Izvor fotografije: Facebook stranica Davor Rostuhar - pisac i fotograf

Sloboda, kako to snažno i moćno zvuči. Svi smo je željni, pogotovo u ovome vremenu podizanja zidova i žica sa svih strana, svi bi je htjeli, ali nitko ne zna kako do nje doći. Voltaire je jednom napisao da su svi slobodni od trenutka kad to požele biti, ali ja se sa tim ne bih mogao složiti, a vjerujem niti mnogi od vas. Tko to uopće ne želi biti slobodan? Nekako više naginjem Charlesu Calebu Coltonu koji je mislio da se sloboda ne spušta do ljudi, već je to blagoslov do kojeg se moramo sami uzdignuti, odnosno nekako ga zaslužiti. Od postanka ovog svijeta svi pišu i filozofiraju o slobodi, mnogim velikanima pisane riječi predstavlja kamen temeljac njihove inspiracije i duhovne vizije. Tin Ujević, slavni pjesnik slobode, napisa jednom stih o dokučivanju ključeva uma kroz zaborav, kojeg sam ja nekad davno shvatio kao jedan od mogućih putokaza do slobode. Opet, kako pak zaboraviti, pita se Meša Selimović u Dervišu i smrti dok piše o sjećanjima koja se stalno javljaju i ne daju mu mira. U mojoj glavi, dok osjećam da lutam kroz terase svijesti, javlja se odnekuda promukli glas samoprozvanog fantoma slobode. Glas sjajnog pjesnika, možda ne tako briljantnog kao Tin Ujević, ali meni i mojim urbanim neurozama mnogo bližeg i dražeg. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća poručio nam je kako je sloboda žena koju samo treba uzeti ili kako je sloboda svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi. Zvao se Branimir Johnny Štulić. Zove se i danas, ali više ne piše pjesme.

Dok sam kao srednjoškolac počeo istraživati svijet kroz književnost i umjetnost često bih samog sebe umarao pitanjem što je ta sloboda koju svi spominju? Već u ranom djetinjsvu instiktivno sam shvatio da to nije nešto do čega se stiže puškom i mitraljezom, iako su nam tada punili glavu sa svih strana o takvom vidu slobode. Ja sam nekako više slušao pisce, mistike, filozofe i pjesnike. Oni su znali da je kolektivna sloboda laž i prevara, a da je individualna sloboda jedina istina, te jedina za koju se vrijedi boriti. Individualna sloboda je vječna, ostaje uz nas do smrti, odnosno do konačnog oslobođenja. Kolektivna je privremena, poput duge koja se pojavi na nebeskom svodu i nestane prije nešto što je uspijemo pozorno promotriti. Svaki od njih je imao svoju definiciju slobode, mogao bih tri dana bez prestanka kucati što je i tko je nekada napisao o slobodi. Ponekad mi se činilo da je to svojevrsna inicijacija u taj čarobni svijet filozofa, pjesnika i pisaca koji me poput magneta vukao sebi. Mislio sam, što komplikovanije objasniš slobodu, to će vam se čitatelj više diviti. Danas, kad sporim ali snažnim koracima postajem dio tog svijeta, definirao bih slobodu kao svijest da nitko od nas nije slobodan. To je na tragu one Platonove da niti jedan čovjek nije slobodan dok je rob svog tijela, ali svima bih toplo preporučio da me uopće ne slušaju. Naime, ja sam u jednom trenutku svog života bio krenuo po zlu putu, tko zna koliko su mi droga i alkohol spalili moždanih ćelija, a veliko je pitanje kojim kapacitetom i sa koliko konjskih snaga radi ovih par neurona koji mi ostadoše vjerni unatoč mojoj sklonosti autodestrukciji. Preporučio bih da ne slušate, kako mene, tako niti mnoge druge od prethodno navedenih. Ujević je bio alkoholičar koji je tvrdio da je poezija izašla iz boce i kojem je najnormalnija stvar bila u mrtvo pijanom stanju prenoćiti na nekoj od klupica u gradskim parkovima. Johnny već godinama živi na socijali u Nizozemskoj i mnogo godina je proveo prevodeći Homera sa starogrčkog, nezadovoljan dosadašnjim prijevodima. Snima očajne obrade sevdalinki koje postavlja na Youtube, reži na cijeli svijet oko sebe, čak je uspio zaratiti sa Wikipediom koju je natjerao da obriše članak o njemu. Zbilja sam osoba otvorenog uma, ali kad tvoj dječački idol uspije zaratiti sa internet enciklopedijom, vrijeme je da postaviš sebi par bolnih pitanja. Općenito, rijetki su oni koji imaju pravo pisati o slobodi, a zarobljenici svoje ovisnosti, ega i mentalnih neuroza o tome ne bi smjeli pisnuti jer jedino što njih čini slobodnim je kronična kurcobolja što netko misli o njima. Ona je oslobađajuća do jedne razine, ali kad čovjek bolje promisli o svemu, učini mu se hrđava ta njihova sloboda. Hrđava je i žica koja dijeli genija od luđaka, a takvi su osuđeni na ples po istoj toj žici do kraja svojih života. To vam je ona apsolutna sloboda koja je jedino moguća van zdravog razuma, o kojoj je u Atlantidi prozborio Borislav Pekić. Umjetnici bi trebali biti predmet čuđenja, eventualno psihijatrijskog vještačenja, ali nikako osobe koje bi trebalo slušati ili napraviti kardinalnu grešku - koju ja davno napravih – pa im se diviti te među njima pronalaziti vlastite uzore.

