Tekst Nevena Šimića Lijevi nacionalizam objavljen na Prometeju izvrstan je nastavak konstruktivne, dobronamjerne kritike onoga što se naziva bh. ljevicom. Godinama unazad ta je kritika dolazila s lijevih pozicija, a rijetko ju se slušalo i još rjeđe poslušalo. U skladu s najboljom tradicijom „ljevičarskog“ denunciranja Facebook apologeti nazovi ljevice ostrvili su se na taj tekst i na portal koji ga je objavio kao na hrvatsko proljeće sedamdesetih.

Jedna od stvari koju Šimić nije naveo, a koja se treba spočitati „ljevici“ jest nespremnost na kritiku i njen poslovični antiintelektualizam. Intelektualci koje „ljevica“ ima nisu partneri u dijalogu, već poslušnici, postavljeni da uobličavaju i guraju ono na čemu vođe ljevice misle da mogu kroz izbore profitirati, a o čemu je Šimić pisao, što se može svesti na koketiranje s jedne strane jugonostalgijom, a s druge s bošnjačkim nacionalizmom. Dok oni te magluštine šire, njihovi intelektualci im ih zgušnjavaju.

Unutarstranački izbori po principu jedan čovjek jedan glas jedina su stvar s kojom je SDP, kao najznačajniji reprezentant te „ljevice“, izišao u susret kritičarima i to tek kad je došlo do toga da ta stranka postane irelevantan politički faktor. Šimićev tekst bio je lakmus test za spremnost „ljevice“ na dijalog, tj. da ona postane ljevica bez navodnika. Kako se pokazalo da to neće, onda zaslužuje još kritike.

No, hajde da zaboravimo sve iz Lagumdžijine ere, da pretpostavimo da, osim promjene lidera, zahvaljujući izbornoj demokratizaciji partije, SDP želi dublju promjenu, tačnije povratak idealima onih čijim se pravnim sljednicima smatraju, SKBiH.

Šta su oni od njih osim nekretnina naslijedili? I da, antifašizma koji je deklarativan bez ijedne proizvedene antifašističke akcije koja bi fašistima dala do znanja da slobode ima i za njih, ali ne i manifestaciju njihovih ideja. Pa i po sopstveni rizik, kroz ispoljavanje građanske hrabrosti.

Naslijedili su i društvenu imovinu. Znamo da se SDP za njen opstanak nije uspio izboriti, a nepoznato je da li se i borio. SDP je, treba podsjetiti, dva puta bio na vlasti i više puta u vlasti. Uvijek su bili u koaliciji s nekima od nacionalista koji su odgovorni za kompletno urušavanje društva koje su nam kao njegovi politički tvorci u amanet ostavili oni koje je SDP naslijedio.

Kao takvi, ili na vlasti ili u vlasti, koliko su se potrudili da dođu do podataka kojima bi sudski dokazali kriminogenost djelovanja desnice i eliminirali neke od njenih predstavnika s političke scene u zatvore. Poznato je, od odlaska Lagumdžije, par slučajeva da je SDP podnio krivičnu prijavu protiv nekoga. Prošle godine mediji su izvijestili da je „predsjednik SDP-a Nermin Nikšić podnio krivičnu prijavu protiv Fadila Novalića, premijera FBiH, Nermina Džindića, federalnog ministra energetike, rudarstva i industrije, Suvada Osmanagića, savjetnika premijera FBiH i drugih NN osoba. Krivična prijava je podnesena Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo zbog postojanja sumnje da su učinili krivična djela lažnog prijavljivanja iz člana 347. i zloupotrebe položaja i ovlasti iz člana 383. Krivičnog zakona FBiH“ – ova vijest je preuzeta s portala Klix ali se u identičnom obliku može naći na više njih.

Šta je bilo dalje s tim? Iz SDP-a nema obavještenja o toku procesa. Još problematičniji je razlog zbog kojeg je krivična prijava podnesena, a to je reakcija SDP-a na krivičnu prijavu koju je Ministarstvo energije, industrije i rudarstva FBiH podnijelo protiv Nermina Nikšića zbog sumnje u počinjenje niza krivičnih djela dok je bio na mjestu premijera Federacije BiH. Ni o njoj se ništa ne zna. Očigledno je da SDP, jednako kao i nacionalne stranke na vlasti, sudove tretira kao sredstvo političkog obračuna, umjesto kao sredstvo za provedbu vlastitih političkih opredjeljenja u smjeru poštivanja ljudskih prava, socijalne pravde i sl.

Druga krivična prijava podnijeta je protiv Daneta Maleševića, ministra prosvjete u Vladi RS, zbog odluke da se u službenoj upotrebi u tom entitetu bosanski jezik naziva jezikom bošnjačkog naroda. Od podnošenja prijave prošle godine, također ni glasa o toku procesa što upućuje na više marketinško nego na istinsko ljudskopravaško djelovanje.

U finansijskom izvještaju SDP-a za 2016. stoji da su prihodi te stranke bili 1.543.088,49 KM. Koliko je tog novca i na šta do sada potrošeno i kako to na šta je potrošeno doprinosi ostvarenju ciljeva SDP-a? Da li je učinak mjerljiv? Ništa to iz SDP-a ne znamo, a kao jedna od najbogatijih partija u izuzetno siromašnoj zemlji, i to još lijeva, posebnog bi sluha trebala imati za osmišljavanje projekata za povećanje broja zaposlenih, smanjenje siromaštva, poboljšanja kvaliteta zdravstvenih usluga, obrazovnog sistema, itd. Ili barem investiranja u takve postojeće projekte.

Ni SDP-ovi funkcioneri nisu bolji po tom pitanju. U njihove imovinske kartone, ako ih novinari ne objave, nerijetko frizirane, nemamo uvid. Preplaćeni, kao i ostali političari, ne znamo koliko ulažu u ideale za koje se zalažu.

To je ono što se previđa u kritikama „ljevice“ te je kritička oštrica usmjerena na njihov otvoreni nacionalizam ili koketiranje s njim. U principu, iako bi joj internacionalizam trebao biti imanentan, u bh. okolnostima njegov nedostatak bi ljevici još mogao biti i najmanja smetnja. Ne bi mi smetalo glasati za bošnjačku komunističku, srpsku socijalističku ili hrvatsku radničku partiju kad bi takve postojale i kad bi uistinu bile to za šta se predstavljaju. Značilo bi to da je barem unutar jednog od tri bh. etnički čista teritorija, koji svakako na unutrašnjem planu funkcioniraju kao države u državi, moguće pokrenuti borbu protiv nepravedne raspodjele bogatstva i društvenih resursa. Ko je god spreman krenuti u uništenje moći svojih nacionalnih političkih elita s osnova ljevice čini dobro ne samo tom narodu, nego i cijeloj BiH. Kako god na SDP gledali, kao na bošnjačku ili na bh. partiju, on to ne čini i to je ono što je njegov glavni problem, ali i problem onih stranaka koje stupe u savez s njim kao s liderom ljevice, ako to ne promijeni.

(Amer Tikveša, Prometej.ba)