Suočavanje s prošlošću je društveno-politički proces iskrenog prihvaćanja nepravdi i zločina koje su pripadnici određenog naroda ili netko u njihovo, odnosno u ime toga naroda, počinili za vrijeme ratnih sukoba ili društvenih nemira. Takav jedan proces, s krajnjim ciljem dosezanja kolektivne katarze, uglavnom otpočinje nakon duljeg vremenskog razdoblja budući da je suočavanje te potom mirenje s vlastitim grijesima daleko najteža ljudska rabota od svih koje poznamo. Tako smo nedavno svjedočili tome da njemački državni vrh prihvaća odgovornost i traži oprost za genocid počinjenjen nad autohtonim plemenima za vrijeme kolonijalne uprave u Namibiji s početka 20. stoljeća. Slično tome je nedavno i Emmanuel Macron zatražio oprost zbog uloge koju je Francuska odigrala za vrijeme genocida u Ruandi na kraju istog stoljeća.

Osim službenog priznanja odgovornosti i traženja oprosta, suočavanje s prošlošću uvijek podrazumijeva i edukaciju o mirotvorcima, mirovnim i antiratnim pokretima, o onima koji su čvrsto vjerujući u ideale mira nastojali posredovati između zaraćenih strana i zalagali se za dijalog umjesto lupanja šake od stol. Takvi bi nerijetko nastradali od strane „svojih“ ukoliko političkom establišmentu koji ih predstavlja u tome trenutku iz određenog interesa rat odgovara više od mira. Priznajmo si ukoliko već nismo, za ljubav i rat naposljetku je ipak potrebno dvoje. Međutim, naizgled je paradoksalno da službene državne politike imaju poteškoća sa suočavanjem s mirotvorcima iz svojih redova na isti način kao što imaju problema s priznavanjem svojih ratnih grijeha. Zašto je tomu tako? Odgovor je možda jednostavniji nego što se na prvu čini – zato što bi na taj način države priznale da ratovi nisu bili neizbježni.

Na današnji dan, 1. srpnja, prije trideset godina ubijen je Josip Reihl-Kir, načelnik policije Osječko-baranjske županije na početku 1990-ih, čovjek koji je svjesno i pod punom odgovornošću u osvit rata tvrdio da "dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti". Mirotvorni modus operandi ovog skrivenog heroja bio je odlazak na svaku podignutu barikadu od strane pobunjenih Srba u okolici, uz obavezno podizanje sakoa kako bi pokazao da dolazi bez naoružanja. Prkoseći tako sveopćem nacionalističkom ludilu iz radionice ranog HDZ-a, prkoseći i službenom Zagrebu i Beogradu, nisu Reihl-Kira ubili pobunjeni Srbi koje je neprestano obilazio, ubio ga je njegov kolega, pripadnik hrvatske policije.

Svjestan opasnosti koja dolazi od pomračenog uma Branimira Glavaša, tadašnjeg načelnika narodne obrane u Osijeku i Tuđmanova čovjeka za istok države, Reihl-Kir prijavljuje odgovornom ministru svoj strah da se mnogima ne sviđa njegovo mirotvorstvo i da se iskreno boji za vlastiti život. U to vrijeme Glavaš je već formirao svoju paralelnu jedinicu i molio građane da njemu prijavljuju sumnjive aktivnosti Srba u Slavoniji, odnosno da ne vjeruju više policiji pod komandom Reihl-Kira. Prije nego je trebao otići u Zagreb na svoju novu poslovnu funkciju, Reihl-Kir je izrešetan sa šesnaest metaka u Tenji pored Osijeka, zajedno s dvojicom lokalnih vijećnika, gdje se zaputio na još jedne pregovore s pobunjenicima. Taj isti ubojica, isključivo zbog nadljudske upornosti Reihl-Kirove supruge Jadranke, biva osuđen tek nakon sedamnaest godina i nakon što je u međuvremenu obišao pola kugle zemaljske.

Tko je pak naredio Reihl-Kirovu odmazdu, hrvatsko pravosuđe nikada nije stavilo na dnevni red. Dakako, javna je tajna da je to upravo bio lokalni šerif kojemu Reihl-Kirov mir nije bio po volji. Je li bilo naredbe iznad njega, takvo se pitanje u današnjoj Hrvatskoj ne postavlja.

Da se nisam počeo osobno baviti ratnom tematikom vjerojatno nikada ne bih niti znao za gospodina Reihl-Kira. Nisam njegovo ime niti jednom čuo za vrijeme svog školovanja, iako sam odrastao u istoj toj županiji i pohađao osnovnu i srednju školu svega pedesetak kilometara udaljenu od mjesta gdje je Reihl-Kir živio, radio, mirio i naposljetku bio ubijen. Ne spominje se niti u crkvama, na vjeronaucima, ne spominju ga oni stariji koji su zasigurno čuli za njega, a pogotovo mlađe generacije koje nisu niti imale priliku čuti za njega.