Ako želite čitati o slobodi, čitajte avanturiste, pustolove i putopisce. Oni svoju slobodu ne objašnjavaju teško dokučivim metaforama iz kojih isparava smrad alkohola, oni slobodu dišu punim plućima, oni svoju slobodu žive. Što je veća sloboda od pogleda sa krova svijeta, Mt. Everesta, dok vam adrenalin kulja žilama sa samo jednim pitanjem u glavi: Hoću li preživjeti povratak natrag? Statistički, spuštanje sa Mt. Everesta je kobniji od penjanja. Što je veća sloboda od potkovati svoga konja i krenuti putevima Aleksandra Makedonskog prema Crvenom moru kao što je to nekad davno napravio pokojni Željko Malnar, sve dok ga početak opsade Vukovara nije natjerao na povratak kući. Što je veća sloboda nego obići 81 zemlju preko svih kontinenata bez dinara u džepu, što je potkraj sedamdesetih napravio Trivo Zolak, pisac koji vuče podrijetlo iz Sanice, baš kao i autor ovog teksta. U vrijeme dok je Trivo Zolak lutao Južnom Amerikom sa ruksakom na leđima za mnoge druge je put od Sanice do Prijedora, uskotračnom prugom po kojoj je vozio vlak zvani Ćiro, bio ravan pomjeranju granica svemira.

Jedan od pripadnika tog divljeg plemena, zagrebački pustolov Davor Rostuhar, napravio je ogromni podvig vrijedan divljenja. Njemu je posvećen ovaj drugi dio kolumne, njemu i njegovoj polarnoj slobodi. Davor je postao prvi Hrvat koji je osvojio Južni pol. Ostvario je svoj polarni san, dosegnuo je polarnu slobodu. Možemo reći da je degustirao polarnu slobodu jer jedna od njegovih knjiga nosi naziv Degustacije slobode.

Ne znam kakvog je okusa bila ova polarna, ali njemu sloboda već odavno nije strana i konzumira je već gotovo dva desetljeća. Kao mladić prekinuo je studij sociologije i povijesti da bi se mogao posvetiti slobodi. Slobodi svojih koraka po bjelosvjetskim drumovima. Ovaj nekomformist sklon ekstremima obišao je mnogo toga u posljednjih 17 godina, navigiran svojim avanturističkim neukrotivim duhom. Navest ću samo neka od njegovih dostignuća. Deset mjeseci je putovao biciklom od Zagreba do Egipta i na tom putu prevalio 8000 km. Pješačio je stotine kilometara po Himalaji, veslao niz rijeku San Pedro u Gvatemali, otkrivao drevne pećine sa arheološkim ostacima također u Gvatemali, lutao po dijelovima bolivijske Amazonije u koje ljudska noga nikad nije kročila, putovao motociklom od Zagreba do Cape Towna po istoku afričkog kontinenta, motociklom je prešao preko pustinjskog pijeska Sahare. Upoznavao nas je sa drevnim plemenima koja još žive u kamenom dobu i širio poruku da je ovaj svijet mističan i neotkriven, uprkos lažnom osjećaju da se pretvorio u globalno selo o kojem svi sve znamo. Ne znamo mi mnogo toga, a on nam je tu istinu slikovito dočaravao kroz svoje tekstove i fotografije. Pričao je i pisao o tim čudima koja se dešavaju na tim njegovim avanturama, koja su uvijek tu kad ih čovjek očajnički treba. Nije se rodio putopisac koji je negirao ta čuda. Kad se ostane bez novca, kad se dese neki problemi, kad se oboli od čudnih bolesti, uvijek bi se desilo neko čudo. Ta čuda su postala toliko uobičajena stvar u njegovom svijetu, da se Davor prestao obazirati na njih, toliko su izvjesna da ih može znanstveno dokazati ako to poželi.

Pri osvajanju Južnog pola, nažalost nije mogao računati na čuda. Ne dešavaju se čuda u najvećoj pustoši našeg planeta. Nema domaćina koji će primiti putnika namjernika kad situacija postane teška, nećeš gladan ubrati plod prirode pokraj puta, novac ti ništa ne može pomoći jer među nanosima snijega i leda gubi svaku vrijednost. Sumanuto je računati na čuda u polarnim uvjetima. Za Južni pol se trebalo kvalitetno pripremiti poput profesionalnog sportaša i moralo se misliti na svaku sitnicu.

