Znamo šta je patriotizam “prije prevoja”, ali još ne možemo da shvatimo šta je taj patriotizam poslije. Da li je to patriotizam malog broja privilegovanih (uz stranačko-etničke reference) koji se nadaju egzistenciji uz posao na jednom od mnogo izmišljenih mjesta u javnoj upravi? Da li je to opredjeljenje dijela mladih da svoju egzistenciju potraže na mjestu gdje su vidjeli da se može živjeti bolje? Da li je to opredjeljenje ili nužda onih koji će ostati? Da li je to ljubav prema konzervaciji infrastrukturnog stanja i društvenog poretka? Šta je patriotizam stasale generacije koja je rođena dovoljno kasno da nije mogla biti u nekoj od jedinica u ratu? Čime se on mjeri?

Kakav god odgovor dali, za sve ove godine politička lica sa naslovnica su generaciji poslije prevoja učinila veliku uslugu. Barem su one koji idu na Zapad kvalitetno pripremili. Neće im biti teško jer ni ovdje gdje su trebali biti svoji na svome to nisu. Sav besmisao podjela (pa čak i unutar jednog korpusa na begovske i nebegovske familije, na komunjare vjernike i komunjare ćafire, na došljake i domaće...) olakšao je titulu 'stranca'. Relativno lako će naša emigracija nositi epitet stranca tamo gdje sunce ipak sja bolje nego u pjesmi “Ostajte ovdje”. Sijaju pošteno zarađeni novci. Bez obzira na porijeklo, istinski čistokrvni i polutani i ostali i (tobe jarabi) LGBT osobe, uglavnom su tretirani, kada plate porez na novac koji zarade isto kao i domaće stanovništvo.

Ah taj 'truhli i prljavi' Zapad, šta oni tamo znaju šta je istinski patriotizam.

Mirza Krajina, Prometej.ba


[1] Sin/kćer islamske vjeroispovijesti etničkog Bošnjaka i Bošnjakinje, sin/kći katoličke vjeroispovijesti etničkog Hrvata i Hrvatice, sin/kći pravoslavne vjeroispovijesti etničkog Srbina i Srpkinje

[2] Djeca roditelja različite vjerske ili etničke pripadnosti