Baskijska separatistička organizacija ETA, šest i pol godina nakon što je proglasila prestanak terorističkih aktivnosti, objavila je svoje raspuštanje putem javnog priopćenja prošlog četvrtka. ETA je potpuno raspustila svoje strukture i završila političku aktivnost te više neće biti akter koji izražava političke stavove, promiče inicijative niti raspravlja s drugim akterima. S druge strane, bivši militanti ETA-e nastavit će s borbom za samostalnu, socijalističku baskijsku državu u kojoj će se govoriti baskijski jezik, a koja neće biti patrijarhalna. Ta će borba biti vođena na područjima gdje se to smatra prikladnim, uvijek s odgovornošću i poštenjem, navodi se u priopćenju.

Također, u priopćenju stoji da je ETA rođena u vrijeme kad je Baskija umirala, kad je Francov režim gušio svojim „kandžama“ i kad je bila izložena francuskoj jakobinskoj asimilaciji, te da sada, 60 godina kasnije, tu žive ljudi koji žele raspolagati svojom budućnošću, zahvaljujući radu u različitim sredinama i borbi različitih generacija.

Tim slijedom, ETA zatvara ciklus sukoba s državama (Španjolskom i Francuskom), te se odmiče od korištenja političkog nasilja. To je logičan slijed nakon 2011. i donesene odluke da se definitivno napusti oružana borba. Ubuduće, ključni izazovi bit će ostvarivanje prava na odlučivanje i za postizanje nacionalnog priznanja, stoji u priopćenju.


I

ETA (baskijski: Euskadi Ta Askatasuna – Baskijska domovina i sloboda) je (bila) separatistička organizacija u Španjolskoj koja je prihvatila nasilje kao metodu političke borbe za nezavisnu baskijsku državu. Svoje postojanje ETA duguje frankističkoj nacional-katoličkoj diktaturi koja je nakon Španjolskog građanskog rata zabranila rad PNV-a (Baskijske nacionalističke stranke). Istovremeno, iz PNV-a se odvojila grupa studenata koja je osnovala tajnu organizaciju Ekin, iz koje je kasnije nastala ETA. Službeno, ETA je osnovana 1958. godine. Federiko Krutwig, tada pod pseudonimom Fernando Sarrailh de Ihartza, 1963. godine piše knjigu „Baskonija. Dijalektička studija jedne nacionalnosti“ koja je uvelike utjecala na oblikovanje ETA-e kakvu smo donedavno znali. U toj knjizi Krutwig je kritizirao tradicionalni patriotizam kojeg je zastupao PNV, a koji se zasnivao na aranističkim [1] tradicionalnim kršćanskim temeljima (Bog i Stari zakon) i rasističkom odnosu prema strancima (naročito Španjolcima). Također, Krutwig u knjizi razbija antikomunistički tabu koji je do tada vladao među pristalicama baskijske nezavisnosti, te se kroz cijelu knjigu poziva na Lenjina i pravo naroda na samoodređenje. Krutwig na tom tragu piše da je prava priroda baskijskog nacionalizma revolucionarni socijalizam i borba za nacionalno oslobođenje protiv imperijalizma. Dakako, treba imati na umu kontekst u kojemu nastaje ETA. Bilo je to vrijeme borbe za nacionalno oslobođenje u koloniziranim zemljama. Upravo zbog toga je, kako navodi Mikel Arzumendi u članku „Identitet i nasilje na baskijskom tlu“ knjiga Frantza Fanona „Prezreni na svijetu“ bila izuzetno popularna među etarosima. Nadalje, na Petoj skupštini ETA-e prihvaćena je teza iz „Baskonije“ o vođenju gerilskog rata, gdje se Krutwig pozivao na Mao Ce-tunga kao primjer za vođenje takvog rata. Arzumendi tako piše da je prihvaćanje surovog modela antikolonijalnog nacionalnog oslobođenja poslužilo i da se konfigurira jedna nova pripovijest o tome šta se dešava u Baskiji: naime – španjolska kolonijalna okupacija.


II

Prvom žrtvom ETA-e smatra se civilni gardist Jose Pardin kojega je ubio Txabi Etxebarrieta tijekom reguliranja prometa na cesti N-I – Villabona. Pardin je ubijen 7. juna 1968. godine. Nedugo nakon toga, ubijen je policajac Meliton Manzanas, šef političko-socijalne brigade u Gupuskoi (pokrajina u Baskiji), kojeg su pred vlastitim stanom ubila dvojica članova ETA-e. Rezultat svega toga bilo je proglašenje izvanrednog stanja u Gupuskoi. Dogodila su se masovna hapšenja i šesnaest članova ETA-e bilo je privedeno. Suđenje tadašnjim vođama ETA-e naziva se „Proces u Burgosu“. Tim povodom, razne baskijske organizacije organizirale su štrajkove. Protesti su nastavljeni i kasnije u većim baskijskim gradovima. Kako bi spriječila izvršenje smrtnih kazni svojih članova, ETA je otela njemačkog konzula u San Sebastijanu. Te kazne kasnije su pretvorene u zatvorske, dok je većina osuđenika općom amnestijom povodom početka Političke reforme puštena 1977. godine.

