Ako bismo tražili jednu zajedničku riječ kojom je većina medija opisala sjednicu Hrvatskog sabora održanu početkom tjedna onda bi to bio – cirkus. Odnosi se to prije svega na zaoštreni ton “rasprave” i vanproceduralnu kaotičnost, s mnogo dobacivanja i prekidanja. Takva situacija ne čudi, jer su tema bila dva prijedloga za održavanje referenduma: jedan za otkazivanje ratifikacije Istanbulske konvencije, a drugi za promjenu izbornog sustava – ili, kolokvijalno, jedan protiv žena, drugi protiv Srba – dakle top svjetonazorska tema posljednjih mjeseci. Pritom je kao najcirkusantskija redovito istaknuta polemika između zastupnika Mosta Roberta Podolnjaka i zastupnika talijanske manjine Furija Radina.

Robert Podolnjak je, osim što je političar, i profesor ustavnog prava. U tom svojstvu je jedan od autora i vjerojatno najistaknutiji javni zagovaratelj promjena izbornih pravila, uključujući i prijedlog da se zastupnicima nacionalnih manjina uskrati pravo glasa o pitanjima kao što su izbor vlade ili državni proračun. Ukratko, ako taj prijedlog prođe, pripadnici nacionalnih manjina imat će sljedeći izbor: ili se na biračkom mjestu moraju odreći svojeg porijekla ili će pristati da se, kao porezni obveznici, odreknu i formalnog prava da odlučuju o tome kako se zajednički novac raspodjeljuje te da, kao građani obvezni na poštivanje vlade, nemaju ni formalno pravo da odlučuju o tome tko sjedi u toj vladi.

Ostavimo u ovom trenutku po strani neobičnu situaciju da jedan od najvećih hrvatskih stručnjaka za ustavno pravo navodno ne vidi nikakvih problema s tim da se dijelu državljana na temelju porijekla uskrati osnovno političko pravo, koje je posljednjih dvjestotinjak godina temeljna ideja demokracije i narodne suverenosti – da nema oporezivanja bez političke predstavljenosti – da bismo se posvetili argumentu koji Podolnjak redovito koristi da bi opravdao tu suspenziju političkih prava. Prema njemu, zastupnici manjina imaju manji legitimitet jer dobivaju manji broj glasova. No, s obzirom na to da je isti Podolnjak na posljednjim izborima dobio ravno 3678 glasova, a tri zastupnika srpske manjine između 11.479 i 16.166, ostaje nejasno zašto ustavni stručnjak nije predložio uskraćivanje nekih ovlasti samom sebi, jer po vlastitoj logici ima tri do četiri puta manji legitimitet od svojih srpskih kolega.


Vječno pravdanje

Djelomično iziritiran ovakvim Podolnjakovim “argumentima”, spomenuti Furio Radin bezobrazno ga je podsjetio na grotesknu epizodu kada se ovaj ranih 1990-ih preko novina odrekao vlastitog prezimena i od Roberta Jovanovića postao Robert Podolnjak, pravdajući se strahom da ljudi ne pomisle da je Srbin. Na Radinovu provokaciju promptno su reagirali drugi zastupnici, osobito burno Nikola Grmoja, predsjednik saborskog kluba Mosta, koji je od napada htio “zaštititi” svog zastupnika, pa prozvao Radina da laže i konstatirao da su optužbe Podolnjaku za srpstvo nešto “najsramotnije što je čuo u Saboru”. I sam se Podolnjak, slično kao ranih 1990-ih, par puta zadnjih dana odlučio pojaviti u medijima da se opere od insinuacije da je Srbin.

Sudbina je htjela da se sve ovo događa svega par dana nakon nogometne utakmice na kojoj je hrvatska reprezentacija pobijedila Dansku, pri čemu je glavni junak utakmice bio golman Danijel Subašić, koji je obranio tri penala. Mnogi su se – uključujući i srpske šovinističke tabloide – tom prilikom sjetili da se njegov otac zove Jovo i da je njegovoj supruzi otac svojevremeno prijetio ubojstvom ako se uda za Srbina. Sam Subašić je u više navrata, slično Podolnjaku, morao objašnjavati da je Hrvat i katolik, unatoč tome što mu je otac. Situacija je doista groteskna: možeš živjeti u Monacu, ostvariti međunarodnu karijeru i obraniti tri penala na svjetskom prvenstvu, ali još uvijek si samo srbić iz okolice Zadra koji se uvijek mora pravdati.

Najtužnije je to što Subašiću nitko nikada nije rekao da on nije “kriv” za svoje porijeklo i da ono samo po sebi nije nikakav prekršaj. I sav taj sramotni cirkus naposljetku otvara pitanje što je s onima koji tih ranih 1990-ih nisu pristali da sami sebe ponižavaju javnim promjenama prezimena ili onima koji nemaju te sreće da znaju braniti penale? Njima izgleda preostaje da čekaju kada će ostati i bez formalnog prava da odlučuju u svojoj zemlji. Koga još u takvoj situaciji čudi da je Srbin uvreda?

Tekst prenosimo s portala BILTEN.org