Osim naziva tek jedne teško izborene ulice u Osijeku, pitanje je zašto državne vlasti ne mare i ne spominju Reihl-Kira? Razlog, sasvim je jasno trideset godina nakon, nije taj što se za njega i ono što je činio u pred rat u Slavoniji ne zna, nego je razlog taj da je Reihl-Kir i ono što on simbolizira potpuno nebitno u jednodimenzionalnom i nacionalizmom obojenom mentalnom sklopu. U takvom kontekstu se ne mari za mirotvorce, već se mari isključivo za podjelu na „agresore“ i naše „branitelje“. Graditelji mira se ne uklapaju u sirove identitetske strasti zato što njihove vrednote nadilaze nacionalne i političke granice, njihove vrednote graniče tek sa zvijezdama i nebom koje se nadvijaju nad sve nas neovisno čiji smo, za koga smo i od čega smo satkani.

Osim njegove supruge koja nije dopustila da ode u ropotarnicu povijesti, ima onih koji Reihl-Kira, koji se počeo suočavati s našom prošlošću da nije ni znao, svim snagama žele održati na životu. Da se to primijetiti upravo ovih dana kad će mnogi od nas htjeti posvetiti koji skromni redak heroju mira; kad mu je posvećen impresivan mural stabla čije se grane probijaju kroz zapreke na zgradi napuštenog Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku; kad je 2010. Centar za mirovne studije u Zagrebu zajedno s partnerskim organizacijama iz Beograda, Ljubljane i Tuzle organizirao izložbu važnog naziva „Tko je tebi Reihl-Kir?“; naposljetku kad je nedavno izašla u javnost knjiga Elvisa Bošnjaka „Gdje je nestao Kir“, jedno od najvažnijih književnih izdanja ove godine.

Iako pozitivni pomaci službene hrvatske politike u suočavanju s prošlošću postoje, čemu smo svjedočili na posljednjim obilježavanjima akcije Oluja, Hrvatska je ipak još uvijek i uvelike nepomirena sa svojom ratnom prošlošću. Dovoljno o tome govori čin trenutnog predsjednika Zorana Milanovića koji je nedavno vratio ratna odlikovanja istom tom Branimiru Glavašu, čija je presuda za ratne zločine odbačena, no čiji je sudski proces opet pokrenut. Govori o tome i njegovo odlikovanje mostarskog generala Zlatana Mije Jelića, optuženog za ratne zločine u BiH, potom odbjeglog u Hrvatsku. Govori dovoljno o tome dakako i ono toliko važno simboličko značenje javnih prostora, odnosno spomen obilježja Franji Tuđmanu, koja uzduž i popreko države rastu kao gljive poslije kiše.

Tko si ti meni, na kraju, zemljače Josipe Reihl-Kiru? Najdraži Josipe, naši ratovi još nisu prestali, u našim ratovima još uvijek postoje samo dvije strane. Oni koji mire, njih nitko ne pušta u svoje rovove, njima su glave još uvijek prekrižene, kao što ju je tebi onomad prekrižio slavonski šerif. Umjesto tvog, spomenik njegova šefa se pomalo i sigurno gradi i u mom najdražem slavonskom gradiću, na trgu koji je prije nekoliko godina promijenio svoje dično i plemićko ime u njegovo, kako i priliči takvoj Hrvatskoj-s-prošlošću-nepomirenoj. Iako je ovo borba u kojoj unaprijed znamo da nećemo pobijediti, jer dualizam i dvije sukobljene strane stoje u začetku svakog mita, religije i filozofskih tradicija od pamtivijeka sve do sudnjega dana, ima nas koji mirišemo u zraku da će doći vrijeme i za tebe i tvoje vrednote. Vrijeme izmirene prošlosti i budućnosti mira, kad trgovi, ulice, škole i parkovi nose imena mirotvoraca poput tebe, kad prvi srpnja bude proglašen državnim praznikom mira, kad škole osim dualizama uče i o onima između rovova, onima koji su ubijeni od strane „svojih“ zato što su htjeli mir, zato što „našima“ nije uvijek prioritet bio mir. Kad kontaminirani politički miomirisi prekriju jedan takav miris tebe, onda ću se usuditi sanjati jedno takvo vrijeme, neko novo Reihl-Kirovo vrijeme, jer takve i tebe nam nitko ne može oduzeti.


Goran Stanić, Prometej.ba