Prvo „veliko“ političko ubojstvo ETA je izvršila 1973. godine. Bilo je to ubojstvo prvog Francovog čovjeka i bivšeg premijera Španjolske Luisa Carrera Blanca. Komandna jedinica ETA-e za tu operaciju iznajmila je stan u blizini crkve u koju Carrero Blanco išao nedjeljom. Članovi ETA-e više od pet mjeseci kopali su tunel ispod ulice gdje će postaviti blizu 100 kilograma eksploziva (stanodavcu su govorili da su studenti i umjetnici). Dana 20. decembra, kada je Carrero Blanco pošao na misu, eksploziv je aktiviran, a detonacija je odbacila automobil u kojemu se nalazio iznad krova crkve na krov četvrtog kata susjedne zgrade. Iz ETA-e su poručili kako je ovo ubojstvo imalo jasne ciljeve: Carrero Blanco bio je čovjek bez skrupula, koji je bolje od bilo koga drugog simbolizirao lik „čistog frankizma“; on je svjesno napravio vlastitu državu unutar države, stvorio mrežu informatora unutar ministarstava, u vojsci, Falangi i Opus Deiu.

Nakon španjolske „tranzicije u demokraciju“ ETA je nastavila svoje aktivnosti. Izvodila je napade po Španjolskoj. Madrid je grad sa najviše žrtava ETA-e. U njemu je ubijeno ukupno 123 ljudi, u Kataloniji 55, dok je u cijeloj Baskiji ubijena 551 osoba. [2] Posljednji napad ETA-e dogodio se 16. marta 2010. godine – u Francuskoj. Žrtva je bio francuski policajac Jean-Sangrea Nerin. Jedan od trojice članova ETA-e, Joseba Fernandez Aspurz, uhićen je nakon pucnjave. Godinu dana kasnije, ETA je najavila prestanak upotrebe nasilja u političke svrhe i od tada nije izvela niti jedan napad. Prošle godine predala je oružje i od tada ne postoji kao oružana organizacija.


III

Brojke su jasne. ETA je odgovorna za smrt 829 osoba. [3] Povijest ETA-e je povijest nasilja, ali ne samo njenog, nego i španjolske države. Naime, sredinom osamdesetih, za vrijeme vladavine PSOE-a i Felipea Gonzaleza, osnovana je paravojna formacija koja je bila protuteroristička organizacija ETA-i – GAL (Antiterorističke oslobodilačke grupe). GAL je izvodio otmice, mučenja i atentate, u kojima je smrtno stradalo 27 ljudi [4]. To razdoblje naziva se „guerra sucia“ ili „prljavi rat“. Prema podacima Permanentnog socijalnog foruma, više od 60 posto slučajeva u koje je bio upleten GAL ostalo je nerazriješeno, dok ih je u slučaju ETA-e nerazriješeno ostalo „svega“ 23,2 posto.

Danas je pitanje ETA-e pitanje političkih zatvorenika i reparacije žrtvama (kako žrtvama ETA-e tako i žrtvama „državnog terorizma“). Već godinama vlade u Španjolskoj kriminaliziraju žrtve „državnog terorizma“ i njihovim porodicama ne dozvoljavaju pravo na naknade koje imaju žrtve ETA-e, budući da se za njih pretpostavlja da su bili sudionici kriminalnih aktivnosti. Aktualni španjolski premijer Mariano Rajoy poziva se na Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja omogućava povlačenje naknada „ukoliko je žrtva (bila) uključena u organizirani kriminal“. Optužbe koje u nekim slučajevima dolaze i od rođaka žrtava temelje se isključivo na izvješćima državnih snaga sigurnosti, a s obzirom na to da niti jedna od žrtava nije primila sudsku presudu prije nego je upucana, sve se temelji na pretpostavkama. Drugim riječima, nema izravnih dokaza da su žrtve „državnog terorizma“ pripadale ETA-i ili joj bile bliske. Prema nedavnom izvješću Baskijskog instituta za kriminologiju, između 1960. i 2014. godine bilo je 4113 slučajeva mučenja ljudi za koje se pretpostavljalo da su bliski ETA-i ili da su njeni članovi. Koliko je bilo dokaza? Ne mnogo. Prema istom istraživanju, od 1978. do danas postoji samo 20 slučajeva u kojima je dokazana povezanost s ETA-om.