Već stoljećima taj Južni pol raspaljuje maštu mnogobrojnih avanturista i pustolova. Nije ga puno ljudi osvojilo kao što bi se na prvu pomislilo. U općoj komercijalizaciji svega i svačega, pa tako i osvajačkih pohoda, Južni pol ostao je gotovo netaknut. Na nakraćoj ruti Hercules, od obale Antarktike do centra Južnog pola, Davor Rostuhar je u nešto manje od tri mjeseca prevalio put od 1200 km prteći kroz snijeg i led najosamljenijeg dijela naše planete nekoliko desetina kilometara svakog dana. Bez dostave hrane i opreme, sve što je trebao vukao je na saonicama teškim 130 kg, što ovu ekspediciju svrstava u red probranih. Naime, na ovaj način Južni pol osvojila su samo 23 čovjeka iz devet zemalja, više je ljudi bilo u svemiru nego u ovakvoj ekspediciji prema Južnom polu.

Za takav put se Davor pripremao tri godine. Da bi saznao kako preživjeti u ekstremno polarnim uvjetima posjetio je narode koje žive na krajnjem sjeveru planeta, Inuite na sjeveru Grenlanda, Nenete na sjeveru Sibira, te Samije na sjeveru skandinavije. Putovao je u Norvešku na pripreme gdje je upijao savjete najvećih polarnih istraživača današnjice. Završne kondicijske i mentalne pripreme obavio je prošlog ljeta u Hrvatskoj, kad je po najvećim vrućinama prepješačio 1200 km po jadranskoj obali istovremeno tegleći kolica za sobom. Nije bitno je li +40 ili -40, bitno da je ekstremno, bitno da je bolno.

Od početka ekspedicije, pa sve do posljednjeg koraka, svakodnevno nas je obavještavao o svojim dogodovštinama putem društvenih mreža. Za kontakt sa civilizacijom koristio je satelitske telefone. Tko god ga je pratio, mogao je naučiti mnogo tih dana. Saznali smo da je Whiteout vremenska neprilika u kojoj je sve oko tebe bijelo i ne možeš koračati bez konstantnog gledanja u navigaciju, a da su sastrugi formacije od leda i snijega koje oblikuje vjetar. Saznali smo još hrpu tih sitnih informacija koje našim guzicama priljepljenima za kauč neće biti od velike koristi u životu, ali ih nekako volimo saznati, pa onda o tome filozofirati za šankom sa visine, baš kao da smo sami koračali kroz sav taj snijeg i led.

Ono što sam najviše mogao naučiti je koliko čovjek može otići daleko na pogon svoje ljubavi, strasti, upornosti i čelične volje. Pratio sam Rostuhara konstantno preko Facebooka, čitao njegov blog u kojem je opisivao svakodnevne borbe na svom putu, dok sam istovremeno i sam vodio neke svoje životne borbe. Ne tako ekstremne, ali jednako bitne. Svi se mi borimo kroz život, svatko na svoj način. Dok mi je otac ležao u bolnici zbog upale pluća, svakodnevno sam mu čitao Rostuharove rečenice i pokazivao fotografije koje je napravio. Navlačio sam starog na ovu avanturu i činio mu zanimljivijim monotone dane provedene u krevetu. Proveli smo sate raspravljajući o polarnom snu, o smislu cijele ekspedicije i što je to u ljudskoj prirodi što čovjeka tjera na ovakve stvari. Uživljavao sam se u Davorove bitke sa unutarnjim demonima koje je znalački opisivao, u umor koji se nakupljao iz dana u dan, u vremenske prilike i neprilike koje su ga dočekivale na dionicama njegove bijele staze. Sve te bitke kao da su nekako usput postale i moje, svakim novim danom poistovjećivao sam se sve više. Snažan je to osjećaj o kojem mogu svjedočiti svi navijači nogometnih klubova koji poraze i pobjede – u većini slučajeva – doživljavaju strastvenije nego nogometaši na travnjaku. Ja sam ovdje postao navijač i to ono, hardcore škola.

Stari je izašao zdrav iz bolnice, ja sam položio ispit na fakultetu, a Davor se lagano približavao svom cilju. Kad sam prije dva dana vidio da je konačno uspio dosegnuti centar Južnog pola, imao sam osjećaj kao da mi se neka težina sa leđa skinula. Bio je to lijep trenutak, emotivan; ono što nas – između ostalog – čini različitim od divljih zvijeri je moć da budemo sretni zbog drugoga i da njegovu sreću proživljavamo kao da je naša vlastita. Ja sam tog trenutka bio izuzetno sretan. Dok sam gledao fotografiju Rostuhara na kojoj sa suzom u oku obavještava svoju dragu u Zagrebu da je uspio, pomislih kako sa punim pravom mogu reći: uspjeli smo. Polarni san je ispunjen. Polarna sloboda je naša.

Dok sjedim u caffeu jednog gradića na zapadnoj obali Danske, ispijam jutarnji macchiato i dovršavam ovu kolumnu, pomislih kako je to možda jedan kvalitetan putokaz drugima kako se uzdignuti do svoje slobode. Pokušati na trenutak biti sretan zbog uspjeha drugoga, te na taj način zaslužiti blagoslov slobode od svemira. Vjerujem da bi se i Colton bez pogovora složio sa mojim zaključkom.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Pratite Prometej.ba na facebooku: www.facebook.com/prometej.ba