Danilo Albin, novinar španjolskog „El Publica“ (digitalnog dnevnika lijeve provenijencije) piše da je postojanje ETA-e dugi niz godina služilo za opravdavanje (ili direktno izmišljanje) svih vrsta policijskih napada, cenzura ili čak zatvaranja pojedinih medija (baskijskih medija, op. a.). On piše kako danas više nitko ne sumnja u patnje izazvane terorizmom – ni sama ETA, koja je priznala štetu uzrokovanu njezinim postupcima i ispričala se žrtvama. ETA je pokazala otvoreno poštovanje prema mrtvima, ranjenima i žrtvama koje je prouzročila, piše Albin.

Za isti medij, o značenju ETA-e za baskijsko društvo govorio je sociolog Imanol Zubero. On kaže kako je bilo više trenutaka i etapa u kojima je baskijsko društvo različito reagiralo na fenomen ETA-e. Ističe da je kontekst terorističkog nasilja, policijskog zlostavljanja ili državnog terorizma stavio baskijsko društvo u moralni konflikt. „U nekim trenucima više se senzibiliziramo za jedne stvari, a u nekim za druge, što sa sobom nosi jake etičke kontradikcije gdje zasigurno nitko nije čist“, kaže Zubero.

Na kraju, ako ništa, kraj ETA-e je još jednom pokazao hipokriziju Mariana Rajoya i njegove stranke (PP), koja je postojanje ETA-e koristila za manipulaciju strahom u društvu. Prije koju godinu, Rajoy je govorio kako zvanična obustava nasilja ETA-e ne znači ništa i da se ništa neće promijeniti dok ona ne preda oružje. ETA je predala oružje, ništa se nije dogodilo. Nakon toga je kazao da se trebaju raspasti kako bi se stvari mijenjale. I kada su se napokon raspustili, Rajoy nastavlja po istome.

Možda je najbolji dokaz Rajoyeve hipokrizije izjava od prije koji dan, kada je govorio o „ujedinjenosti svih političkih formacija protiv ETA-inih ubojica i njihovih saučesnika“. To je ogromna laž, s obzirom na to da se Rajoy nikada nije ispričao bivšem španjolskom premijeru Jose Luisu Zapateru zbog izjave o „izdaji mrtvih“ ili da se zbog mirovnih pregovora s ETA-om Zapatero „nalazi na koljenima pred ETA-om“. Čak se i u njegovoj izjavi povodom raspada ETA-e, gdje kaže da „danas možemo jasno reći da je španjolska demokracija pobijedila ETA-u, da ona nestaje, ali da šteta koju je prouzročila neće nestati“ može iščitati jedna vrsta nostalgičnog resantimana prema ETA-i. Ovakva Rajoyova histerija najbolji je dokaz da je PP trebao ETA-u kao sredstvo za stvaranje straha i nacionalističke mobilizacije.

Ne treba zaboraviti da je njegov prethodnik na mjestu čelnika PP-a Jose Maria Aznar koristio teroristički napad u Madridu 11. marta 2004. u predizborne svrhe, optuživši ETA-u za napad, iako je znao da ta organizacija ne stoji iza njih, već Al-Kaida (koja je kasnije i preuzela odgovornost za napad). Aznar je mislio da će španjolski elektorat radije prihvatiti hipotezu da je ETA izvršila napade nego Al-Kaida zbog španjolskog sudjelovanja u invaziji na Irak. Iako su predizborne ankete išle u prilog PP-u, obrat se upravo dogodio nakon bombaškog napada i pobjedu je odnio PSOE.

Prema tomu, ETA-u treba promatrati kao reakciju na Francovu diktaturu i odgovor na frankistički nacional-katolicizam. Na njega se odgovorilo „lijevim nacionalizmom“ koji je pedesetih i šezdesetih godina predstavljao odgovor kapitalističkom imperijalizmu u koloniziranim zemljama. Ipak, ETA nije uspjela ići van granica etničkoga. Dok je zahtijevala nezavisnu baskijsku državu, radnici u Baskiji, ali u ostatku Španjolske su bili jednako eksploatirani od strane kapitala. ETA-i se s te strane može, dakako, prigovoriti da su jednu državnu konstrukciju htjeli mijenjati drugom, nasuprot inzistiranju na odumiranju države i Marxovom sloganu da proleteri nemaju domovinu.

Kakogod, ETA-e više nema, što je dobra stvar. Nema ni Batasune, njenog političkog krila. Ipak, abercarlistička ljevica [5] sa ETA-om nije nestala. Abercarlističku ljevicu u parlamentu Baskije i Španjolske danas predstavlja koalicija EH Bildu, čiji je čelnik Arnaldo Otegi – bivši član ETA-e i Batasune.

Darko Vujica, Prometej.ba

[1] Sabino Arana, utemeljitelj PNV-a i prvi ideolog baskijskog nacionalizma.

[2] Dostupno na: https://web.archive.org/web/20120406224236/http:/...

[3] Ibid.

[4] Dostupno na: http://www.euskadi.eus/contenidos/informacion/doc...

[5] Abercarlizam – naziv za političku orijentaciju onih koji se zalažu za nezavisnu Baskiju.